Hot Water Rediscovering

Neki događaji iz naše prošlosti imaju za nas poseban značaj. Toliko mnogo stvari zaboravljamo, i onih davnih, i onih manje davnih...kao npr. ja zaboravim i gdje sam ostavila parkiran auto ujutro kad dođem na posao. Uglavnom se ne sjećam s kime sam bila u kinu i iako za to uvijek koristim izliku da je bio mrak, a glavna je zvijezda bio film, a ne moja pratnja, ipak mi ponekad bude neugodno kad spazim tračak povrijeđenosti u mojem sugovorniku nekoliko mjeseci kasnije. A ponekad se malo i zabrinem, te probudim nervoznog hipohondera u sebi koji odmah na brzinu u drugoj razini svijesti skenira, obrađuje i rezultat analize uvijek bude neka prerana, strašna i na koncu terminalna bolest koje je ovo samo blagi preview i upozorenje...

No kako se onda, i zašto sjećamo nekih događaja kada smo imali 3 ili 5 ili 7 godina? Jesu li oni bili toliko važni da su nas u tom momentu odredili? Možda su se urezali pod silinom osjećaja koji su događaju prisustvovali? A možda suviše laskamo vlastitome mozgu dok su to naprosto slučajno odabrane, ni po čemu značajne iskrice iz našeg sjećanja?
Jesu li to mjesta na kojima "učimo" nešto o sebi, svojoj okolini i međusobnoj interakciji to dvoje? Jesu li to mjesta na kojima odlučujemo krenuti drugim putem od onoga kojim smo nesvjesno išli prije?
Jesu li to mjesta koja su nas odredila, i od nas učinila ono što smo sad dok hodimo po zemlji?

Svatko se od nas (valjda, i nadam se) može sjetiti takvih. Nama su živo i šareno urezani u sjećanje, kao da se svaki put iznova događaju u trenutku kad ih izvadimo iz prašnjavih ostava sjećanja. Druge osobe, njihovi sudionici, možda nikada ne pamte baš taj djelić, a on ipak danas čini od nas ono što smo također mi.

Tako imam i ja svoje djeliće života kojih se često sjetim, i slutim da su me na neki način odredili. To su samo neki. Čini mi se da je bilo i bitnijih i većih događaja koji su me odredili još i više, ali njih nisam u stanju prizvati kao trenutke ili slike iz sjećanja. Možda se više radilo o procesima. A možda im dan danas nisam dorasla pa ih ne mogu ni pojmiti. Jer ako ne znam što je slovo A i što znači, neću ga primijetiti u gomili drugih slova, ostat će beznačajno dok na neki drugi i možda opet slučajan način ne otkrijem njegovo značenje.

Balon na helij je, znamo svi, vjeran pratilac mjesta gdje se pojavljuju gomile roditelja s djecom. Nepogrešiva ješka za mamljenje para iz roditeljskih novčanika, potpuno bespotreban predmet čije se trajanje mjeri u satima dok se ne ispuše i pretvori u jadnu zgužvanu srebrnastu vreću, još jedan neveseli doprinos povećanju količine smeća na svijetu. Tu su leteći kitovi i dupini, trenutno popularni akcijski junaci, vječno popularni likovi iz crtića i još kojekakvi bitni akteri dječjih maštanja koje mi odrasli ne možemo razlučiti u lebdećoj blještavoj gomili.

Lebdeća čuda od balona pojavila su se u ponudi negdje tijekom mog djetinjstva i svojim očaravajućim dolaskom potpuno zasjenila obješene i jadne obične balone koji su dotad bili neprikosnoven predmet želja.
Prve svog života vidjela sam u Maksimirskom parku pri jednom nedjeljnom posjetu Zoološkom vrtu. I danas se pitam što je doista tako čarobno u njima bilo, ali čim sam ih ugledala, poželjela sam jedan. Već sam se vidjela s uzicom u ruci, kako ponosno vučem svojeg novog ljubimca, vlastiti oblak ispunjenih želja, lebdeće čudo koje ne moraš lupati da se propne u zrak, već ono samim svojim bivanjem unaprijed ispunjava tu neznanu želju. I ako dobro ne paziš, što je zahtjevan zadatak i u stanju su ga izvršiti samo najbolji, možeš ga u trenu zauvijek izgubiti u nebeskim bespućima. Nije bez vraga - pojava balona na helij koji bezbrižno jezdi visoko iznad drveća znači također i da je tamo negdje dolje iza njega ostalo jedno uplakano dijete...

