|
Strašna ljubomora, strašna i trajna i oštra i bolna Izjeda vr'jeme i um, nježnost guta i san! Čija to str'jela, čiji to mač uništava razum? Proždire kosti u srž, nikad ne miruje, ne! Koja to sila sad mora, sad vapi, sad gori, sad žudi pogled stalno da tvoj usmjeren bude na moj? Prolazim brzo i mislim na tebe, o tebi, za tebe značim li ikako ja nemirnu noć ili dan. Nikad čarobnica znana tako mi značila nije kako sad osjećam njen moćni, iskonski gnjev. Gnjevna je ona na sebe što nikako nije na vr'jeme korov iščupala taj, snivala mirniji kraj. veljača, 2011. |
|
Progoniš srce ti moje k'o Katula ona kurva. Rugam se njemu i sad: janitor b'jedni taj ključ ne daje njen dok suzan onaj sjedi kod vrata. Iako smijem se sad, teško baš udišem zrak! Neka ne zavidim vrapcu, neka ne čuvam vrata, ipak pogledam sad-sad prema prozoru tvom! Sjedim i ja k'o Katul uz sv'jeću pišuć' ti pjesme, Kao da pravi stih umije m'jenjati sne! Spomenik stoljetni neka i više stekao on je, nikad pak neće moć' sjest na Horacijev tron! Zašto? Zašto? Tko bi kad uopće pitao zašto? Zato što niska strast, duše ovakav sad vir nikad od utvare veći prikaz postići neće, uzalud voli i mre, uzalud psuje k'o pas! Tisućit' poljubac dosadan kao i onaj prvi, ne znajuć' što bi tad još, uroke smisli nam zle! Lađa opet kad sine, ta slika ne silazi s uma, olujna mora i bok, fatalne kraljice slom! Kako sad mrzim i tebe, tako baš mrzim i njega, volim i mrzim tu strast, vatrom tom 'éxcruciór'! Tako zaokruži sliku pa tako preplete mi misli: aktiv, djeluje, rez, pasiv i ne može, kraj! Kako me gledaš pa šutke kako zapleteš mi srce: pasiv, čekaš, rez, aktiv i lomiš me, kraj! veljača, 2011. |
|
Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću poput Medeje snovima lažnim, zlim pustiti dušu svu letjet Seleni moćnoj s molbama pustim i suznim, tražit Hekatinu čar, srce da približi mi! Neću izdati kraljevstvo ljubavi tvoje radi, neću sanjati tla, mora sad strana ta kraljica tvoja bih bila vladarica ondje srca nestalnog, varljivog tvog! Neću, ne, mislit' o tom'! Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću biti Simaetha, čekat' te dvanaesti dan, luda i čupava sva slati odanu koju da posvuda traži baš tebe hoćeš li htjeti il' ne dati ikakav znak moje patnje da znaš i gonjen da Erosom stižeš! Neću biti ja ta, niti Delfid baš ti! Ležeć' u krevetu bolnu, vode ne okusiv' kruha nećeš ti mene nać', jabuke noseći tad! Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću nalik ja kćeri Minosa dati ti nit, mudrošću odati put, nadom nošena vječnom ljubav da može nadvladat razlike dobi i sna! Jedini kroz labirint put po kojem bi ti, al' drugim gonjen sad bogom, zlokobnu satrao zv'jer, spasio narod svoj! Neću u snovima gledat druge otoke b'jele, neću ići na Naks, vidjeti odlazeć' brod! Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću biti ni ona, trkom što htjela je ta prevarit božice moć! Neću nadmetanje s tobom! Sigurno tada je slično mislila smijat se tom kušaju boja sa njom! Poznatom cestom tek krene, zna da uv'jek je brža, ovaj put nepoznat trik prom'jeni sudbine tok! Zašto trenutak je stala? Zašto pogledat mora? Neću zastati ja! Neću, ne, mislit' o tom'! veljača, 2011. |
|
Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću poput Medeje snovima lažnim, zlim pustiti dušu svu letjet Seleni moćnoj s molbama pustim i suznim, tražit Hekatinu čar, srce da približi mi! Neću izdat kraljevstvo ljubavi tvoje radi, neću sanjati tla, mora sad strana ta kraljica tvoja bih bila vladarica ondje srca nestalnog, varljivog tvog! Neću mislit' o tom'! Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću bit Simaetha, čekat' te dvanaesti dan, luda i čupava sva slati odanu koju da posvuda traži baš tebe hoćeš li htjeti il' ne dati ikakav znak moje patnje da znaš i gonjen da Erosom stižeš! Neću biti ja ta, niti Delfid baš ti! Ležeć' u krevetu bolnu, vode ne okusiv' kruha nećeš ti mene nać', jabuke noseći tad! Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću nalik ja kćeri Minosa dati ti nit, mudrošću odati put, nadom nošena vječnom ljubav da može nadvladat razlike dobi i sna! Jedini kroz labirint put po kojem bi ti, al' drugim gonjen sad bogom, zlokobnu satrao zv'jer, spasio narod svoj! Neću u snovima gledat druge otoke b'jele, neću ići na Naks, vidjeti odlazeć' brod! Kupit ću onaj kamen koj' će preuzet na sebe svu energiju tu sad što tijelo vri moje promišljanjem tebe! Neću biti ni ona, trkom što htjela je ta prevarit božice moć! Neću nadmetanje s tobom! Sigurno tada je slično mislila smijat se tom kušaju boja sa njom! Poznatom cestom tek krene, zna da uv'jek je brža, ovaj put nepoznat trik prom'jeni sudbine tok! Zašto trenutak je stala? Zašto pogledat mora? Neću zastati ja! Neću mislit' o tom'! veljača, 2011. |