Gledali smo preksinoć Brešanovog "Maršala". Volim Brešana. I oca i sina. Prvi dobro piše, drugi dobro pravi filmove. Tematika mi je bliska, a kontekst razumljiv. (Na isti način ko što su mi bliske knjige Čeha Michala Viewegha koji opisuje vrjieme u kojem je odrastao, vrijeme "željezne zavjese", u kojem sam i sama odrastala i na sličan ga način doživjela.)
Dakle, smijali smo se gledajući pomutnju koju je izazvala pojava duha prošlih vremena u liku "druga Tita" među starim partizančinama i revolucionarima i ovovremenim "poduzetnicima".
Sjetili smo se nekih sličnih likova iz stvarnog života. Teško za zamisliti, ali ima ih.
Dobra fora mi je kad uspoređuju izvjesne posljedice po budućnost svog mista sa sadašnjošću Međugorja, koje se pomoću Gospe izvuklo iz bijede. Ali u Međugorje je došla Gospa, a kod njih Tito. Gospa je Gospa!
Kaže Ivo Grgurević, poduzetni načelnik: "A Isusati, i ja bi volija da nan je doša sveti Ante, ali kad nije tija on nego drug Tito!". Što je, tu je, moramo se snaći s onim što imamo.
Nismo obraćali pažnju na maloga koji je isto gledao i, sirotan, ništa nije razumio.
Što se mi smijemo, a stvar je ozbiljna: duhovi, groblja, "strašna muzika" i slične stvari.
Pokušali smo nešto objašnjavati, ali to je prevelik zalogaj za dijete te dobi. Zapleli smo se. Ma to ti je smišno, i gotovo!
Dakle, otiša mali leći. Inače spava u mraku, ali tu večer zvao je sestru da mu popali sva svitla.
Zaboravivši na film, pitam:"Ma čega se bojiš?"
"Titaaaa!
???
Ne bi da se sutra mora u pionire primati, i zakletvu polagati ("kunem se da ću biti dobar drug...") ka što su mu mater i ćaća morali.
Sutradan ga odvelo sa školom gledat na rivi paradu povodom Dana hrvatske ratne mornarice. Ratne brodove, mornare i to.
Našao se tamo i predsjednik. Sadašnji. Recentni.
Mali ga dobro promotrio.
"I, kakav je? Jel strašan, s onim obrvama i bradom?"
"Nije strašan, baš je dobar. Tito je strašan!"
E mali, nemaš pojma koliko si u pravu. Ovi današnji predsjednici i da žele ne mogu biti tako strašni ko Maršal. Jer nemaju ni "M" od moći koju je on imao.
Na sreću. Našu.
Došla su druga vremena.
Jutros čitam kod Koraljke post o prošlim vremenima, kad smo bili mali i mladi.
Nakon toga nađem sličan članak u novinama. Piše o vremenima kad smo s posla išli na zap, poreznu upravu i slično, a usput nalazili prijatelje, odlazili na kave po gradskim trgovima i štekatima, i pružali tako lijepu sliku opuštenog, mediteranskog grada. A ne sada, e-fina, e-porezna, e-virmani, sjediš zatvoren u uredu u modernoj zgradi u predgrađu (tako sličnoj onoj u Londonu ili Milanu) i obavljaš sve računalom. Ništa kavica, ništa old-fashion razgovor s pogledom na oči sugovornika.
I tako me to sve skupa u mislima vrati u ta stara dobra vremena i drma me neka nostalgija.
Vrati me u vrime one dobre glazbe (sjećate se longplejki?) koju smo nabavljali u debelom zakašnjenju sa trulog kapitalističkog Zapada, u vrime kad nam je pomisao na taj sex&drugs&r&r Zapad bio jedini spas iz sivila stvarnosti...
To sivo danas je nekom čarolijom postalo ružičasto.
Sjetim se lewisica i adidasica, škole u kojoj ni mi ni naši roditelji nismo imali pravo glasa, bižanja sa satova "obrane i zaštite" i "marksizma"...
Miljun stvari prolazi mi mislima, miljun lipih stvari...
Zašto ne možemo biti svjesni da je nešto dobro dok se to događa, zašto nam stvari koje su nas živcirale sada izgledaju tako privlačne?
Zašto mi je onaj "demode" namještaj sada tako "šik"? Sve "retro" tako lipo?
Valjda samo zato što smo bili tako bezobrazno mladi. Neiskvareni životom. Tako nevini.
Ne sluteći što nas čeka, kakve promjene u nama i oko nas, bili smo tako bezbrižni.
Nepojmljive promjene.
Krv, znoj i suze - nismo ih očekivali toliko.
Svakojake uspomene prolaze...a onda se sitim Tita kojeg se moj sin tako prestrašio. I prestrašim se i ja.
Imam jedno pitanje za vas pripadnike moje generacije:
Biste li ušli u vremeplov i vratili se u ono vrime?
Ali, dragi moji, bez biranja. Ovo bi, ovo ne bi.
Sve u paketu.
Bismo li?