Nema prirodnije stvari nego svojem najbližnjem koji te i poveo na tu zlokobnu šetnju, u mom slučaju majci, odmah saopćiti veliku želju za vlasništvom nad tim prekrasnim predmetom. Ta želja odjednom postaje većom od života, najvažnijom stvari koja se može u životu dogoditi. To nije samo još jedna šetnja. Djeca drugačije doživljavaju život i vrijeme. Zapravo, doživljavaju ga na pravi način. Žive u sadašnjosti, a ne prošlosti i budućnosti kao mi odrasli. Zato je taj trenutak velik i važan. I zato je mamino NE potpuno nerazumljivo. Svjestan si da je balon 5x skuplji od običnog. Nešto mutnije da ste za te pare skoro mogli još jednom obić' zoološki.
- NE.
- Zašto?
- Skupo je.
- Molim te!
- NE.
- Molimtemolimtemolimtemolimte.
- NE.
- A daaaaaj pliiiiiiiz.
- Nemamo novaca...
NE. I polako prolazimo pored lebdeće gomile, još nisam ni došla do faze biranja oblika, to čuvam za kasnije kad mi se obznani da je kupnja moguća, produžavam gušte. I prošli smo ih, i sve smo dalje. Pomalo shvaćam da se to neće dogoditi, ali i dalje usrdno molim i molim...prošli smo ih.

Najednom u meni golema rupa, urušavam se u nevjerojatnoj tuzi. NE. Vidim drugu djecu kako ih ponosno biraju i šepure se njima po parku. Nabijaju mi se na nos, nesnosni su. Još malo pokušavam, ali sve slabije. NE je veliko kao kuća, ne mogu ga nikako preskočiti.

To je tako jedan mali, nebitan, neprimjetan događaj. Ovaj roditelj nije svojem djetetu htio kupiti balon. Pa što.
Što je roditelj htio s time reći? Ok, skup je, nemamo novaca za gluposti. U mislima je već bila u tramvaju za doma, možda je kuhala sutrašnji ručak ili je razmišljala što će sutra biti na poslu... Pa nije grijeh ne kupiti djetetu balon. Što još hoćeš, sad smo bili u zoološkom, satima smo po neznamkoji put buljili u kaveze. Nije roditelj ništa htio ni mislio. Ovaj roditelj jako voli svoje dijete.
Unatoč tome, rupa je ostala. U toj rupi posadilo se sjeme. Za koje ona nije znala. Ja sam naime zaključila da nisam dobila balon jer ga ne zaslužujem. Da sam nešto skrivila, i zato sad ne mogu dobiti nešto što zbilja jako želim. Ne sjećam se da sam nešto tako jako željela kao taj glupi balon.

Ni dan danas ne znam zbog čega ga nisam zaslužila.
Najgore od svega je to što ga NIKAD nisam dobila. Uvijek je bio preskup. Nikad nisam bila dovoljno dobra da dobijem nešto tako skupo.

I sad. Imam i ja svoje dijete. Koje hoće balon. Pa joj ga kupim. Jesam li time popravila grešku? Naravno da nisam. Za 10 - 15 godina i ona će imati neku rupu koju nisam na vrijeme ni primijetila ni popunila, i nema nikakve šanse da sada shvatim koje su to rupe i što trebam napraviti. Roditelji i djeca - bliskiji ne mogu biti, a udaljeni eonima nerazumijevanja. I koliko god se prijetio da kad odrasteš nikada nećeš biti takav...

