Neke su me stvari u životu zatekle nespremnu. Malo je reć nespremnu. Totalno, potpuno, savršeno nespremnu.
Rat, naprimjer.
Kad mi se već dogodilo što mi se dogodilo, kad me već tako iznenadilo da se protiv mene okrenuo susjed, poznanik, kolega, prijatelj, da mi je zabio nož u leđa, ni krivoj ni dužnoj, i mom ditetu još manje krivom i dužnom, počela san se pitati je li me to moralo tako iznenaditi. Kako sam mogla biti tako glupa? Tako slipa? Zašto nisan slušala šta su mi govorili stariji? Did, otac? Ne, ja san bila najpametnija. "Ni u moru mire, ni u Srbinu vire." Pih.
E pa, zajebalo me, nemilo me zajebalo.
Neće više. Nikada.
A-a, ma kakvi.
Sutra bi bilo isto.
Bila san odlučila postat ksenofob. Srbofob, prije svega. Selektivni ksenofob. O drugima ću još razmisliti.
I odlučin da mi dica neće bit naivna ko ja.
Naučit ću ih ja.
U teoriji je to sve izgledalo dobro. Ka dresura pasa. Naučiš ga odakle stiže opasnost. Pokažeš mu minu. Stoput ponoviš.
Sad da ne pričam o Pavlov's dog-u, uvjetovanom refleksu, to svi znaju...
E, ali onda je stigla praksa. Triba ideju provest u djelo. A kako to izvest, to baš nisam znala...
Što reć? Znaš, dite moje, drugi su ti gori od nas. Ne viruj nikome. Oni su Srbi, oni Cigani, oni crni... i tako u beskraj.
Samo su Hrvati dobri.
S tom teorijom nešto ne štima. Kojim je dokazima opravdati?
Još kad vide kakvi su Hrvati, i oni "najbolji i najveći" među njima, tek san se onda našla u nebranom grožđu.
Pa san se ostavila ćorava posla.
Ko zna neka tako odgaja dicu, ja ne znan. I gotovo.
Pa nek budu naivni ka mater i ćaća.
Život će ih naučiti.
........
A sve san ovo ispričala ka uvod u jednu pouku koju san dobila od svog sedmogodišnjeg sina.
Rekla san neki dan da čitan knjigu "Dobri Njemac".
Pitanja: Ko je kriv? Može li cili jedan tako veliki i brojni narod biti kriv? Ne može, ili ipak može? Jedni su činili zlo, drugi su se pravili da ga ne vide, treći... teška, preteška pitanja.
Kome suditi? Koliko ih eliminirati i amnestirati?
Naravno, vratilo me to i u vlastita promišljanja od prije petnaestak godina. U moja uopćavanja, u moja generaliziranja, u moj strah....
Gleda moj sin u knjigu.
Vidim, mozak radi sto na sat. Upitnik u očima.
Počinjem u mislima smišljati odgovor primjeren njegovim godinama.
Ali me on priteka:
Mama, ova ti knjiga ima glupo ime. Ne može samo jedan Njemac biti dobar. Znaš, ima njih puno dobrih. Neki su bolji i od nekih Hrvata!
Eto, to je on meni reka.
Mislim se, bolje ti je muči. Što god rekla, ispast ćeš glupa.
Stani kuco.
O lekcijama koje dobivam od moje tinejđerice neću ni govorit.
Kad ti ne ide, ne ide.
Kad oćeš na silu promovirat ideje koje nisu tvoje, biti ono što nisi, dica te prokljuve.
"Znaju dica sve što triba znat"
"Znaju anđeli s nama ludima" reka bi Gibo.
