Podnaslov je kategorija koja je oduvijek nedostajala blog.hr-u. Dakle, podnaslov: Berlinske putešestvije, dio drugi

Zanemarimo vrućine, sparinu, zagrebačku prašinu, zanemarimo sadašnji trenutak te pođimo na misaono putovanje u prošlost, ne tako davnu i ne tako nestvarnu. Kraj je lipnja, nalazimo se u Berlinu. Dok zalazeće sunce od našeg lika stvara sjenu koja daleko nadmašuje našu stvarnu visinu, krećemo se uz sjevernu obalu rijeke Spree prema istoku. No šetnja nije besciljno lutanje uz poluzadovoljni smiješak zbog gotovo savršenog ljetnog predvečerja, već je usmjerena jednom određenom cilju. Prepoznajemo ga već izdaleka – Berliner Ensemble – jedno od najpoznatijih njemačkih kazališta u srcu Berlina uskoro će otvoriti svoja vrata ljubiteljima književnosti koji večeras nisu ovdje da bi gledali uprizorenje nekog kazališnog komada, već da bi prisustvovali književnom čitanju.


Večeras je na repertoaru čitanje Güntera Grassa, dobitnika Nobelove nagrade za književnost za 1999. godinu. Grass, hrvatskoj publici najpoznatiji po svom romanu „Limeni bubanj“, po kojem je i snimljen Oskarom nagrađen film u režiji Volkera Schlöndorffa večeras će čitati iz svojih novoobjavljenih dnevnika pod naslovom „Unterwegs von Deutschland nach Deutschland. Tagebuch 1990“.
Slušamo pasaže iz knjige u kojoj je Grass je sakupio svoje dnevničke zapise iz 1990. godine – godine ujedinjenja DDR-a i SR Njemačke koje je uslijedilo nakon pada Berlinskog zida 9. studenog 1989. Nakon „mirne revolucije“, u Njemačkoj (ili možda bolje rečeno, u Njemačkama) se otvorila diskusija o načinu na koji bi ujedinjenje trebalo biti provedeno te se u toj diskusiji Grass zalagao za sporiji proces ujedinjavanja od onog munjevitog koji na kraju jest bio proveden; bio je zagovornik čekanja da se kolabirajući ekonomski sustav onemoćalog komunističkog DDR-a postupno oporavi i pripremi za priključenje na kapitalistički sustav SR Njemačke, a ne da teret ujedinjenja financijski padne na leđa zapadne Njemačke jer bi to moglo prouzročiti duboki jaz između dva dijela nekada jedinstvene države, ne samo gospodarski, već i konceptualni. Gotovo dvadeset godina kasnije, uslijed činjenice da su po mnogobrojnim statistikama savezne države koje su nekada pripadale bivšem DDR-u daleko najsiromašnije u Njemačkoj, s najviše socijalnih problema te da se u njemačkom mentalitetu do danas osjeća podjela na zapadnjake (Wessis) i istočnjake (Ossis), mora se priznati da su tadašnji glasovi intelektualaca koji su zahtijevali retardaciju ujedinjenja bili u pravu.

Grass upozorava i na činjenicu da se u ujedinjenoj Njemačkoj kulturni identitet DDR-a konstantno potiskuje i zanemaruje, čemu je osobno svjedočio kada je na izložbi fotografija povodom obilježavanja 60-godišnjice osnutka Njemačke kao suvremene države primijetio da Istočna Njemačka nije zastupljena niti jednom jedinom fotografijom. Osim toga, osvrće se i na njemačku kancelarku Angelu Merkel (inače rodom iz Istočne Njemačke), kritizirajući činjenicu da se ponaša kao da je zaboravila svoje podrijetlo te je i njoj pripisao dio krivnje za sadašnje stanje i marginaliziranost istočnih saveznih država te izaziva dugotrajne ovacije iz publike. Za kraj podsjeća na legendarnu parolu „mirne revolucije“: Wir sind das Volk! (Mi smo narod!), indirektno optužujući i svakog pojedinog njemačkog građanina koji sjedi u publici i sluša da je zaboravio na svoju građansku dužnost iznošenja mišljenja i sudjelovanja u kreiranju državne politike. (Nešto što ni današnjem hrvatskom narodu ne bi bilo zgorega napomenuti, op. a.)
Nas, koji smo u publici i slušamo uživo čovjeka o čijoj smo fikcionalnoj pisanoj riječi slušali na predavanjima, pisali ispite i čitali u sekundarnoj literaturi, iznenađuje očiti paradoks njegove pojave – čovjek krhkog izgleda i polaganog hoda koji je posljedica činjenice da se nalazi u osmom desetljeću života govori energično, sažeto i koncizno, ali prije svega autoritativno. Zasigurno ima onih koji se s Grassovim nazorima nisu slagali ili se s njima još uvijek ne slažu (kad god se javi kritički glas, nužno će se pojaviti i kritika kritike), ali je neporeciva činjenica da je Grass dok čita ili govori impresivna pojava i da ne preostaje ništa drugo nego pozorno slušati.
Još jedna zanimljiva informacija o Grassovim bogato ilustriranim dnevnicima koju ćete večeras, u berlinsko ljetno predvečerje saznati jest da ih je on sam ilustrirao.


