H.A.N.N.A.H.

Blizanci u maternici razgovaraju


- Vjeruješ li u život poslije rođenja?

- Naravno, sigurno postoji nešto poslije rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripremimo na život poslije rođenja.

- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao?

- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima.

- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima. Pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti: poslije rođenja nema života.

- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posvem drugačije od ovoga što sada živimo.

- Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.

- Pa neznam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas.-

- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu?! Pa gdje bi po tome ta mama bila?

- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopće postojali.

- Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne posoji.

- Da. Moguće. Ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da život nakon rođenja zapravo tek započinje…!


(autor nepoznat)


***********

Vjerovanje je čudna pojava. Vjerujemo u nešto u što nismo sigurni, nemamo opipljiv dokaz zbog kojeg razvijamo taj osjećaj.

Vjerovanje najčešće povezujemo s vjerom i Bogom, ma kako ga zvali. S Bićem za kojeg vjerujemo da je iznad nas i da nas prati kroz život. Nismo ga nikad vidjeli. Ali, ipak znamo da je tu. Želimo da bude tu. I zato je s nama.

Ali, vjerujemo i u neke ljude iako neznamo točan razlog. Ravnamo se po nekom instinktu i nadamo se da smo ispravno prosudili. Instinkt se ponekad pokaže krivim, ali ipak...

Lako je vjerovati. Teško je povjerovati. Tako se bar meni čini.

Koliko smo spremni oprostiti ljudima?
Gdje je ta granica koja odvaja stvari na one koje se opraštaju od onih preko kojih se ne može preći?

Naravno, svatko od nas ima svoje odgovore na ova pitanja jer svatko od nas drugačije shvaća život oko sebe.

Ne znam što je to u nama što nam neda da neke stvari oprostimo i zaboravimo. Ponos ili naše moralne vrijednosti? Osjaćaj boli koji te obuzme kada te netko povrijedi?
Ne vjerujem onome tko kaže "Oprostio sam ali nisam i zaboravio". Toga nema. Ne postoji. Ako si oprostio onda si spreman i zaboraviti. Ne vraćaš se više u prošlost i ne ponavljaš nečije stare grijehe.

Da li je teže oprostiti ili reći "Oprosti"? Kad nekome opraštaš uvijek postoji mogućnost da kajanje druge osobe nije iskreno i nakon nekog vremena opet moraš opraštati istu ili sličnu stvar. Kad ti moraš reći "Oprosti" znači najprije moraš sebi priznati grešku. A teško je priznati poraz...

Najteže opraštanje je kada moraš sebi oprostiti. Neke izgovorene riječi ne mogu se povući, propušteni trenuci ne mogu se vratiti... Tvoja grižnja savjest tjera te na stalno premotavanje istog starog filma, na ponavljanje istih pitanja...

Ali, ipak opraštanjem nudimo sebi i drugima mogućnost da krenemo dalje... zatvaranje jednog poglavlja u životu i otvaranje novog...

Pa zašto je to onda tako teško?

Moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć "Oprosti"...

Zaljubila se. Ona, najrazumnija djevojka od svih osjeća leptiriće u trbuhu za koje je mislila da su već odavno odlepršali od nje... Dogodilo se to neočekivano... Te plave oči kao da su joj pogledale ravno u srce i pročitale sve njene najskrivenije misli... Zastrašujuće... Osjećala se ranjivo.... I predivno... Osjećala se posebnom...

Borba je to s vjetrenjačama... S njegove strane... Plave oči možda nikad neće biti njene...

Ali unio joj je neku radost u život.... Veliki je svijet tamo vani... Nije sama, ima još ljudi poput nje. Ako izgubi borbu, znat će... Vrijedi čekati... Najljepše stvari događaju ti se kada ih najmanje očekiješ... I zato, VERONIKA JE ODLUČILA ŽIVJETI!