A onda su stala.Vrata su se tek napola otvorila.Mrtvačka tišina potrajala je tek neznatnu,ali dugačku sekundu.Tad ju je razbila naivnost pogleda.Iza vrata pojavila se pomalo nezgrapno posve crna velika mačka.
Ona je odahnula.
U znatiželji prišla je vratima,a onda primjeti da mačka nema desnog oka,zapravo nije se to moglo opisati.
Veliki,kao nožem razrezani trag protezao se od čeljusti pa sve do biserno plavog oka koje je žmirilo,ili se tako barem činilo.
Zadrhtala je neobjašnjivo,jer mačje oči koje je gledale trebale su uzrokovati samo uzdahe savršenosti.Onda se sjetila onog nečeg,onoga neobjašnjivoga,onog što je ostalo iza nje,te pojuri prema kolibi.
Mačka koja je sve to promatrala mirno i čudno,nakostrješi se i bijesno skoči na djevojčino rame,promašivši vrat zbog nedostatka odskoka.
Kanđe su joj se zabile duboko u rame.
Bolnim pokretom desne ruke odbacila je mačku,ili što god to bilo,
daleko od sebe,vjerojatno je usmrtivši.
Krv joj je lagano kapala po hrastovom lišču.Gubila je svijest,ipak
borila se.Sunce je zalazilo,a na obzorju su se sramežljivo pojavili prvi znaci udaljenih zvijezda.Sve je bilo tako mračno.
Tako je ostala stajati nepomično sat,dva,nije znala.Stajala je neznajući
gdje je,što da napravi.Počela se osvrtati po okolini.
U grmlju negdje odozada,sa desne starne kolibe nešto se micalo.
Nije vidjela što,bilo je premračno.
Dohvatila je neki kamen i bacila ga u smjeru tog šuškanja koje joj je ledilo krv u žilama.
Sada se sa suprotne strane nešto pomaknulo.Nešto jako maleno.
Ono sa desne strane se približavalo.Potpuno izbezumljena počela je geldati naizmjenično lijevo-desno bez razmišljanja.
Ukipila se na mjestu.Bila je umorna,ranjena,iscrpljena.
Suknja koju je nosila odavno je izgubila svoju bijelu boju,a več je i bila pokidana na nekoliko mjesta.U mraku njezinu se crnu kosu nije ni primjetilo,ali oči prodorne plavo-zelene boje širile su tupi pogled straha i izgubljenosti.
Začuo s ezvuk poput zamahivanja,a onda je onaj isti kamen,koji je ohrabrujući se bacila u daljinu,sada nezamislivo brže doletio i okrznuvši joj kosu tek za nekoliko centimetara razbio granu hrasta puno dalje od mjesta na kojemu je ukočeno stajala.
Napokon se pribrala.Užas ju je ispunio.
Prvo se nesvjesno polako povlačila,a onda shvativši bezizglednost situacije mahnito trčeći zaputila što dalje od svega.
Oblaci su malo zaklonili polumjesec koji se tek neznatno primječivao.
Hladni zrak strujao je stazama stare šume.
Usporila je.Praktički je cijelo vrijeme više brzo šepala nego hodala da bi se sada potpuno prepustila sporome ritmu.Znoj joj se slijevao niz blijedo lice.
Gledala je dva stabla kako postaju jedno,pa tri,pa..
Onda se srušila.Zavrtilo joj se od užasa pred očima.mrak ju je posvuda okruživao.
Ukočeno je ležala i gledala na čistinu livade.Sada više nije bilo dvojbe.
Nešto joj se približavalo,lagano.Nekavi glasovi,čudni nerazumljivi.
A onda je nešto zabljesnulo.