Nakon čitanja i pratećeg razgovora o nekadašnjim i sadašnjim političkim prilikama, Grass poput lika iz bajke, s lulom i čašom vina strpljivo potpisuje knjige velikom broju književnih entuzijasta koji su došli uživo vidjeti jedno od najvećih imena njemačke književnosti. Teoretičar društvenih odnosa i političkog stanja utonuo je u svoju ljušturu djedice koji djeluje poput lika iz neke davne bajke.

Do slijedećeg puta, pozdrav od J. S.

(u slijedećem nastavku: Obilježavanje pedesetogodišnjice objavljivanja Limenog bubnja)

Nakon što je 2006. iznenadio Dubrovnik svojom sjajnom izložbom, Jan Fabre i ove godine poziva posjetitelje na isto mjesto kako bi predstavio svoj opus nazvan Le temps emprunté (ili Posuđeno vrijeme). To ne bi bilo nimalo neobično da se ne radi o jednom od najkontroverznijih umjetnika današnjice. Ovoga puta, s njime dolazi i predstava koju malotko odobrava a kojoj je i sâm naslov, Orgije tolerancije, uznemirujuć. No, kako o Dubrovačkim ljetnim igrama možete slušati na svakom koraku, Velika očekivanja, kao i mnogo puta do sada, posvetit će se manje poznatoj - ali nipošto manje vrijednoj - izložbi koja se do 23. kolovoza održava u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik nekoliko koraka izvan same gradske jezgre, u impozantnoj Palači Banac.

Jan Fabre je ujedno skulptor, crtač, pisac, koreograf, scenograf, operni i kazališni redatelj, tvorac instalacija, ali i izumitelj. Ova belgijski umjetnik sudjelovao je na četiri Bijenala u Veneciji, a do danas je ostao jedini živući autor koji je imao samostalnu izložbu u pariškom Louvreu. Rođen je 1958. godine u Antwerpenu, a završio studij na Institutu za dekorativnu umjetnost i na Kraljevskoj likovnoj akademiji u istome gradu.


Na početku ove izložbe dočekuje vas model Fabreovog idealnog kazališta. Ta maketa prikazuje građevinu koja bi bila najpogodnija za njegove predstave. Ono što je posebno u tomu su samo četiri sjedala u redu, što naznačuje kako si gledatelj sam može odabrati iz koje će udaljenosti gledati predstavu, jer Fabre u svojim komadima ispituje same granice psihičke, ali i fizičke izdržljivosti. Svaki dio predstave je pomno isplaniran, a sve vodi kaosu u kojem se dešava lom unutarnje svijesti. Obrađuje teme ljubavi, požude, rituala, nasilja i ljepote – svega onoga o čemu je u svakodnevnom životu ionako teško pričati – pokušavajući to prikazati pokretima, zvukovima i slikama koje bi u gledatelju izazvale osjećaj koji on traži.


Crteži i makete na koje kasnije tijekom izložbe gledatelj može naići prikazuju detaljne zamisli scenskoga dijela. Posebno su važni crteži i skice za komad Je suis sang, jer oni prikazuju samu srž zamisli, početak i iskonsko stvaralaštvo Jana Fabrea. Fotografije Maloua Swinnena na prvome katu galerije prikazuju početak, statičke aktove glumaca u predstavama, da bi se sve kasnije dinamiziralo u fotografijama Roberta Mapplethorpea ili pak Helmuta Newtona. Točno dvanaest fotografa je uhvatilo svojim objektivom ono najvažnije iz Fabreovih kazališnih djela.

