nedjelja, 28.01.2007.
|
Tebi je glava zdrobljena! Jesu li to glasovi iz Tartara ili iz prostranih nebeskih stanova? Ima li čovjek uopće šanse Kad vidi dokle se ta sloboda proteže? Ta kleta sloboda! Kako bih da mogu biti lutka na koncima, da ne mogu osjetiti niti te okove zbog kojih jedva vučem noge niti mogućnost nemanja okova kad mogu kao san plutati oblacima... Kleta je ta mogućnost! Kleta! Ne upravljam ja vjetrove borejske i nemam korijene poput starog hrasta, komu samo lišće stvara ugodan šum, šum slobode koju priželjkujem... Čeznuti je lakše nego odvezati čvrste vezove i veslom se odgurnuti na pučinu! Što je sve tamo gdje se ljube sunce i more? Ne vidi se, ne zna se ništa... Što je ispod svjetlucajućeg mirnog ogledala? Koje sve nemani, kakvi sve strašni vrtlozi! Kleta je ta sloboda! Kakvo je to pouzdanje? Gdje je uopće? Prodrhtim kao kakva bijedna travka! Gdje je snaga dijamanta? Onog pažljivo obrađenog, onog u skrovitosti, s toliko ljubavi izrezbarenog, pripremljenog za pobjedničku bitku! lipanj 2006. |
Vidjela sam te...
|
Vidjela sam te... Kako nosiš svoj jogurt i ravnodušno koračaš... Nisam htjela da me vidiš, ma htjela sam... Utrošila sam sve svoje snage da se neprimjetno izvinem do tvog lika, da mi srce još malo treperi na tvojim koracima... i opet sam te voljela. Voljela te kao prvi put... Voljela sam tvoj nepomičan pogled, voljela sam tvoja usta, koja su klizila tolike noći po čitavom mom svijetu... po svim mojim mislima... valjala sam se po njima vječno i besramno... Voljela sam te kao onda... tvoje oči na meni kao srpanjsko sunce, koje budi u meni svaku satnicu, rađa u meni novi život... Sada bih pobjegla od tvojih misli, kao vulkani, ne mogu ostati skrivene... eruptiraju do zvijezda... a od mene naprave utvaru iz Pompeja... Oči koje bih gledala zauvijek čine od mene ženu kakva ne želim biti... postajem slika divljih zvijeri i ružnih ljudi koje su slikali realisti... Postajem ružna, oronula, od vlage pljesniva soba, s malenim prozorom, prljavim od mnogih neprospavanih noći, sa stolićem stisnutim uza sivi zid... Zid suznih nadanja... Soba s naslijeđenim krevetom, već napuklih dasaka, škripeći viče... i odzvanja samoća... Vidjela sam te... I voljela sam te... Koliko sam željela da tvoj pogled, tvoj pogled ponovno za me znači buđenje... Da me nasmijavaš kako bih trepnula... da pratiš moje korake... da uživaš gledajući moju ozbiljnost, koja te ne straši... koja te privlači... koja pripada tebi... I mrzim svako ovo slovo... Sad kad sam ja za tebe mrtva. 29.12.2006. |
Sjećam se...
 Sjećam se prvog trena kad sam te vidjela. Kako si za mene bio jedan dječak, nezanimljiv, ali sladak. Sjećam se kako sam, po svojoj prirodi, pokušala doprijeti do tebe, a ti si nešto mrzovoljno promrmljao. Kada je kuća za me imala miris pripadanja, spokoja, učenja i spoznaja... Kuća koja je držala temelje mog odrastanja... To ljeto, posljednje od tolikih ljeta! Kako to nisam predosjetila... Možda i jesam. Ne znam. Sjećam se kako sam bila ljuta što svi žele nove tanjure, za drugi dio ručka, a ja sam morala prati suđe. Sjećam se kako si tada milo gledao mene izbezumljenu i punu prijetnji da će svatko prati svoj tanjur. Nisam očekivala niti početak niti kraj... Nisam mislila da se išta uopće događa, činilo me sretnom samo postojanje. Kako je to ljeto bilo toplo... Kako je sve teklo mirno, napokon... Kako je lako bilo zaspati... Sjećam se kad sam slučajno postala dio igre, kad su tvoje oči još bile oči slatkog dječaka, neprimjetno i neznajući postali smo jedno. Sjećam se da nisam uopće mislila da si ti značajan, samo sam uživala u našim beskrajnim gledanjima, samo sam upijala svaki djelić tvoga lica. Kako sam bila slobodna, smijala sam se, ljutila, trčala i ležala, napokon slobodna... O jedino moje ljeto! Jezero je nekako bilo slađe, kamenje je postajalo ugodnije, dani sve kraći... Sjećam se trenutka kad su mi pojava tvog lika, osluškivnje tvojih koraka, a najviše tvoje oči, počele mamiti blaženi smiješak. Sjećam se kako si dolazio u kuhinju pitati štogod ti je bilo palo na pamet i kako si me sa zadivljenjem gledao. Uživala sam, kao Narcis, prepuštala se tim rajskim nasladama, otvorio si put do svih čari... Iz dana u dan postajala sam žena... Nisi dovodio u pitanje niti jedan moj korak, dopustio si da budem potpuna... Sjećam se kako smo šetali, prolazili su me bezbrižni trnci, smijali smo se i to je bilo sve. Sjećam se kad sam te pogledala dalekozorom, sigurna da ne primjećuješ i slobodan od mog postojanja uživaš u blagonaklonosti sunca... Sjećam se da si me ipak primijetio i mahnuo mi da dođem, već tada