Na početku ovoga bloga bijaše riječ Borisova da nas šest kulturnjaka piše o svojim iskustvima gdje god se zatekli. Ovaj put jedan od spomenutih šest zaluta u Berlin, grad u kojem se uvijek nešto događa. Koliko god kulturni život Berlina bio raznolik, bogat i zanimljiv, utoliko je u isto vrijeme i depresivan. Ako si, naime, kupite tzv. Zitty (vodič po berlinskim zbivanjima u kojem su za svaki pojedini dan navedena sva zbivanja koja se u gradu odvijaju), neminovno je da padnete u najdublju od svih depresija uslijed spoznaje da ćete na što god da odete propustiti nešto drugo (ili više drugih stvari) koje su također vrijedne posjeta. Nađete se u pravoj tjeskobi što odabrati i kamo krenuti te je zapravo jedino što vam preostaje u očajničkom pokušaju očuvanja mentalnog zdravlja u potpunosti odbaciti taj vodič i birati destinacije prema osobnim afinitetima i slobodnom vremenu jer je to zapravo jedini način da izbjegnete stres berlinskog kulturnog života. Na stranu činjenica da je u modernom gradu stres neizbježna pojava.


U gradu koji će 9. studenog ove godine proslaviti dvadesetogodišnjicu pada zida koji se pretvorio u simbol hladnoga rata i podijeljene Europe proboravih dva mjeseca te skupih gomilu vrijednih iskustava. Sve to, naravno, ne stane u jedan jedini post, pa sam iz toga razloga odlučila objaviti seriju berlinskih postova o ispunjenim i iznevjerenim velikim očekivanjima, a postove ću dijeliti tematski na književnost, izložbe i muzeje, kazališta te glazbena i festivalska događanja. Virtualni tour de Berlin započinjemo primarnom ljubavlju većine VO-ovaca, a to je književnost.

Ako postoji glavni grad književnosti, onda je to zasigurno Berlin. Gotovo svaki dan odvija se neko književno čitanje prominentnih autora, predstavljaju se novoobjavljene knjige, javnost upoznaje s novim izdavačima. U tome prednjače prije svega dvije ustanove – Literarisches Colloquium Berlin (LCB) smješten na Wannseeu (najvećem berlinskom jezeru) te Kulturbrauerei – institucija koja svaki dan u godini nudi raznovrsan program te već samim time zaslužuje titulu melting pota (ako netko zna kako se melting pot kaže na hrvatskom, neka molim javi) kulturne scene grada.


Prvo čitanje kojem nazočih bilo je ono alžirskog pisca Boualema Sansala u LCB-u. Fokus ovog čitanja bio je Sansalov najnoviji roman Das Dorf des Deutschen (Selo u kojem je živio Nijemac, slobodan prijevod naslova) u kojem se tematizira nacističko naslijeđe te način na koji su se postnacističke generacije nosile sa zločinima svojih roditelja. Roman se temelji na istinitom događaju kojeg je Sansal, inače inženjer strojarstva, pukim slučajem otkrio na jednom od svojih poslovnih proputovanja po Alžiru. Riječ je o selu u kojem je kao uglednik živio bivši nacistički general optužen za ratne zločine. Roman međutim ne tematizira direktno njegove zločine već način na koji se s istima nose njegovi sinovi. Još jedna zanimljivost je simbioza koju ovaj roman živi s romanom Prime Levija Zar je to čovjek?, napose s istoimenom pjesmom s početka tog romana koja govori o nužnosti prenošenja svijesti o krivnji na iduće generacije da bi se spriječio zaborav. Zaborav vlastitih zločina predstavljen je kao kletva koja se prenosi i na iduće generacije.


Osim čitanja kako Levijeve pjesme tako i isječaka iz romana, publika je imala prilike i sudjelovati u razgovoru sa Sansalom u kojem je autor govorio o gušenju slobode govora u Alžiru kao i o poteškoćama s kojima se susreće jer u svojim romanima tematizira religijski fundamentalizam i opasnost od terorizma. Na pitanje zašto suočen s prijetnjama smrću te pokušajima gušenja slobode govora nije emigrirao u Francusku, Sansal odgovara da osjeća odgovornost prema zemlji i društvu u kojem živi, odgovornost da se suoči s onime što smatra opasnim i problematičnim te da govori i podiže svijest o tome.

Slijedeće čitanje kojem nazočismo bilo je obojano nekim sasvim drugim tematskim bojama. Za našeg drugog posjeta LCB-u gostovao je austrijski pisac krimića Wolf Haas čiji su romani pisani iz perspektive neobičnog pripovjedača iznimno duhovitim stilom. Ovo čitanje je meni osobno bilo jedno od najzabavnijih jer je Haas čitao iz svog još neobjavljenog romana i to nakon što je u pretposljednjem „ubio“ glavnog lika. Čini se da ponekad likovi odbiju umrijeti samo tako, pa se uvijek iznova vraćaju. Iz ovih ili onih razloga.

Ono što me je posebno zabavljalo na ovom čitanju bila je očita pretencioznost kritičara koji su moderirali večer. Iz nekog im je razloga bilo strašno teško priznati da su i oni ljudi koji s vremena na vrijeme ne čitaju samo strašno intelektualne stvari, već da im na njihovu književnu listu zaluta i koji krimić. Upravo bje urnebesno slušati nekoliko puta u toku večeri izjave poput „ja zbilja, zbilja ne čitam stvari kao što su krimići, ali ovo je zbilja nešto posebno“. LCB općenito nije baš mjesto potpuno oslobođeno snobizma, što se očituje ne samo u izjavama ovoga tipa, nego i u činjenici da uvijek dave autore i publiku nasilu kvaziintelektualnim raspravama, što će naročito doći do izražaja u slijedećem nastavku moje berlinske sapunice kada će biti riječ, između ostalog, o čitanjima Güntera Grassa povodom objavljivanja njegovih dnevnika te pedesetogodišnjice objavljivanja Limenog bubnja…

Do tada, mahmah od J. S. (aka darksoul)