Puno godina kasnije rekla sam mami za taj balon.
Pitala me bi li se što promijenilo da mi ga sad kupi. Krivo joj je.
Rekoh da ne bi, naravno.
- Pa, na žalost, ne možeš birati roditelje. - reče ona.
A ja: - Da...ne možeš...
I nije to ni bitno. Ne mogu to ni nazvati greškom.

No kasnije sam jako važne odluke donosila na osnovi mišljenja o sebi da bolje ne zaslužujem. Je li balon doista bio klica ili nije? Nemam pojma. No sjećanje na balon tako je živo, kao da se upravo sada iznova događa.

Learning to love yourself,
it is the gratest love of all.
(Whitney Houston)


Joj kako me idu ovi katarzični postovi.

Uvijek kad ponovno odem u posjet baki i njezinoj kući na moru, povratim se zapljusnuta novim morem sjebanih osjećaja.

Baka ne živi u toj kući na moru, i ne potječe iz tog mjesta na moru. Baka je Slavonka koja se udala za didu - koji je s mora. Navodno je bio krasan čovjek, pa je vjerojatno baš iz tog razloga nestao iz svačijeg života kad je mama imala samo 3 godine, a baka, mama joj, 29. Da se razumijemo, nije pobjegao, nego poginuo u saobraćajnoj nesreći. Zabivši se motorom pod kamion. Da nije bila '49., i da stanje u zemlji i na svijetu nije bilo kakvo je bilo, vjerojatno bi još uvijek bio živ.
Ostade baka sama, s malim djetetom, i vlastitom majkom, domaćicom, također Slavonkom, u nepoznatom gradu, u nepoznatoj familiji. A ta fina Familija nagovori je da se ostavi velikog stana u kojem su svi zajedno živjeli, i neka dođe živjeti s njom, Familijom. Što se ubrzo pretvorilo u neki polurobovlasnički status jer više nije bilo dide da ih brani od fine Familije.
I ostade sama slijedećih...evo teče sad 58. godina. Ne zna se zašto jer oduvijek fenomenalno izgleda a i najveća je koketa od svih nas...S obzirom da nemam minimalni statistički uzorak za obradu što će reć' imam dvije bake, a jednu živu, za komparaciju, ne znam suditi osim prema onome što mi je dano...ali ta 58-godišnja samoća s dodanim genima kakvi jesu, iznjedrilo je nešto sa čim se nije lako nositi.

Moglo bi se reći da je imala velikog utjecaja na sve nas dodane članove familije jer od Familije ostade samo predivna teta (sestra krasnog dide) koja pobježe od njih k'o od vraga u Brazil još u svojoj nejakoj 17-toj, s pravom, i mudro. Živi je dokaz da se u svojim kasnim sedamdesetima može biti i te kako divno i poželjno društvo za bilo koju mlađu generaciju, pa i za mene. I još je familija, što u meni izaziva neviđen ponos. Ali ona je tamo, a ja svoju imam ovdje.

I tako je Baka, izvlaštena od Familije totalno i zaista sasvim nepravedno, nažicala starog djeda da joj proda (!) neki kamenjar-kokošinjac na kraju sela, digla kredit i napravila kućicu. Kamenjar-kokošinjac sad je vrt prepun biljaka i cvijeća, nije više na kraj sela nego u centru, a kućica dobiva nove lijepe obrise otkad smo mama i ja krenule u preuređenje. Dosad je to bio svima dobro poznat stil uređenja - što je za bacit' se ne baci nego se tamo nabaci...ljak.
Ali u fenomenu "krama-za-bacit-se-ne-baci-nego-se-nabaci-u-kuću-na-moru" ima neka nadnaravna dimenzija, dodana vrijednost koju samo Baka vidi. Rezultat čega jest da nitko ne smije doć, vidjet i bit u toj krami osim nas, familije. A i mi smo dobrodošli samo kraće vrijeme a onda joj krenemo svi skupa ić na jetra, al prije bi pregrizla nešto (al' sigurno ne dotičnu kramu, svaka krama treba doseć' svoju prirodnu starost od 500 godina netaknuta) nego da to prizna, pa trpi. Zbog Sela.
I ne smije nitko nikad zaboraviti, da je "ona sve ovo sa svoje dvije ruke napravila" (pa zbilja svaka čast), al' kad nosiš to na nosu cijeli život rado bi joj odvratio neka uzme sve to sa svoje dvije ruke i gurne si, u isto svoje, mračno jedno mjesto, pa da ne moraš to više slušat'.

