svismoisti

utorak, 30.12.2008.

želja

svima koji me čitaju, tj. svima nama koji pratimo jedni druge, koji tješimo jedni druge, savjetujemo ili inspiriramo želim da nam Nova bude po svemu bolja nego ova Stara.
- 23:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.12.2008.

blagdani

u vrijeme ovih blagdana svatko od nas žudi i treba one najbliže i najdraže da budu uza nj. tada je dijete, partner, brat
ili makar daljnjii rođak najvažniji. svi se tada uvlačimo u svoje gnijezdo i tu nam je najljepše.
pamtimo to od djetinjstva. pamtimo krila kojim su nas naši roditelji obavijali i pružali nam nezaboravne trenutke božićnih blagdana.
sinoć sam pomišljala na one koji su sami ostali u toj noći u kojoj je tako teško biti sam. mislila sam na njih i to
je jedino što sam mogla učiniti, a to je ništa, znam. morala bih nešto učiniti više, neki korak u tom smjeru, suosjećanje nije dovoljno.
predavala sam se pružanju atmosfere, sigurnosti i topline, pripremala, pritom uživala u radosti koju djeca pri tom osjećaju i pokazuju, prisjećala se istog iz svog djetinjstva. pamtimo te dane, tako će i ona pamtiti.
zaboravila sam pri tome sebe i ono što je dominiralo zadnjih dana mojim mislima i osjećajima. osjećam se pročišćeno, mirno i svjesno ulazim u slijedeće dane bez obzira na to što će se događati dalje.
- 16:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.12.2008.


prisjetiš se izgovorenog, prisjetiš se izraza lica, pogleda. zapisati negdje, ne zaboraviti.
otvoreni skroz, razgolićene duše oboje.
realni i svjesni što gubite, ali i da nema dalje.
direktno postavljeno ti pitanje, na koje ste oboje znali odgovor, i pogled koji ti govori što želi čuti.
.
ne, ne bi mogla donjeti tu odluku i znao je to.
- 14:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #

o vizijama

naše osobne vizije, da se nadovežem na post P ž-a, podložne su i ovisne o trenutnoj situaciji, emocijama i okolnostima, i tada su takve, kakve su. čine nam se apsolutno stvarnima i jedinstvenima, neoborive ikakvim vlastitim ili tuđim argumentima.
ali one se i mijenjaju, jer sve se razvija, ide dalje, izrastamo iz nekih odnosa, oslobađamo se od raznoraznih tamnica, crnih rupa i kutija, tunela i ćorsokaka u koje ponekad zapnemo. i tada, nešto što se do jučer činilo nemogućim i neostvarivim postaje dobro utaban put, a neke istine postanu totalne zablude.
tako neke naše vizije mogu postati naše greške, neke su uvijek samo vizije bez težnje da postanu i utjelovljene u stvarnom životu, a neke živimo, a da nismo svjesni da smo ih ostvarili..
- 11:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.12.2008.


kad bih mogla kriknuti iz sveg glasa, a zatim još vrištati neko vrijeme, a da me pri tom nitko ne vidi i ne čuje.
i da sve i dalje bude normalno i da preskočim fazu preboljevanja.
da se iskričim, ispraznim, izbljujem sav taj naboj, sve te emocije, sve to da pospremim negdje u neki kutak mozga koji pamti, a da ne boli.
razgovor, oproštaj, rezimei, sve skroz cool, uz tu i tamo koji ispad emocija s obje strane.
dobro i kulturno obavljeno. a sad, kako će konačno to u nama se probaviti, proživjeti, kako ćemo se s tim
ovako jadni i nesretni oboje pomiriti i nastavit živjeti to tek treba vidjeti.
o kako smo mi ljudska bića kompleksni,
kako smo vječna zagonetka sebi i drugima, kako u nama ima čitavo more toga nedokučivo, svaka je kap bitna.
sve je to život, znam.
- 20:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 17.12.2008.