Iz popratnih tektstova koji se javljaju tijekom izložbe možemo pročitati: Moj se teatar vraća izvorima tragedije koja je usidrena u dionizijskim ritualima, tamo gdje ekstaza i želja susreću zakon i razum. Preko katarze, gledatelj se suočava s tamnim poglavljima povijesti ljudskog roda. Trpi ekstremne boli i strahove. U suočavanju s tom patnjom on se iskupljuje. U svojim predstavama istražujem slične mehanizme. Napadam publiku frontalno, putujem s njom. Pokazujem joj potisnute ili zaboravljene slike čovječanstva. Izazivam osjećaje želje, nasilja i snova. Moj teatar postaje neka vrsta kuge, kako je to opisao Artaud. Nastojim ogoliti do kosti ono esencijalno u tragediji. Patnja omogućuje glumcima i publici da "vidi svjetlost" ili u najmanju ruku da "nauči" nešto. Moj teatar je obred mentalne higijene i pročišćenja. On uzrokuje proces promjene. Moji komadi osciliraju između slobode i determinizma. Svoje glumce i plesače nazivam "ratnicima ljepote" koji su sposobni preuzeti rizik u sklopu jedne predstave. Mogu pasti ili pobijediti. Kad prijeđu granice vlastite prirode, postižu jedno drugo stanje bivanja. – Jan Fabre tijekom intervjua s Hansom Ulrichom Obristom 2005. godine


Koliko je ova izložba posebna, morat ćete sami provjeriti, a ukoliko idete u Umjetničku galeriju Dubrovnik, nikako se nemojte ustručavati pitati iznimno ljubazno i upućeno osoblje o detaljima postava, kao što nikako ne smijete zaboraviti pogledati vrhunski uređenu Palaču Banac, na kojoj su radili arhitekti Lavoslav Horvat i Harold Bilinić po uzoru na dubrovačke ljetnikovce i vile, ali i svima poznat Ivan Meštrović, čije su neke skulpture izložene na impozantnim terasama ove palače.

Boris Dundović

Na početku ovoga bloga bijaše riječ Borisova da nas šest kulturnjaka piše o svojim iskustvima gdje god se zatekli. Ovaj put jedan od spomenutih šest zaluta u Berlin, grad u kojem se uvijek nešto događa. Koliko god kulturni život Berlina bio raznolik, bogat i zanimljiv, utoliko je u isto vrijeme i depresivan. Ako si, naime, kupite tzv. Zitty (vodič po berlinskim zbivanjima u kojem su za svaki pojedini dan navedena sva zbivanja koja se u gradu odvijaju), neminovno je da padnete u najdublju od svih depresija uslijed spoznaje da ćete na što god da odete propustiti nešto drugo (ili više drugih stvari) koje su također vrijedne posjeta. Nađete se u pravoj tjeskobi što odabrati i kamo krenuti te je zapravo jedino što vam preostaje u očajničkom pokušaju očuvanja mentalnog zdravlja u potpunosti odbaciti taj vodič i birati destinacije prema osobnim afinitetima i slobodnom vremenu jer je to zapravo jedini način da izbjegnete stres berlinskog kulturnog života. Na stranu činjenica da je u modernom gradu stres neizbježna pojava.


U gradu koji će 9. studenog ove godine proslaviti dvadesetogodišnjicu pada zida koji se pretvorio u simbol hladnoga rata i podijeljene Europe proboravih dva mjeseca te skupih gomilu vrijednih iskustava. Sve to, naravno, ne stane u jedan jedini post, pa sam iz toga razloga odlučila objaviti seriju berlinskih postova o ispunjenim i iznevjerenim velikim očekivanjima, a postove ću dijeliti tematski na književnost, izložbe i muzeje, kazališta te glazbena i festivalska događanja. Virtualni tour de Berlin započinjemo primarnom ljubavlju većine VO-ovaca, a to je književnost.

Ako postoji glavni grad književnosti, onda je to zasigurno Berlin. Gotovo svaki dan odvija se neko književno čitanje prominentnih autora, predstavljaju se novoobjavljene knjige, javnost upoznaje s novim izdavačima. U tome prednjače prije svega dvije ustanove – Literarisches Colloquium Berlin (LCB) smješten na Wannseeu (najvećem berlinskom jezeru) te Kulturbrauerei – institucija koja svaki dan u godini nudi raznovrsan program te već samim time zaslužuje titulu melting pota (ako netko zna kako se melting pot kaže na hrvatskom, neka molim javi) kulturne scene grada.


