Hot Water Rediscovering

Neki događaji iz naše prošlosti imaju za nas poseban značaj. Toliko mnogo stvari zaboravljamo, i onih davnih, i onih manje davnih...kao npr. ja zaboravim i gdje sam ostavila parkiran auto ujutro kad dođem na posao. Uglavnom se ne sjećam s kime sam bila u kinu i iako za to uvijek koristim izliku da je bio mrak, a glavna je zvijezda bio film, a ne moja pratnja, ipak mi ponekad bude neugodno kad spazim tračak povrijeđenosti u mojem sugovorniku nekoliko mjeseci kasnije. A ponekad se malo i zabrinem, te probudim nervoznog hipohondera u sebi koji odmah na brzinu u drugoj razini svijesti skenira, obrađuje i rezultat analize uvijek bude neka prerana, strašna i na koncu terminalna bolest koje je ovo samo blagi preview i upozorenje...

No kako se onda, i zašto sjećamo nekih događaja kada smo imali 3 ili 5 ili 7 godina? Jesu li oni bili toliko važni da su nas u tom momentu odredili? Možda su se urezali pod silinom osjećaja koji su događaju prisustvovali? A možda suviše laskamo vlastitome mozgu dok su to naprosto slučajno odabrane, ni po čemu značajne iskrice iz našeg sjećanja?
Jesu li to mjesta na kojima "učimo" nešto o sebi, svojoj okolini i međusobnoj interakciji to dvoje? Jesu li to mjesta na kojima odlučujemo krenuti drugim putem od onoga kojim smo nesvjesno išli prije?
Jesu li to mjesta koja su nas odredila, i od nas učinila ono što smo sad dok hodimo po zemlji?

Svatko se od nas (valjda, i nadam se) može sjetiti takvih. Nama su živo i šareno urezani u sjećanje, kao da se svaki put iznova događaju u trenutku kad ih izvadimo iz prašnjavih ostava sjećanja. Druge osobe, njihovi sudionici, možda nikada ne pamte baš taj djelić, a on ipak danas čini od nas ono što smo također mi.

Tako imam i ja svoje djeliće života kojih se često sjetim, i slutim da su me na neki način odredili. To su samo neki. Čini mi se da je bilo i bitnijih i većih događaja koji su me odredili još i više, ali njih nisam u stanju prizvati kao trenutke ili slike iz sjećanja. Možda se više radilo o procesima. A možda im dan danas nisam dorasla pa ih ne mogu ni pojmiti. Jer ako ne znam što je slovo A i što znači, neću ga primijetiti u gomili drugih slova, ostat će beznačajno dok na neki drugi i možda opet slučajan način ne otkrijem njegovo značenje.

Balon na helij je, znamo svi, vjeran pratilac mjesta gdje se pojavljuju gomile roditelja s djecom. Nepogrešiva ješka za mamljenje para iz roditeljskih novčanika, potpuno bespotreban predmet čije se trajanje mjeri u satima dok se ne ispuše i pretvori u jadnu zgužvanu srebrnastu vreću, još jedan neveseli doprinos povećanju količine smeća na svijetu. Tu su leteći kitovi i dupini, trenutno popularni akcijski junaci, vječno popularni likovi iz crtića i još kojekakvi bitni akteri dječjih maštanja koje mi odrasli ne možemo razlučiti u lebdećoj blještavoj gomili.

Lebdeća čuda od balona pojavila su se u ponudi negdje tijekom mog djetinjstva i svojim očaravajućim dolaskom potpuno zasjenila obješene i jadne obične balone koji su dotad bili neprikosnoven predmet želja.
Prve svog života vidjela sam u Maksimirskom parku pri jednom nedjeljnom posjetu Zoološkom vrtu. I danas se pitam što je doista tako čarobno u njima bilo, ali čim sam ih ugledala, poželjela sam jedan. Već sam se vidjela s uzicom u ruci, kako ponosno vučem svojeg novog ljubimca, vlastiti oblak ispunjenih želja, lebdeće čudo koje ne moraš lupati da se propne u zrak, već ono samim svojim bivanjem unaprijed ispunjava tu neznanu želju. I ako dobro ne paziš, što je zahtjevan zadatak i u stanju su ga izvršiti samo najbolji, možeš ga u trenu zauvijek izgubiti u nebeskim bespućima. Nije bez vraga - pojava balona na helij koji bezbrižno jezdi visoko iznad drveća znači također i da je tamo negdje dolje iza njega ostalo jedno uplakano dijete...