stelli

ono što se čini u jednom trenutku zauvijek, i nekoliko godina čak, odjednom više nije tako.. ako stvarno dođe u pitanje ono što znaš da je najvrednije tada nema dileme. sve je tako promjenjivo. naši osjećaji, bura koju osjećaš u sebi stiša se, postaje tek sjetno sjećanje na nju. ljudi imaju i drugu stranu, i kad je pokažu više nije isto. no, za to treba više vremena proći. čekaj.
- 23:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #

tišina

pokušati stvoriti strategiju izlaska iz ovog. gdje su sve one pametne misli i savjeti iz knjiga koje si pročitala. činilo se tada da ti je sve jasno, da baš tako i ti misliš i da baš tako treba činiti u životu. sada odjednom, nalaziš se u prostoru svog potpunog nesnalaženja i nesigurnosti. i panike. krivi korak, kriva riječ i sve će otići u smjeru koji vodi u rasulo, katastrofu, propast svega. kako se ponašati, kako izbjeći da duh iz boce ne prokulja kao lava iz uspavalog vulkana.
kad je čovjek slab i izgubi kompas, tad najteže podnosi ignoriranje, ali ja drugačije ne mogu sada nego šutjeti.
tišina. samo da sad nastane tišina i da što dulje vlada.

- 18:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.12.2008.

pitanja, pitanja

kao da si u nekom zatvoru od stakla, sve vidiš i čuješ, ali ne možeš ništa dotaći niti pomaknuti izvan njega.
nema izlaza niti mogućnosti bijega. sada, kad postaješ svjesna da je to zatvor, da si bila obuzeta, opsjednuta, sad, kad bi trebalo izaći jer vidiš da se pretvara u nešto što prijeti i onome što moraš sačuvati .. ne dopušta ti.
što li se to dogodi u duši čovjekovoj da postane slab, zao, lud, pakostan, izgubljen? tada nema granica koju ne bi prešao, lavina samo krene i ne može se više ničim zaustaviti.
hoćeš li postati žrtva te situacije, hoće li se vaše duše uspjeti spasiti, da li se može vratiti ono što je bilo i takvo sačuvati
u pamćenju?
- 16:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 13.12.2008.

misli


funkcioniram po navici, shemi, automatski. obavljam sve što treba, sve svoje uloge uredno igram, ali sve je napornije, teže.
zavaravam li samu sebe?
možda i nisam tako uspješna u prikrivanju svojih unutarnjih borbi, dilema, emotivnih razdiranja.
žive li i drugi tako, a ja to ne vidim?
meni se čini da svi oko mene znaju kome pripadaju, gdje im je mjesto i koga vole. ponekad im zavidim na miru koji pretpostavljam da pritom osjećaju, na toj sigurnosti i stabilnosti.
kad bi se desila katastrofa, kad bi sve izgubila da li bih tek tada saznala i shvatila što imam i koliko to vrijedi.
ponekad se pitam je li mi to predodređeno već odavno i samo je pitanje kada i kako će se zbiti.
u trenucima zanosa skloni smo sve o sebi reći jer ispred nas je lice kojem vjerujemo, koje nas gleda očima u
kojima se odražava čitav naš život. sve se čini tada posebno i zauvijek.
ali prođe to. onaj prvotni let ne traje vječno i kada postanemo samo obični ljudi i s nedostacima, a ne samo s vrlinama, tada ono što smo rekli o sebi može postati oružje iz kojeg se okrutno i nemilosrdno puca.

isada kad znam što bi se moglo dogoditi, kad je to izgovoreno, kako ću dalje gledati u te oči.

- 00:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 06.12.2008.

leptir i plamen

ti si kao leptir kojeg stalno privlači plamen, pazi, ovaj put bi se mogla spržiti. kaže.
voliš hod po žici, kaže. to mi se sviđa.
upozorava? prijeti? opominje?
rekla sam da se ne bojim, neka čini što god hoće. neka se dogodi što se treba dogoditi.
i ne iz straha, opet činim što želi.
potpuno prozreta, pročitana.
čini li me to tako sudbonosno usredotočenom od prvog trenutka?
nadolazi li katastrofa od koje sam, čini se dosad bila zaštićena? ostavlja li me moj anđeo,
odustaje li, ne zaslužujem ga više?
nije li sve to bilo predodređeno što se dogodilo, i zato sam tako lako , bez otpora
dopustila da me ponese struja, i prepuštala se da me vodi, baca i vuče ka dnu.
a čitavo sam to vrijeme osjećala opasnost, i silno me razdiralo unutra.
nema pomoći, dalje činim sve što želi.



- 20:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se