morsky blog

<font size=2>Sjećate se priče "Sastanak u Samari". Ide otprilike ovako: Irački trgovac spremao se na bagdadsku tržnicu, kad je čuo da ga tamo, upravo na tržnici, čeka Smrt. Dosjetio se da promijeni odjeću sa svojim slugom i pošalje ga u Bagdad. On sam zaputi se u Samaru. Na putu sretne drugog putnika, mračnog tipa u kukuljici sa srpom u ruci. Započne s njim razgovor i naposlijetku ga upita kamo je krenuo. Ovaj odgovori: "Idem u Samaru. Tamo imam sastanak s jednim trgovcem."
Dakle, nema bijega od Usuda.

Sam Bog zna koliko puta dnevno se ova priča ponovi na njenom izvorištu, u Iraku.

Prije petnaestak godina nismo razmišljali o Iraku, nego smo u svojoj zemlji, u svom gradu svakodnevo osjećali prisustvo Sjene. Nakon nekoliko tisuća granata, beskonačnih odlazaka u skloništa, u rovove i na tzv. prve i druge crte bojišnica, nakon beskrajno puno loših vijesti, straha koji paralizira, crnih slutnji i beznađa, svi smo postali fatalisti. Svi smo vjerovali u pouku gornje priče.
Ne možeš pobjeći od vlastite sudbine. Tisuću priča to potvrđuje.

Danas se sjećam samo jedne od tih priča.

1994. godine zadarski gimnazijalac, nakon tri mučne godine provedene u svom gradu (godine koje su mu trebale biti najbolje u životu) odlazi na prijemni ispit u Zagreb. Nakon nasilno oduzetog djetinjstva, mladić, ustvari još dječak, odlazi se napokon susresti sa svojom budućnošću. Ali budućnost se nije htjela sastati s njim. Imala je druge planove.
Dečko odlazi na AKU upisati režiju. Polaže prijemni ispit i bude prvi ispod crte, šesti ili tako nešto. Vrati se kući, čekati slijedeću godinu, siguran u svoju odluku. Iznenadni poziv s akademije vraća ga u Zagreb jer se ispostavilo da jedan od one petorice ne udovoljava kriterijima upisa i upada prvi ispod crte.
Odlazi. U Samaru.
Prvog svibnja 1995. pronalazi ga "zvončić" ispaljen na Zagreb. Nakon tisuća projektila koji su ga promašili u Zadru, onaj Martićev bio je koban.
Neka mi oproste sve ostale žrtve stradale od istog tog i svih ostalih monstruma u proteklom ratu, ali ja se danas sjećam samo ovog dječaka. Zaustavljenog dječaka. Dječaka koji se sastao sa svojim Usudom.

12 godina kasnije, Milan Martić, poluidiot, pogreška Prirode, čovjek koji je ubio nesuđenog umjetnika, masovni ubojica, osuđen je na 35 godina robije.
Je li to puno ili malo? Ne znam.
Ali koji smisao ima ruka pravde za Dječaka? Za sve ostale?
Njih nema.

I što je još gore, prekriva ih zaborav. Kao da ih nije nikada bilo.
A bilo ih je, itekako.