666999

cjeli sam petak sjedio na poslu buljeći u prazan list papira na monitoru i čekao da ga neka nevidljiva ruka ispuni nečim suvislim. rokovi su curili a moje su ideje bile nekako nedorečene, kao tinejđeri, previše pitanja koja ne mijenjaju svijet. svako sam malo posezao za čarobnim klikom mišem – select all i delete. u takvim mi trenucima nedostaje pravi papir, onaj što se može u naletu bijesa zgužvati i baciti u koš na mali milijun načina.
u svojoj sam nemoći hodao po sobi kao po zverinjaku, zastajao ispred prozora i gledao u nebo, imalo je boju mojih misli. i sigurno bi kišilo toga dana da neka budala nije ustvrdila kako pravi muškarci ne plaću. poslije sam besciljno lutao gradom u nadi da neću pronaći ono što ne tražim.

sumrak je već palio uličnu rasvjetu kada sam krenio k Njoj. neki je kreten na semaforu zaboravio kočiti i nervozna je kolona, pored dva zajapurena lika, prolazila polako i mirno kao na mimohodu.
kupio sam joj kestenje, sitno, prepečeno i uglavnom pokvareno. pogodio sam kestenjara ko prstom u govno.

na tv-u su neki Zamorci glumili ljude, igrali se besmislenih igrica, kratili vrijeme izpraznom spikom i nastojali zadiviti puk kao štand s bužuterijom na sajmu dijamanata.

a onda je počelo.

film o ljudima s kraja sedamdesetih što su postali besmrtni zahvaljujući stihovima jednog «neshvaćenog marginalca». ekranom su defilirala nepoznata lica tako poznatih ljudi. njihova sječanja, kao teška artiljerija, rovala su po mojoj glavi.
i dok je Ona je slagala rečenice, kao puzle, u neku šarenu sliku, ja sam vrtio u glavi neku svoju priču. pod reflektorima mršavi lik s gitarom stihom mijenja moj svijet, a u tami neka nova generacija njegovu stvarnost doživljava kao svoju. dvoranom je lebdio opojni miris trave, redari su izvodili djevojku bez svijesti, plamtile su vatre upaljača, a s posljednjim taktovima pjesme «jesi li sama večeras» Đoni je odlazio u moja sječanja.

a ona je i dalje slagala svoju šarenu sliku. ne slušam te, ljubavi, zar ne vidiš kroz moj prazni pogled prazninu u glavi.

sorry, dijete, trebalo bi da znaš, ima dana kada mi tvoje riječi ne znače ništa, kada tvoj glas ne dopire do mene, kada bi da sam s tobom – sam.

kakav dan, kakav sjebani dan!