Još jedan srpanjski vikend je iza nas. Zadnji. Još jedan udarni. Najudarniji. Ustvari - udarnički. Turisti udarnički dolaze, a mi udarnički trpamo lovu na račune. A, kad nam je zemlja siromašna i zadužena, moramo se snalazit. Pokrpati budžet. Popuniti rupe. Bez dna. Vraćati kredite.
A ovi stvarno dolaze li ga dolaze. Miljun ih je ušlo. Miljun, ej! Veliki dio tog miljuna dopao je nas, line Dalmatince. Ovako jadne, skuhane i iscrpljene. Još jedna turistička utakmica unaprijed je izgubljena na domaćem terenu od gostiju. Pa ljudi moji, di oni misle svi? Dolaze ko muhe bez glave. Očito bez spoznaje di dolaze. Više od jednog kaže: Bože mili, kud sam zašo...
I di ćemo sada mi? Nestajemo, ulazimo u se, nema nas na vidiku. Okupiralo nas iz svih pravaca. Iz zemlje, zraka i mora. Mi bi najrađe nestali. Zaspali na dva miseca. I probudili se u miru i tišini prekrasnog rujna/listopada. I našli ostavljenu lovu. I začuđeno digli obrve u neznanju. Pogledali u nebo: fala ti, Bože!
Osmero od tog milijuna skromno sam pomogla smjestiti i ja u kući za 5,max.6 osoba. Taj san u slapu da bi mogo sjati, i moja kaplja pomaže ga tkati! Moj mali doprinos spašavanju obraza turističke nacije.
Vidiće se kasnije da nisam ni malo cinična kad ovo kažem. I ne pretjerujem baš puno.
Pedmnijevam (koja lipa neizgovorljiva riječ) da mi naslov nije baš friški ni originalan. Prežvakan u raznim tiskovinama. Ali po ovoj vrućini ne može se očekivati da funkcioniram savršeno. Kao ni pusti naši vrijedni turistički radnici. Ne možete očekivati čuda. Slogan "Mala zemlja za veliki odmor" ionako zaslužuje beskrajne varijacije.
Kad kažem "velike prevare" ne mislim pod tim dva medijski iskorištena događaja, razvikanija prije par dana od "slučaja Zagorec", slučaj prodavača koji je 2 kila voća na nekoj otočkoj pijaci pokušao naplatiti 250 kuna i slučaj zadarskih izbacivača-iznuđivača iz striptiz-kluba. Ne mislim da su turisti pali u nesvjest (ustvari Engleza su Zadrani malo bacili u afan) od tih likova, jer niko na svijetu nije imun od takvih prevaranata i nasilnika, pa niti oni, bili tu ili doma. Možda smo mi po tom pitanju i poprilično bezopasniji od matičnih zemalja dotičnih nesretnih i prevarenih turista.
Pod prevarom mislim ma malo uhodaniji i češći tip prevare turista. Prodavanje roga za svijeću.
Još jedan slogan: "Čovjek je ključ uspjeha". Istina. Ali često je ključ u zaključanom položaju. Zavidanom.
Ne pričam baš napamet. Kao i svi koji su se Božjom voljom rodili baš tu, na obali ili pučini ovog našeg opjevanog mora, turizam (kao način života, preživljavanja i dobre zarade) je moja sudbina. Pionirske generacije naših ne tako dalekih predaka jednostavno su nam tu sudbinu odredile, ne mogavši odoliti pustim sjevernjacima i inim avanturistima njihovoj u želji da uživaju u našem moru. Iako, čini mi se, nisu baš kužili otkud tim ljudima tolika želja da nam dolaze i plaćaju ono što je nama Bog tako olako dao. Nisu kužili, ali su rado prihvatili dobru priliku. Daš malo, dobiješ puno. Tako je to onda izgledalo. Ali nisu ni sanjali u što će se sve izroditi. Da ćemo dobiti malo, a izgubiti puno. Pristojnosti, ljudskosti, skromnosti.
I tako sam ja od najmlađih nogu gledala onaj prahistorijski, nemušti oblik turizma koji je u mojim očima polako poprimao izgled najnepoželjnijeg oblika zarade. Jer, uvik mi je nekako lipše izgledalo biti turist nego prihvatitelj. Bolje putnik nego odredište. Bolje kupac nego prodavač. Ali sudbini nemoš uteć. Kao dite i tinejđericu, turizam me djelomično hranio i oblačio, a moji prvi poslovi, učenički i studentski, bili su vezani za razne oblike turizma. Svašta sam naučila. Čak i moj prvi ozbiljniji posao bio je u turističkoj agenciji. Igrom slučaja, i na moju sreću, nisam ostala u tom poslu. Ali čak i sada, ka i svi u mom okruženju, svakodnevno se podsjećam što hrani i oblači većinu ove zemlje. Ako ništa drugo, pokažeš nekom strancu di će ić nešto poist, di će nać traženi spomenik, ili autobusnu stanicu. Neki dan bila sam prevodilac jednoj Dankinji pri pregledu u očnoj klinici jer je na odmoru naglo zaključila da ne čita više dobro sa svojim oćalima. (Najčešće sam naređivala: Don´t blink! strogim glasom ka i doktor - tzv. simultani prijevod) Bilo mi je ža da ženska ne pročita sve knjige koje je ponila. Baš mi je bilo drago malo pomoći, onako iz čista mira.
