Dječji snovi
Eto, jedan... Želio bih da priroda ostane kakva jest. Želio bih da i ja sa svojim sinom i kćeri mogu otići u prirodu, koja će biti ista kao što je bila kad je moj otac bio mali, kao kad sam s ocem, kao njegov maleni sinčić, odlazio na noćno pecanje u potpunoj tišini. Htio bih vidjeti isto povrće kako se uzgaja, s jednakim, makar kvalitetnijim i novijim traktorima. Htio bih osjetiti miris stajskog gnoja i suhog sijena kad prođem kroz selo. Da, uistinu bih želio osjetiti miris starog sijena i stajskog gnoja. Htio bih da ne vidim toliko ubijenih životnja u lovu. Želio bih da je znatno manje asfaltiranih cesta, pa i makadamskih, kako bi prava priroda ostala i dalje nedostupna za one koji je nisu vrijedni, za one koji ju ne znaju cijeniti, za one koji bi tamo išli nakon obiteljskog ručka, u visokim petama i ulaštenim cipelama. Htio bih da novoasfaltirana cesta do planinarskog doma na Velebitu nikad nije ugledala svjetlo dana, i da planinarski dom na Velebitu postane uistinu dostupan samo za one koji tamo uistinu i trebaju doći. Pješice. U tišini, u miru, sami sa sobom i svojim svijetom u sebi. Htio bih da nema toliko hotela koji unište obalu i prirodu. Htio bih da nema toliko velike urbanizacije, da mala sela ostanu mala sela, da mala naselja budu mala naselja. A to što jest, da se uredi da izgleda lijepo, i da bude niže, manje, čim manje primjetno. Htio bih da ljudi ne budu paraziti na licu zemlje. |