Nema prirodnije stvari nego svojem najbližnjem koji te i poveo na tu zlokobnu šetnju, u mom slučaju majci, odmah saopćiti veliku želju za vlasništvom nad tim prekrasnim predmetom. Ta želja odjednom postaje većom od života, najvažnijom stvari koja se može u životu dogoditi. To nije samo još jedna šetnja. Djeca drugačije doživljavaju život i vrijeme. Zapravo, doživljavaju ga na pravi način. Žive u sadašnjosti, a ne prošlosti i budućnosti kao mi odrasli. Zato je taj trenutak velik i važan. I zato je mamino NE potpuno nerazumljivo. Svjestan si da je balon 5x skuplji od običnog. Nešto mutnije da ste za te pare skoro mogli još jednom obić' zoološki.
- NE.
- Zašto?
- Skupo je.
- Molim te!
- NE.
- Molimtemolimtemolimtemolimte.
- NE.
- A daaaaaj pliiiiiiiz.
- Nemamo novaca...
NE. I polako prolazimo pored lebdeće gomile, još nisam ni došla do faze biranja oblika, to čuvam za kasnije kad mi se obznani da je kupnja moguća, produžavam gušte. I prošli smo ih, i sve smo dalje. Pomalo shvaćam da se to neće dogoditi, ali i dalje usrdno molim i molim...prošli smo ih.

Najednom u meni golema rupa, urušavam se u nevjerojatnoj tuzi. NE. Vidim drugu djecu kako ih ponosno biraju i šepure se njima po parku. Nabijaju mi se na nos, nesnosni su. Još malo pokušavam, ali sve slabije. NE je veliko kao kuća, ne mogu ga nikako preskočiti.

To je tako jedan mali, nebitan, neprimjetan događaj. Ovaj roditelj nije svojem djetetu htio kupiti balon. Pa što.
Što je roditelj htio s time reći? Ok, skup je, nemamo novaca za gluposti. U mislima je već bila u tramvaju za doma, možda je kuhala sutrašnji ručak ili je razmišljala što će sutra biti na poslu... Pa nije grijeh ne kupiti djetetu balon. Što još hoćeš, sad smo bili u zoološkom, satima smo po neznamkoji put buljili u kaveze. Nije roditelj ništa htio ni mislio. Ovaj roditelj jako voli svoje dijete.
Unatoč tome, rupa je ostala. U toj rupi posadilo se sjeme. Za koje ona nije znala. Ja sam naime zaključila da nisam dobila balon jer ga ne zaslužujem. Da sam nešto skrivila, i zato sad ne mogu dobiti nešto što zbilja jako želim. Ne sjećam se da sam nešto tako jako željela kao taj glupi balon.

Ni dan danas ne znam zbog čega ga nisam zaslužila.
Najgore od svega je to što ga NIKAD nisam dobila. Uvijek je bio preskup. Nikad nisam bila dovoljno dobra da dobijem nešto tako skupo.

I sad. Imam i ja svoje dijete. Koje hoće balon. Pa joj ga kupim. Jesam li time popravila grešku? Naravno da nisam. Za 10 - 15 godina i ona će imati neku rupu koju nisam na vrijeme ni primijetila ni popunila, i nema nikakve šanse da sada shvatim koje su to rupe i što trebam napraviti. Roditelji i djeca - bliskiji ne mogu biti, a udaljeni eonima nerazumijevanja. I koliko god se prijetio da kad odrasteš nikada nećeš biti takav...

Puno godina kasnije rekla sam mami za taj balon.
Pitala me bi li se što promijenilo da mi ga sad kupi. Krivo joj je.
Rekoh da ne bi, naravno.
- Pa, na žalost, ne možeš birati roditelje. - reče ona.
A ja: - Da...ne možeš...
I nije to ni bitno. Ne mogu to ni nazvati greškom.

No kasnije sam jako važne odluke donosila na osnovi mišljenja o sebi da bolje ne zaslužujem. Je li balon doista bio klica ili nije? Nemam pojma. No sjećanje na balon tako je živo, kao da se upravo sada iznova događa.

Learning to love yourself,
it is the gratest love of all.
(Whitney Houston)


Joj kako me idu ovi katarzični postovi.