Prvo čitanje kojem nazočih bilo je ono alžirskog pisca Boualema Sansala u LCB-u. Fokus ovog čitanja bio je Sansalov najnoviji roman Das Dorf des Deutschen (Selo u kojem je živio Nijemac, slobodan prijevod naslova) u kojem se tematizira nacističko naslijeđe te način na koji su se postnacističke generacije nosile sa zločinima svojih roditelja. Roman se temelji na istinitom događaju kojeg je Sansal, inače inženjer strojarstva, pukim slučajem otkrio na jednom od svojih poslovnih proputovanja po Alžiru. Riječ je o selu u kojem je kao uglednik živio bivši nacistički general optužen za ratne zločine. Roman međutim ne tematizira direktno njegove zločine već način na koji se s istima nose njegovi sinovi. Još jedna zanimljivost je simbioza koju ovaj roman živi s romanom Prime Levija Zar je to čovjek?, napose s istoimenom pjesmom s početka tog romana koja govori o nužnosti prenošenja svijesti o krivnji na iduće generacije da bi se spriječio zaborav. Zaborav vlastitih zločina predstavljen je kao kletva koja se prenosi i na iduće generacije.


Osim čitanja kako Levijeve pjesme tako i isječaka iz romana, publika je imala prilike i sudjelovati u razgovoru sa Sansalom u kojem je autor govorio o gušenju slobode govora u Alžiru kao i o poteškoćama s kojima se susreće jer u svojim romanima tematizira religijski fundamentalizam i opasnost od terorizma. Na pitanje zašto suočen s prijetnjama smrću te pokušajima gušenja slobode govora nije emigrirao u Francusku, Sansal odgovara da osjeća odgovornost prema zemlji i društvu u kojem živi, odgovornost da se suoči s onime što smatra opasnim i problematičnim te da govori i podiže svijest o tome.

Slijedeće čitanje kojem nazočismo bilo je obojano nekim sasvim drugim tematskim bojama. Za našeg drugog posjeta LCB-u gostovao je austrijski pisac krimića Wolf Haas čiji su romani pisani iz perspektive neobičnog pripovjedača iznimno duhovitim stilom. Ovo čitanje je meni osobno bilo jedno od najzabavnijih jer je Haas čitao iz svog još neobjavljenog romana i to nakon što je u pretposljednjem „ubio“ glavnog lika. Čini se da ponekad likovi odbiju umrijeti samo tako, pa se uvijek iznova vraćaju. Iz ovih ili onih razloga.

Ono što me je posebno zabavljalo na ovom čitanju bila je očita pretencioznost kritičara koji su moderirali večer. Iz nekog im je razloga bilo strašno teško priznati da su i oni ljudi koji s vremena na vrijeme ne čitaju samo strašno intelektualne stvari, već da im na njihovu književnu listu zaluta i koji krimić. Upravo bje urnebesno slušati nekoliko puta u toku večeri izjave poput „ja zbilja, zbilja ne čitam stvari kao što su krimići, ali ovo je zbilja nešto posebno“. LCB općenito nije baš mjesto potpuno oslobođeno snobizma, što se očituje ne samo u izjavama ovoga tipa, nego i u činjenici da uvijek dave autore i publiku nasilu kvaziintelektualnim raspravama, što će naročito doći do izražaja u slijedećem nastavku moje berlinske sapunice kada će biti riječ, između ostalog, o čitanjima Güntera Grassa povodom objavljivanja njegovih dnevnika te pedesetogodišnjice objavljivanja Limenog bubnja…

Do tada, mahmah od J. S. (aka darksoul)

Jesu li vas kao malenu djecu plašili likom Babe Roge? Ona je luda i grda vještica, koja vas ukoliko ne počistite sobu pokupi i odnese te ispeče za ručak. Kao i sve vještice, leti na metli i ima velik nos kojim pokazuje na zločestu djecu. To je, dakako, hrvatska inačica. Općenita slavenska, mnogo jezgrovitija i razrađenija inačica je ona koju nam donosi mit o Babi Jagi. Ona nije kao ostale vještice – ona je čarobnica koja ponekad zna nagraditi, a ponekad se osvetiti. Ona ne leti na metli nego ju drži u ruci, i ta metla sačinjena od srebrne breze služi joj da si pomete trag dok leti u čarobnom tarioniku. Ima tri istoimene sestre, i sve tri vole junake te ih često savjetuju i daruju, dio djecu (naravno) plaše jedu. Njena kuća, odnosno koliba, stoji na kokošjim nogama i pokreće se, dok je ograda sačinjena od ljudskih kostiju, a kvake od lubanja. Ako ikada ugledate crnu kokoš, budite sigurni da ako ta ptica zapravo nije ona, zasigurno je negdje u blizini.

