Podnaslov je kategorija koja je oduvijek nedostajala blog.hr-u. Dakle, podnaslov: Berlinske putešestvije, dio drugi

Zanemarimo vrućine, sparinu, zagrebačku prašinu, zanemarimo sadašnji trenutak te pođimo na misaono putovanje u prošlost, ne tako davnu i ne tako nestvarnu. Kraj je lipnja, nalazimo se u Berlinu. Dok zalazeće sunce od našeg lika stvara sjenu koja daleko nadmašuje našu stvarnu visinu, krećemo se uz sjevernu obalu rijeke Spree prema istoku. No šetnja nije besciljno lutanje uz poluzadovoljni smiješak zbog gotovo savršenog ljetnog predvečerja, već je usmjerena jednom određenom cilju. Prepoznajemo ga već izdaleka – Berliner Ensemble – jedno od najpoznatijih njemačkih kazališta u srcu Berlina uskoro će otvoriti svoja vrata ljubiteljima književnosti koji večeras nisu ovdje da bi gledali uprizorenje nekog kazališnog komada, već da bi prisustvovali književnom čitanju.


Večeras je na repertoaru čitanje Güntera Grassa, dobitnika Nobelove nagrade za književnost za 1999. godinu. Grass, hrvatskoj publici najpoznatiji po svom romanu „Limeni bubanj“, po kojem je i snimljen Oskarom nagrađen film u režiji Volkera Schlöndorffa večeras će čitati iz svojih novoobjavljenih dnevnika pod naslovom „Unterwegs von Deutschland nach Deutschland. Tagebuch 1990“.
Slušamo pasaže iz knjige u kojoj je Grass je sakupio svoje dnevničke zapise iz 1990. godine – godine ujedinjenja DDR-a i SR Njemačke koje je uslijedilo nakon pada Berlinskog zida 9. studenog 1989. Nakon „mirne revolucije“, u Njemačkoj (ili možda bolje rečeno, u Njemačkama) se otvorila diskusija o načinu na koji bi ujedinjenje trebalo biti provedeno te se u toj diskusiji Grass zalagao za sporiji proces ujedinjavanja od onog munjevitog koji na kraju jest bio proveden; bio je zagovornik čekanja da se kolabirajući ekonomski sustav onemoćalog komunističkog DDR-a postupno oporavi i pripremi za priključenje na kapitalistički sustav SR Njemačke, a ne da teret ujedinjenja financijski padne na leđa zapadne Njemačke jer bi to moglo prouzročiti duboki jaz između dva dijela nekada jedinstvene države, ne samo gospodarski, već i konceptualni. Gotovo dvadeset godina kasnije, uslijed činjenice da su po mnogobrojnim statistikama savezne države koje su nekada pripadale bivšem DDR-u daleko najsiromašnije u Njemačkoj, s najviše socijalnih problema te da se u njemačkom mentalitetu do danas osjeća podjela na zapadnjake (Wessis) i istočnjake (Ossis), mora se priznati da su tadašnji glasovi intelektualaca koji su zahtijevali retardaciju ujedinjenja bili u pravu.

Grass upozorava i na činjenicu da se u ujedinjenoj Njemačkoj kulturni identitet DDR-a konstantno potiskuje i zanemaruje, čemu je osobno svjedočio kada je na izložbi fotografija povodom obilježavanja 60-godišnjice osnutka Njemačke kao suvremene države primijetio da Istočna Njemačka nije zastupljena niti jednom jedinom fotografijom. Osim toga, osvrće se i na njemačku kancelarku Angelu Merkel (inače rodom iz Istočne Njemačke), kritizirajući činjenicu da se ponaša kao da je zaboravila svoje podrijetlo te je i njoj pripisao dio krivnje za sadašnje stanje i marginaliziranost istočnih saveznih država te izaziva dugotrajne ovacije iz publike. Za kraj podsjeća na legendarnu parolu „mirne revolucije“: Wir sind das Volk! (Mi smo narod!), indirektno optužujući i svakog pojedinog njemačkog građanina koji sjedi u publici i sluša da je zaboravio na svoju građansku dužnost iznošenja mišljenja i sudjelovanja u kreiranju državne politike. (Nešto što ni današnjem hrvatskom narodu ne bi bilo zgorega napomenuti, op. a.)
Nas, koji smo u publici i slušamo uživo čovjeka o čijoj smo fikcionalnoj pisanoj riječi slušali na predavanjima, pisali ispite i čitali u sekundarnoj literaturi, iznenađuje očiti paradoks njegove pojave – čovjek krhkog izgleda i polaganog hoda koji je posljedica činjenice da se nalazi u osmom desetljeću života govori energično, sažeto i koncizno, ali prije svega autoritativno. Zasigurno ima onih koji se s Grassovim nazorima nisu slagali ili se s njima još uvijek ne slažu (kad god se javi kritički glas, nužno će se pojaviti i kritika kritike), ali je neporeciva činjenica da je Grass dok čita ili govori impresivna pojava i da ne preostaje ništa drugo nego pozorno slušati.
Još jedna zanimljiva informacija o Grassovim bogato ilustriranim dnevnicima koju ćete večeras, u berlinsko ljetno predvečerje saznati jest da ih je on sam ilustrirao.


Nakon čitanja i pratećeg razgovora o nekadašnjim i sadašnjim političkim prilikama, Grass poput lika iz bajke, s lulom i čašom vina strpljivo potpisuje knjige velikom broju književnih entuzijasta koji su došli uživo vidjeti jedno od najvećih imena njemačke književnosti. Teoretičar društvenih odnosa i političkog stanja utonuo je u svoju ljušturu djedice koji djeluje poput lika iz neke davne bajke.

Do slijedećeg puta, pozdrav od J. S.

(u slijedećem nastavku: Obilježavanje pedesetogodišnjice objavljivanja Limenog bubnja)