u vrijeme ovih blagdana svatko od nas žudi i treba one najbliže i najdraže da budu uza nj. tada je dijete, partner, brat
ili makar daljnjii rođak najvažniji. svi se tada uvlačimo u svoje gnijezdo i tu nam je najljepše.
pamtimo to od djetinjstva. pamtimo krila kojim su nas naši roditelji obavijali i pružali nam nezaboravne trenutke božićnih blagdana.
sinoć sam pomišljala na one koji su sami ostali u toj noći u kojoj je tako teško biti sam. mislila sam na njih i to
je jedino što sam mogla učiniti, a to je ništa, znam. morala bih nešto učiniti više, neki korak u tom smjeru, suosjećanje nije dovoljno.
predavala sam se pružanju atmosfere, sigurnosti i topline, pripremala, pritom uživala u radosti koju djeca pri tom osjećaju i pokazuju, prisjećala se istog iz svog djetinjstva. pamtimo te dane, tako će i ona pamtiti.
zaboravila sam pri tome sebe i ono što je dominiralo zadnjih dana mojim mislima i osjećajima. osjećam se pročišćeno, mirno i svjesno ulazim u slijedeće dane bez obzira na to što će se događati dalje.
Post je objavljen 25.12.2008. u 16:37 sati.