666999

ponedjeljak, 25.12.2006.

mogao bih, ali neću...


mogao bih sada, na ovom mjestu, svima vama, koji pohodite ovo moje utočište od surove realnosti, koji u mom virtualnom svijetu pronalazite djelić svog virtualnog svijeta, koji u mom Zlu vidite Naopako i koji moje Naopako branite od Zla, napisati poneke Božićne želje.
ali neću.
neću tako.
svima vama, koji navraćate redovito ili ste ovamo samo ponekad zalutali, u ovaj ću sitni sat zakucati na vrata vašeg bloga i čestitku vam uručiti osobno.



- 01:41 - samo ti piši (31) - nek' printer piše - #

utorak, 12.12.2006.

narudžba


nikada nisam mislio da ću napisati post po narudžbi.
nikad ne reci nikad.
u jednom sam mailu, jednom držesnom biću, spomenuo noćenje u stočnom vagonu na trećem a kolosjeku zagrebačkog kolodvora.
- kad budeš primao muzičke želje ima da napišeš post o tome...
vaj not. ponjelo me predprazničko raspoloženje...
a možda i započnem pisati po narudžbi. ko alka vujica.

tog sam toplog rujanskog jutra, nakon cjelonoćnog tuluma uz roštilj i neko crno vino Suvarak (što je podlo, slatkastim okusom, porazbacao po krevetima i kaučima, foteljama i podovima, nas pijance pripravnike) upravo napravio prijavak brižnoj strini. moji su starci, naime, već nekoliko dana posječivali udaljenu rodbinu podno planine što imaše svoju Vilu i mojoj su malenkosti ostavili tri obroka u frižideru i naputak da se, kad zagusti, slobodno javim strini. volim te Dinaride, brinu se o djeci rodbine kao da su nihova.
noć je, velim, bila pijana i pomalo tužna. ja sam gledao Nju, a ona u nekog slindravca koji je cijelu noć prebirao po gitari...
valjda su tako bile promješane karte u toj čudnoj partiji teško shvatljivoj za kibicere. velike partije uvijek odnose samo dobri bleferi.
na zabačenom peronu lokomotiva je kačila teretne vagone i piskavi zvižduk otpravnika u crvenoj kapici jednu je pubertetsku misao u trenutku pretvorila u stvarnost.
uskočio sam.
volio bih da je priča, koja je poslije kružila društvom, bila istinita. volio bih kad bih mogao napisati da sam na ovaj put u nepoznato krenuo zbog Nje. zvučalo bi onako, nekako – trijunfalnije.
kompozicija se vukla sporo kao puž. vagon je bio crn od uglja. zrak je smrdio na dizel iz lokomotive. vjetrić je nebom tjerao bijele oblake kao čobanin stado ovaca preko beskraja plave livade. drveće je, kao u dječijoj igri, virkalo kroz prozorčić vagona. a ja?
ja sam bio sretan ko nova godina.
zagrebački kolodvor, kolosjek tri a i stočni vagon. dan se, kao u mađioničarskom triku, preljevao u sumrak. prljava slama u kutu vagona mirisala je na svježe presvučenu postelju. voda iz pipe natočena u praznu staklenu bocu Žuje i kolodvorski sendvič od frtalj kruha i salame podriguše. zvijezde su se, pod budnim okom mjeseca, igrale skrivača s oblacima. prekriven uzbuđenjem, kao šarenom dekicom, tonuo sam u san.
sreća prati hrabre i lude. rasplet kao iz nekog pustolovnog filma.
povratak u poštanskom vagonu. zahvala debelom brki na samilosti nad izgubljenom mladom dušom. poslijednja postaja - kolodvor na granici. široka rijeka i metalna grdosija mosta što, kao gimnastičar na ručama, grli obale. tridesetak kilometara do Grada u kabini čazmatransovog kamiona promicalo je u sječanju.
buljooki je Bandar ovaj mladelački pothvat, u hipu smišljen u mamurnoj glavi nalik na halloween bundevu, romantično pripisao neuzvračenoj ljubavi. nisam ga demantirao. a i zašto bi. ta ovakvom sam pričom više dobijao nego gubio.

noćenje u stočnom vagonu na trećem a kolosjeku zagrebačkog kolodvora više nikad nisam ponovio. od ove su mi avanture ostala sam lijepa sjećanja, ljubav prema vlakovima i navika da, kad osjetim da me guši skučenost prostora, jednostavno nekamo pobjegnem.


- 11:39 - samo ti piši (26) - nek' printer piše - #

utorak, 05.12.2006.

hotelska droca


početak je kraja godine i posao se lijepi za mene kao asevi za prste kartaškog prevaranta. jasno mi je da nisam plaćen da bih dolazio na radno mjesto nego da radim, ali desetak sati na dan... halo, gospodo, za 3 puta 8 radnici su se izborili još početkom prošlog stoljeća! no, što je tu je.
unazad mjesec dana novi su projekti Firme u kojoj radim uhvatili pristojan ritam od dva u tjednu. postaje mi sve teže paralelno razmišljati o televizijskoj reklami za film, odjeći za hostese i pokroviteljstvom nad Udrugom za zaštitu žaba krastača u seoskim kanalima.
neki dan sam, potpuno iscrpljen, stigao pred zgradu Mog Svjetla U Tmini. nebesko je sito propuštalo jednoličnu, monotonu, hladnu kišu. stajao sam pred zgradom i kroz armirano betonski zid obložen žutom fasadnom ciglom, kao Supermen x-pogledom, promatrao prazan topli krevet njene sobe.
poljubac na ulazu, bacanje u vertikalu i...
nije ni završila s pitanjem "što si radio danas?" a ja sam već zaplovio starim drvenim jedrenjakom u Zemlju Snova. u dalekoj zemlji Hama zli je čarobnjak Eras (nalikovao je mom Šefu kao da su blizanci) upravo vršio teror nad Pokornima. vilenjaci s planine Gor kovali su oružije za konačnu bitku, a Vile su od morske pjene tkale odore za vojnike Slobode. u maglovito jutro zatrubiše trublja, zaržu konji, zakloparaju bojna kola i zaori se urlik Pokornih pračen zveketom vilinskih sablji. bojni pokliči i hropci umirućih i iznakažena tjelesa na crvenoj prosjeci. i zvuk poznate pjesme u daljini...
iz sna me probudila himna koja je označavala kraj televizijskog programa. lagano sam joj glavu s ramena spustio na jastuk i poljubio ju za laku noć.
probudila se.
- ideš?
- idem, lutko.
- ti kao da si došao u hotel. dođeš, legneš, odspavaš jednu rundu i odeš.
- : (
- znaš, sutra ću se napadno našminkati i izazovno obući, ko hotelska droca. možda bude nešta na brzinu...

znam. ovdje sam trebao izgovoriti onu poznatu rečenicu iz plačipičkastih filmova: "nadoknadit ću ti to, ljubavi..."
ali nisam.
znam da ona zna da ja plaćam svoje dugove. sječanj je ionako, u mom kalendaru poslovnih obaveza, mrtav mjesec i već smišljam kako pretvoriti jedan produženi vikend u Oazu Mira. i čemu onda, jednom rečenicom, koja više nalikuje na predizbornu retoriku nego iskreno kajanje Pobožnog pred licem Jahve, kvariti iznenađenje koje slijedi.
i zato.
samo sam se nasmješio na odlasku kako bih pokazao da sam ovaj dijalog shvatio kao šalu.


- 18:48 - samo ti piši (12) - nek' printer piše - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se