možda nepotpun bez mene. Bilo mi je neugodno što si me vidio... Pocela sam promatrati udaljene planinske vrhove, koje od zvuka pčelinjeg roja u glavi nisam vidjela... Ipak se nisam mogla oduprijeti tvojim mislima i spustila sam se...ravno u naručje svih budućih patnji... Sjećam se našeg oproštajnog zagrljaja... tvoje prve poruke: 'Pogledaj me u oči...' Sjećam se našeg upoznavanja... Sjećam se da voliš zlatne retrivere i da ljetuješ daleko od dućana... Predivne su bile te beskrajne noći, kada smo se dogovarali kako ćemo jednom dočekati svitanje zajedno... Sjećam se kad smo zajedno gledali zvijezde, bilo mi je hladno na brodu pa si ponudio da me ugriješ... Pitala sam te, u sumnji na ovu ljubav koja se razvija, kako si tako brzo i lako zaboravio ime koje sam jedva pogodila... Rekao si sve što je mom srcu trebalo, rekao si da sva prošlost izblijedi kada se pojavi nešto bolje... (Pitam se često jesam li ja sada jedna takva prošlost koja je izblijedila...)  Sjećam se koliko si htio skejt i koliko si nagovarao roditelje da ti ipak kupe jedan. Sjećam se čekanja da se javiš, bila sam već odlučila zaboraviti te, ako se ne javiš do nedjelje... Javio si se u nedjelju, sjećam se... Sjedila sam za srebrnim stolićem u slastičarni 'Zagreb'... Bila sam sigurna tada da ćeš zauvijek biti tu, da nema mogućnosti za propast... Sjećam se koliko nisam htjela ići, nisam htjela otići nigdje gdje tebe ne bi bilo... Nisam htjela biti bez tvojih nježnih riječi... Sjećam se noći prije puta, kada si nazvao sa trosjeda pored kojeg je drvo života i kako si meni,već usnuloj,pričao sve priče svijeta. Pričao si do jutra...tepao čitavoj mojoj duši, koliko si me volio... ili bio zanesen ljetnim povjetarcem... Sanjala sam naše zajedničke noći, nisam ni primijetila da je oko mene gomila ljudi... Bojala sam se bilo čega što cu učiniti... Sjećam se koliko sam bila sretna našavši ipak šansu da se čujemo premda sam na nesretnoj vodi... Ne sjećam se tvoje zadnje poruke... zadnje poslane meni u ljubavi... sve želje i snovi isprepleteni u jednoj duši... Plakala sam...koliko sam plakala, izdala sam jedino što sam voljela... plakala sam neutješna... Sjećam se svih ovih godina, svih svojih luđačkih pokušaja da te vratim.. a svaki pokušaj bio je gluplji... Sjećam se kako sam postajala sve vezanija za sjećanje na tebe, na nas, a svakim danom bio si sve dalje. Sve dalje od mojeg srce... Sve dalje od našeg utočišta... Sve dalje od naše ljubavi... Što dalje od mene,postalo je tvoj moto, što dalje od ljetne zanesenosti... Da zaboraviš taj promašaj... Sjećam se kako mi svaki dan jedan pa još jedan komadić srca odlazi... Sjećam se kako sam žalila za svakim milimetrom tvojeg prisustva... za svakom porukom... Žalila sam za neproživljenim noćima, za nedočekanim Novim godinama, za neodslušanim pričama... Prolazili su dani, ja sam postajala sve ružnija...sve šutljivija, samo je moje srce vrištalo... Sjećam se kakva se buka dizala u meni, a nimalo snage da ulažem u sadašnjost, samo milioni poruka... Sjećam se kolike sam poruke pisala, kolike poruke pišem... mali odjek moje duše... Sve je to postajalo, iz dana u dan, sve jadnije i jadnije, i postaje sve jadnije... Samo meni, svaki put kao prvi put, nova nada se rodi... bori se duša da samu sebe ne izgubi! |
nezgrapno isprepletene niske strasti i životne muke
|
Noćno saznanje Nismo istog zvonika ti i ja dio! Bio je to samo glas mojih usamljenih noći... Nisu zvonili zvonici svom silinom, na svaki puni sat, samo ih je jači vjetar zanio i čuo si jeku slučajnog tona! Neće zvonar potegnuti konop i neće zvonak glas odjeknuti na krilima golubova s glasnim žamorom prolaznika! Ostaje zvonik na istome svome mjestu, čuvajući tajne svecenika, upijajući tajne neba. Ostaje zvonik zaštićen bedemima. Borba Iz daljine užarene crvene baklje, munjevito pristižu otrovne strijele, zaoštrenih misli ravno do srca. Tamna krila stvaraju neugodan zvuk češući se jedna o druga i grabeći pandžama komade mesa. Zubi veliki okomili se na Božje djelo i trude se iskopati i pojesti ono što najprije u ideji postoji. Jauci mukli bez prostora odlaze u valovima bezvremenim zapinju, zatrovanog srca, bez udova, napola razgriženog razuma! Pogrda lijenosti O lijenosti moja, što me kočiš da naučim ono što želim izraziti? Da osiguram svoje suze od laži, da vratim očima pogled na oblake! O lijenosti moja, što mi laskaš da su oblaci u mome dimu i da u njima mogu naći sve? O lijenosti moja, što me vučeš, vučeš u već stoput odsanjane snove, i tamo zarobljuješ na pakleni kotač? O lijenosti moja, što mi godiš zrakama lažnim? Zašto lažeš o novome danu? |