Eto, jedan...
Želio bih da priroda ostane kakva jest.
Želio bih da i ja sa svojim sinom i kćeri mogu otići u prirodu, koja će biti ista kao što je bila kad je moj otac bio mali, kao kad sam s ocem, kao njegov maleni sinčić, odlazio na noćno pecanje u potpunoj tišini.
Htio bih vidjeti isto povrće kako se uzgaja, s jednakim, makar kvalitetnijim i novijim traktorima. Htio bih osjetiti miris stajskog gnoja i suhog sijena kad prođem kroz selo.
Da, uistinu bih želio osjetiti miris starog sijena i stajskog gnoja.
Htio bih da ne vidim toliko ubijenih životnja u lovu.
Želio bih da je znatno manje asfaltiranih cesta, pa i makadamskih, kako bi prava priroda ostala i dalje nedostupna za one koji je nisu vrijedni, za one koji ju ne znaju cijeniti, za one koji bi tamo išli nakon obiteljskog ručka, u visokim petama i ulaštenim cipelama.
Htio bih da novoasfaltirana cesta do planinarskog doma na Velebitu nikad nije ugledala svjetlo dana, i da planinarski dom na Velebitu postane uistinu dostupan samo za one koji tamo uistinu i trebaju doći. Pješice. U tišini, u miru, sami sa sobom i svojim svijetom u sebi.
Htio bih da nema toliko hotela koji unište obalu i prirodu. Htio bih da nema toliko velike urbanizacije, da mala sela ostanu mala sela, da mala naselja budu mala naselja.
A to što jest, da se uredi da izgleda lijepo, i da bude niže, manje, čim manje primjetno.
Htio bih da ljudi ne budu paraziti na licu zemlje.
Post je objavljen 24.07.2011. u 00:10 sati.