Osim što se taj veoma zanimljiv lik koristi u mnogim slavenskim predajama, prošle godine nas je najprevođenija hrvatska književnica Dubravka Ugrešić iznenadila svojim doprinosom svjetskoj biblioteci Mitovi – romanom Baba Jaga je snijela jaje. No ona Babu Jagu nikako ne stavlja u mitološki kontekst, kojih smo se svi zasitili ruskim bajkama već u devetnaestom stoljeću, već kroz suvremenu tematiku protkanu simbolima pokušava taj mitski karakter ubaciti u svakodnevicu starenja. Za nju je Baba Jaga sasvim obična žena u svom posljednjem stadiju života, ima svoje opsesije, misli, krivnje i prošlost o kojoj, ma koliko se trudila, ne može prestati razmišljati jer to je ono što ju sačinjava.

Prvi dio romana, koji je ujedno i roman za sebe, bavi se sredovječnom pripovjedačicom koja se brine za svoju osamdesetogodišnju majku. Iz čitanja gotovo da možemo zaključiti da se radi o autobiografiji, a tolika uživljenost u pripovjedačičinu psihu to još samo potvrđuje. Starica je senilna, opsjednuta čistoćom, ali isto tako opsjednuta i mladošću. Odnos pripovjedačice s majkom je najčešće vidljiv u razgovorima koje vodi s njom, ali koliko joj je stalo do nje vidimo tek kad se zaputi u majčinu rodnu Bugarsku kako bi joj donijela tek nekoliko fotografija da udovolji njenoj gotovo predsmrtnoj molbi. Ovaj dio knjige ispunja sjetnost, ali u jednakoj mjeri i razočaranje, dvije stvari koje su gotovo neupitne pratilje starosti.


U drugom dijelu susrećemo se s tri nova lika, tri postarije žene koje se zapute u češke toplice kako bi se dobro provele. Njihov odmor traje samo šest dana, ali događaji koji su se uspjeli odviti unutar tog tjedna dovoljni su da ovo postane najbogatiji dio knjige. Gotovo fantastične komične (a ponekad i iznimno sarkastične) situacije postaju u ovome dijelu temelj na kojemu se karakterizacija Babe Jage samo nadopunjuje simbolizmom. Ovaj dio nije sjetan, nema razočaranja; tijekom čitanja osjećamo da se život u starosti može iznimno bogato ispuniti srećom i zadovoljstvom, koju mnogi zapravo i ne vide, no cijelo vrijeme je pred njima. Ironija i sarkazam su isprepleteni u nizu okolnosti koje čitatelja najčešće ugodno nasmiju, što ovaj dio knjige čini iznimno osvježavajućim i sretnim.

Ukoliko niste poznavatelj simbolizma brojnih mitova o Babi Jagi, tu je treći dio da vam sve razjasni. Može se reći da tijekom čitanja prva dva dijela ove knjige, gotovo da ne možemo niti shvatiti poveznicu između ovog moćnog slavenskog lika i današnjice u koju je smještena radnja tog diptiha. Razni detalji koje ćete zapamtiti tijekom čitanja romana, sada će vam biti u mnogočemu jasniji, zavoljet ćete slavensku mitologiju i htjeti još. No, kraj će vas dočekati prije negoli ste se nadali, i tada će priča, sasvim bistra i jasna, ostati u vašim razmišljanjima o već spomenutoj temi starosti.


Time je Dubravka Ugrešić još jednom pokazala kako umije sastaviti priču svjetskih razmjera potvrđujući svoj već dobro utabani put u europskoj književnosti, što nam je iznimno drago jer ta ista spisateljica u domaćim književnim krugovima nikad nije dobila hvalu koju zaslužuje, a koju je svakako zaslužila, ako ništa, onda barem svojom iznimno dobro napisanom pričom o Babi Jagi.

Boris Dundović