nedjelja, 28.01.2007.

Sjećam se...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Sjećam se prvog trena kad sam te vidjela.
Kako si za mene bio jedan dječak,
nezanimljiv, ali sladak.

Sjećam se kako sam, po svojoj prirodi,
pokušala doprijeti do tebe,
a ti si nešto mrzovoljno promrmljao.

Kada je kuća za me imala miris pripadanja,
spokoja, učenja i spoznaja...
Kuća koja je držala temelje mog odrastanja...

To ljeto, posljednje od tolikih ljeta!
Kako to nisam predosjetila...
Možda i jesam. Ne znam.

Sjećam se kako sam bila ljuta
što svi žele nove tanjure, za drugi dio ručka,
a ja sam morala prati suđe.

Sjećam se kako si tada milo gledao
mene izbezumljenu i punu prijetnji
da će svatko prati svoj tanjur.

Nisam očekivala niti početak niti kraj...
Nisam mislila da se išta uopće događa,
činilo me sretnom samo postojanje.

Kako je to ljeto bilo toplo...
Kako je sve teklo mirno, napokon...
Kako je lako bilo zaspati...

Sjećam se kad sam slučajno postala dio igre,
kad su tvoje oči još bile oči slatkog dječaka,
neprimjetno i neznajući postali smo jedno.

Sjećam se da nisam uopće mislila da si ti značajan,
samo sam uživala u našim beskrajnim gledanjima,
samo sam upijala svaki djelić tvoga lica.

Kako sam bila slobodna, smijala sam se,
ljutila, trčala i ležala, napokon slobodna...
O jedino moje ljeto!

Jezero je nekako bilo slađe,
kamenje je postajalo ugodnije,
dani sve kraći...

Sjećam se trenutka kad su mi pojava tvog lika,
osluškivnje tvojih koraka, a najviše tvoje oči,
počele mamiti blaženi smiješak.

Sjećam se kako si dolazio u kuhinju
pitati štogod ti je bilo palo na pamet
i kako si me sa zadivljenjem gledao.

Uživala sam, kao Narcis,
prepuštala se tim rajskim nasladama,
otvorio si put do svih čari...

Iz dana u dan postajala sam žena...
Nisi dovodio u pitanje niti jedan moj korak,
dopustio si da budem potpuna...

Sjećam se kako smo šetali,
prolazili su me bezbrižni trnci,
smijali smo se i to je bilo sve.

Sjećam se kad sam te pogledala dalekozorom,
sigurna da ne primjećuješ i slobodan od mog postojanja
uživaš u blagonaklonosti sunca...

Sjećam se da si me ipak primijetio
i mahnuo mi da dođem, već tada
možda nepotpun bez mene.

Bilo mi je neugodno što si me vidio...
Pocela sam promatrati udaljene planinske vrhove,
koje od zvuka pčelinjeg roja u glavi nisam vidjela...

Ipak se nisam mogla oduprijeti tvojim mislima
i spustila sam se...ravno u naručje
svih budućih patnji...

Sjećam se našeg oproštajnog zagrljaja...
tvoje prve poruke:
'Pogledaj me u oči...'

Sjećam se našeg upoznavanja...
Sjećam se da voliš zlatne retrivere
i da ljetuješ daleko od dućana...

Predivne su bile te beskrajne noći,
kada smo se dogovarali kako ćemo
jednom dočekati svitanje zajedno...

Sjećam se kad smo zajedno gledali zvijezde,
bilo mi je hladno na brodu
pa si ponudio da me ugriješ...

Pitala sam te, u sumnji na ovu ljubav
koja se razvija, kako si tako brzo i lako
zaboravio ime koje sam jedva pogodila...

Rekao si sve što je mom srcu trebalo,
rekao si da sva prošlost izblijedi
kada se pojavi nešto bolje...

(Pitam se često jesam li ja sada
jedna takva prošlost koja je izblijedila...)
Image Hosted by ImageShack.us

Sjećam se koliko si htio skejt
i koliko si nagovarao roditelje
da ti ipak kupe jedan.

Sjećam se čekanja da se javiš,
bila sam već odlučila zaboraviti te,
ako se ne javiš do nedjelje...

Javio si se u nedjelju, sjećam se...
Sjedila sam za srebrnim stolićem
u slastičarni 'Zagreb'...

Bila sam sigurna tada da ćeš
zauvijek biti tu,
da nema mogućnosti za propast...

Sjećam se koliko nisam htjela ići,
nisam htjela otići nigdje gdje tebe ne bi bilo...
Nisam htjela biti bez tvojih nježnih riječi...

Sjećam se noći prije puta,
kada si nazvao sa trosjeda pored kojeg je drvo života
i kako si meni,već usnuloj,pričao sve priče svijeta.

Pričao si do jutra...tepao čitavoj mojoj duši,
koliko si me volio...
ili bio zanesen ljetnim povjetarcem...

Sanjala sam naše zajedničke noći,
nisam ni primijetila da je oko mene gomila ljudi...
Bojala sam se bilo čega što cu učiniti...

Sjećam se koliko sam bila sretna
našavši ipak šansu da se čujemo
premda sam na nesretnoj vodi...

Ne sjećam se tvoje zadnje poruke...
zadnje poslane meni u ljubavi...
sve želje i snovi isprepleteni u jednoj duši...

Plakala sam...koliko sam plakala,
izdala sam jedino što sam voljela...
plakala sam neutješna...

Sjećam se svih ovih godina,
svih svojih luđačkih pokušaja da te vratim..
a svaki pokušaj bio je gluplji...

Sjećam se kako sam postajala sve vezanija
za sjećanje na tebe, na nas,
a svakim danom bio si sve dalje.

Sve dalje od mojeg srce...
Sve dalje od našeg utočišta...
Sve dalje od naše ljubavi...

Što dalje od mene,postalo je tvoj moto,
što dalje od ljetne zanesenosti...
Da zaboraviš taj promašaj...

Sjećam se kako mi svaki dan
jedan pa još jedan
komadić srca odlazi...

Sjećam se kako sam žalila za svakim
milimetrom tvojeg prisustva...
za svakom porukom...

Žalila sam za neproživljenim noćima,
za nedočekanim Novim godinama,
za neodslušanim pričama...

Prolazili su dani, ja sam postajala
sve ružnija...sve šutljivija,
samo je moje srce vrištalo...

Sjećam se kakva se buka dizala u meni,
a nimalo snage da ulažem u sadašnjost,
samo milioni poruka...

Sjećam se kolike sam poruke pisala,
kolike poruke pišem...
mali odjek moje duše...

Sve je to postajalo,
iz dana u dan, sve jadnije i jadnije,
i postaje sve jadnije...

Samo meni, svaki put kao prvi put,
nova nada se rodi...
bori se duša da samu sebe ne izgubi!
- 05:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>