kao da si u nekom zatvoru od stakla, sve vidiš i čuješ, ali ne možeš ništa dotaći niti pomaknuti izvan njega.
nema izlaza niti mogućnosti bijega. sada, kad postaješ svjesna da je to zatvor, da si bila obuzeta, opsjednuta, sad, kad bi trebalo izaći jer vidiš da se pretvara u nešto što prijeti i onome što moraš sačuvati .. ne dopušta ti.
što li se to dogodi u duši čovjekovoj da postane slab, zao, lud, pakostan, izgubljen? tada nema granica koju ne bi prešao, lavina samo krene i ne može se više ničim zaustaviti.
hoćeš li postati žrtva te situacije, hoće li se vaše duše uspjeti spasiti, da li se može vratiti ono što je bilo i takvo sačuvati
u pamćenju?
Post je objavljen 15.12.2008. u 16:27 sati.