A ima još jedna stvar u cijeloj priči. Ja iznajmljujem turistima kuću. Ne baš rado i veselo, jer sam za nju jako vezana i ljubomorna, ali zato veselo brojim euriće na kraju sezone. I stalno se pritim da mi je ovo zadnja sezona. Ali nikako da skupim za iskeširati jedan stančić u metropoli, pa se sezone umnažaju.
Dakle, tu podvrstu hrvatskog turizma - tzv. privatne iznajmljivače - želim sada popljucati. A malo će dopasti i mene, što ću...
Što su aparmani, kuće i ostale "smještajne jedinice"? To je roba ko i svaka druga. Ti je staviš na tržište, odrediš joj cijenu i čekaš da ti je neko kupi. I ljudi kupe. Najčešće ne direktno od prodavača, nego od posrednika, po slici. Pošteno plate. I pojave se, na žalost mnogih. Glavom i bradom. Evo njih na vrata. Dobar dan, mi došli.
I onda mnogi od tih kupaca koji su uredno platili svoju robu, dožive sudbinu mojih sadašnjih simpatičnih gostiju iz Njemačke.
Osmero mladih ljudi, jedva dvadesetogodišnjaka već treću godinu dolaze kod nas na odmor. Dvi godine dolazili su na moj Trećić, (ne kod mene) i bili su prihvaćeni sa simpatijama. Mladi i bučni, ali budući "multiplicirani" gosti s obiteljima. Pa svi smo bili mladi i divlji, sada imamo mladu i divlju dicu, ali proći će i ta bolest.
Ove godine kasno su se javili i popušili odmor na lanjskoj destinaciji. Otišli su u agenciju, tražili otok blizu Zadra i kupili apartman s 8 ležaja u Lunu na Pagu. Rekla bih vam i koji, ali ne znam.
Odmah po dolasku osjetili su da nešto ne štiima. Slika se ne uklapa. Našli su jednu od onih čudovišnih mega-apartmanskih kuća. Gazdarica, čim ih je ugledala dobro ih je ištracala što su došli. Jer da su to apartmani za male, četveročlane obitelji. Dva ležaja plus dva minijaturna pomoćna ležaja. Cijelih 15 kvadrata. Bili bi, nesretnici i to progutali, i njene uvrede i smještaj, da ih nisu unisono napali i drugi gosti, male uzorne obitelji iz Nizozemske, Češke, i ostale svekolike uljuđene Europe. A ništa nisu radili, samo su se pojavili, onako bezobrazno mladi.
To mi nekako zvuči ko da kupim bračni krevet pa da mi prodavač u dućanu naredi da se na njemu "one" stvari mogu obavljati samo s drugospolnim partnerom, u svetom, u crkvi sklopljenom braku i iza ponoći. Ma, marš.
Neka takve babe lipo stanu na cestu s onim poznatim natpisom i dobro gledaju ko je u autu. One to sigurno mogu odrediti po izgledu. Ko je poželjan gost.
Mlade, pedere, invalide, retardirane, bolesne, razroke itd. (popis je podugačak) ne primamo! Oni neka stoje doma.
Primamo samo zdrave, male, simpatične europske obitelji.
Objasnite to ljudima već u agencijama, molim. Da ne bi bilo zabune.
Dakle, ti "protjerani" mladi Njemci došli su ponovo na Trećić. I stavili se na raspolaganje, pa ko ih uzme. Pošto sam poznati humanista i jedina sam imala slobodno, potrpali su se kod mene. Usprkos tome što je kuća za pet osoba i što postoji velika opasnost od kanalizacijskih nevolja. Dobili su shit-upute za korištenje. Obećali su biti dobri. Sve, samo da ih ne šaljemo natrag u Lun. Kod lunatika.
Sad ne mogu od straha za moju ljubljenu kuću. Ali, što je to u njoj moguće tako nenadoknadivo izgubiti kao što hrvatski turizam može izgubiti obraz? Nenadoknadivo. Jer ti mladi ljudi su buduće toliko poželjne male, pristojne europske obitelji.
A ne bi mi bilo drago ni da to netko napravi mojoj dici, koja mogu ubrzo poželjeti zabrijati negdi s ekipom.
Sad sam ištracala samo jednu stranu u bilateralnim odnosima. Ali, znam ja još puno toga. Nisu ni svi naši dragi gosti baš uzoriti. Ima i njih svakojakih.
Ali o tome drugom prilikom.
Kad im vidim leđa.