I u toj krami, pardon, kući, ona, od kad je u mirovini, svake godine ni makac od lipnja pa skoro do listopada.
A mi svi skupa, u raznim kombinacijama kroz godine, nikad nismo smjeli biti sami u toj krami. Možemo mi doć', kako ne, dapače poželjno je zbog Sela...al' će ona hodat' danima za nama i zatvarat' vrata jer je propuh, gasit' bojler jer se troši struja, opominjat nas da ne stajemo na pragove (!), jebat' nas što nismo pospremili stvari za sobom, padat' u nesvijest od čina pranja nogu u kupaonskom lavabou (a što, nije baš elegantno ni lijepo, al' kad si lijen i na godišnjem svašta ti padne na pamet :), opominjat' još dan danas moju mamu koja je prešla šezdesetu da previše pije kad si drugi put natoči vina iza ručka...al' je pritom sasvim normalno svaki put grijat' vodu za oprat' se u loncu na plinu, sjedit' u mraku da se ne troši struja, vrt od 200 kvadrata zalijevat' s pol' litre vode i pritom konstatirat' kako se ne može po ljeti trava održat' zelenom, sumanuto trčat' i čupat' osigurače svaki put kad se na nebu ukaže prijeteća formacija od dva oblaka...ima toga još, al' neke je detalje ipak bolje prešutjeti. A tko zna, dok dođem do kraja teksta, možda i zaboravim da sam u početku htjela biti relativno fina glede svega. Već vidim kako mi se tlak diže, a udaljena sam od nje 200 kilometara.

I može ona mrtva hladna slušati kako se druge familije dogovaraju tko je kad i koliko na moru, pa se izmjenjuju, braća, sestre, tate i mame...ali toga kod nas nema. To je, to je, to je - nezamislivo. Neizrecivo. Nepostojeće. Blasfemija.

Ja sam u svojim mlađim danima uspjela nažicat' dva puta da ode na tjedan dana ne bi li ja bila sama s društvom tamo. To je iziskalo takav krv, znoj i suze što prije a što poslije navedenih evenata, da sam ubrzo odustala od ideje.

I isto tako ubrzo došla na novu, još bolju - ma jebi se ti i tvoja kuća i krama u njoj, pa niti ste sveti niti od zlata.
I dogodi se nezamislivi užas - odo ja trošit' pare na tuđu kramu po ljeti, što više kilometara između ove i one, to bolje...Taj nezamislivi užas je produžetak moje terapije protiv teroriste - sva viđavanja, i morska i ina svela sam na minimum, telefoniravanja također...možda to sad djeluje okrutno, ali ja znam da moj mir nema cijene. I sad je brukam pred Selom, ne može se hvalit kako joj je unuka došla na godišnji, sve se nešto izvrdava, skreće temu....

Moja mama, a ipak je Baka njezina mama, ne može pribjeć takvom načinu ponašanja jerbo su najintimnija familija, a moja je mama fina i dobra ženska (povukla je na onu tetu iz Brazila, ili na tatu, valjda), pa je negdje u djetinjstvu iznašla jednako djelotvornu terapiju...prestala je slušati. A dobro, nekad se ne skoncentrira pa je ova ipak uspije iznervirat'. Često mi se stvaarno čini da je to i jedini cilj - dić' nekom (od familije) živac, što jače, u što kraćem vremenskom periodu, i onda glumiti savršeno nevino jagnješce koje svi napadaju i koje nikad ne smije ništa reći. U zadnje vrijeme ima dijagnozu visokog tlaka i lagane angine pectoris (a evo 87-ma na pragu), pa nas s tim dodatno...kao npr. "nemoj me nervirati, boljet' će me u prsima...". Odmah nakon izvali nešto prestrašno, mama pošizi po 26865. put, a ona kaže - "Pa potrpi se malo..." Jasno je da se mi trebamo potrpit', a ona se ni dan danas niti može niti želi potrpit' i ne progovorit' zlobno na lakat baš svaki put.

Mi potomci i pripadajući nam isprdci (čitaj bivši muževi, dečki, prijatelji i prijateljice) smo svi skupa jedna hrpa nesposobnih govana jer nitko od nas nije Doktor ili barem Advokat, ili barem dovraga neki Direktor s čim bi se moglo dobro preseravat pred Selom. A preseravat se i glumit ultrafinu Milostivu se jako volimo, iako nemamo baš nikakvih osnova za to...jerbo hodamo već 40 godina u dve iste haljine na plažu, s istim 40 godina starim naočalama i cekerom, a završili smo Višu trgovačku, i bili šef računovodstva svojedobno. Što je za nju vjerojatno osnova da si bude Milostiva, al' da samo ja TO, šef računovodstva, ne bi se pikalo. A da je kojim slučajem i kupila novu haljinu za plažu, svejedno ne bi u njoj išla napolje, da se ne škoda. Bontonom kao riječi i pojmom služimo se da bi drugima vadili mast, a ne da bi ga sami slijedili.

Iz nekog suludog razloga se na madrac od kreveta prvo stavi neka plahta, onda tek "štep-deka", da se ne škoda madrac. Onda se na štep-deku stavi još jedna plahta, da se ne škoda štep-deka. Oooonda tek ide gore plahta na koju smiješ metnut' svoju guzicu, dok spavaš. Al' jao si ga tebi ako ne spavaš, a plahta se lufta. Moraš gore složit' gornju plahtu i deku na specijalan način, a na sve to skupa "koper-deku", da se ne škoda. Nemamo lutke za na krevet, valjda jer je to skupo, al' da je imamo, i ona bi obavezno morala u dekoraciju. Ne d'o ti bog ako si dijete da skačeš po madracu jer se madrac škoda. A madraci isto imaju jedno 300 godina i bili su već na pranju, češljanju i repariranju više puta, pa se zaista ne bih ni čudila da je opasno po život skakat po njima. Ali avaj, ne brine nju nevin dječji život, nego madrac koji mora bit prepariran još bar slijedećih 200, čak i ako to bude iziskivalo da svi skupa spavamo na podu u šupi. Da se ne škoda.

Ili recimo, imamo u kući i oko kuće ukupno 4 stola. A nije velika kuća, zbilja nije.
I onda jedan stol, u kuhinji, služi za jelo. Na njem ima bar 3 plastična stolnjaka jedan na drugome da jedan drugog štite od štetočina, tj. nas. Zaboravio jadan i sam kako izgleda. Stol.
Drugi stol, u "predsoblju", taj je kao jedaći pravi, na njem' isto ima 3 stolnjaka, al' je samo jedan plastični, najdonji. Drugi je platneni, taj zbilja ne znam koga štiti i od čega, a treći, najgornji, taj je za Selo, ako se Selo uspije probit kroz mentalne i ine barikade do kuće. Na sred njega stoji superiorna šatro-kristalna žardinjerica s poklopcem u kojem stoje oni mini ABC keksići najjeftinije vrste, a bolje ih je ne probavat' jer su vjerojatno iz sedamdeset-i-neke.
Za trećim stolom, na terasi, zapravo jedemo. Unutra samo kad se vani baš nikako ne može. A 4. je stol ispod barasa (brajde) na suprotnoj strani dvorišta. Tamo ništa nikad ne radimo. Baras je osobni Bakin nezaživjeli projekt. Baras je prejadan jer se nema pojma o lozi, iako se glumata da se sve zna o svemu. Mi smo toliko glupe da ni vrt ne znamo zaliti. Svaka se biljka zalijeva na svoj način. Po listu, po korijenu, 2 deci vode, 2 i pol...ali od cijele filozofije zalijevanje se svodi na prštanje dvije kapi vode "zgora" po lišću, na najjači mlaz tako da se lišće još fino izmlati i izmuči pritom, a voda često ni ne dođe do zemlje. I ultra se pazi da ni jedna kap ne padne u travu koja prekriva većinu dvorišta jer je skupo zalijevati travu. Ako naglas pred njom prepričamo opisani postupak, svađa je neminovna, a mi smo bezobrazni nezahvalnici.

Mi smo rastrošna stoka koja napuni frižider koji je dotad sadržavao 1 Margo i 3 (!!!) poluistisnute tube koncentrata rajčice (obavezno provjeriti datum prije uporabe). Od čega ta žena živi, da mi je znat!!! Medicinski fenomen, od zraka valjda...ipak, štogod stavili pred nju na stol, smaže cijeli tanjur i ako ostane još uzme i pojede sve da se ne baci, a svjetski je prvak u struganju lonaca i tanjura da se slučajno ni jedan komadićak hrane ne domogne smeća ili sudopera. I pritom viče kako je sve prefino kao u hotelu s pet zvijezdica, svaki obrok, svaki dan. Pa normalno kad inače ništa ni ne jede. Znalo joj je biti i zlo od prejedanja. I, nikako ne zaboraviti napomenuti da je to sve sigurno bilo jaaako skupo i da ona sebi nikad to ne bi priuštila (not to forget: mi smo rastrošna stoka).
Ona je tip osobe koja ujutro može iz šalice popit kavu, a nakon toga u tu istu šalicu nalit kokakole (koju sam kupila ja, a zadnji put ju je pila prošle godine kad sam ju isto kupila ja) i mrtva hladna to popit', da ne bi slučajno zaprljala još i čašu. Neki dan je zgroženo konstatirala da je, zamisli molim te, morala stavit' deterdženta na perilek da bi oprala čaše, toliko su masne bile!!!
Ona će s tobom pričat' sat vremena na telefon ako si ti zvao, a dvije i pol minute ako je zvala ona. Od tih sat vremena 55 minuta će prepričavat' kao sapunicu turbo zanimljiv život familije njezine prijateljice. Zato što je muž njezine prijateljice bio Sudac, kćer je Stomatolog, a unuk Doktor...znam sve o toj familiji, a uopće me ne zanima. Zapravo mi je malo i neugodno kad ih vidim na cesti. A mi smo obični nesposobnjakovići nevrijedni pažnje i teme razgovora, promašeni slučajevi.

...


-------------

Zašto Familija, a ne Obitelj? Zato što je Familija meni neka polu-strana riječ, dovoljno prijetvorna da bi bolje opisala posprdnost s kojom gledam na sve minule i još tekuće događaje. Obitelj je nešto što ću čuvati za nekad, no kako mi se čini, prije će biti nikad.

Prethodni je post na mene djelovao vrlo katarzično. Je, neugoda je priznat' da ti je obitelj (no dobro, dio) koma. Ali kad priznaš, nekako se pročistiš. Ostaviš i dio osjećaja u priči, pa malo čistije glave hodiš dalje. Tako je pala i nova. Ma neće ih biti više, malo je ljudi na svijetu s manjom familijom.

Jesam li nezahvalna? Što bi rekli ljudi, "Bog ti je dal'", a ti tako....ima ljudi koji nemaju nigdje nikoga. Istina. Ali i sve ovo što sam napisala, a i to je kap u moru, također je istina. Nije to nezahvalnost, to su činjenice.
I tek sam nedavno počela uviđati koliko su MENE, unatoč tome što to uopće ne želim, sve te stvari odredile i programirale, i od mene napravile iskompleksiranog kripla koji očajnički pokušava uhvatit' grančicu jedinom rukom koja još viri iz gutajućeg živog pijeska. ZNAM da je moguće promijeniti se. ZNAM i da nije fer izvlačiti se na druge. Kriviti druge za svoje greške. I opet, ne krivim nikoga. To su činjenice. To nije moj kraj. To je moj početak.