|
Vidjela sam te... Kako nosiš svoj jogurt i ravnodušno koračaš... Nisam htjela da me vidiš, ma htjela sam... Utrošila sam sve svoje snage da se neprimjetno izvinem do tvog lika, da mi srce još malo treperi na tvojim koracima... i opet sam te voljela. Voljela te kao prvi put... Voljela sam tvoj nepomičan pogled, voljela sam tvoja usta, koja su klizila tolike noći po čitavom mom svijetu... po svim mojim mislima... valjala sam se po njima vječno i besramno... Voljela sam te kao onda... tvoje oči na meni kao srpanjsko sunce, koje budi u meni svaku satnicu, rađa u meni novi život... Sada bih pobjegla od tvojih misli, kao vulkani, ne mogu ostati skrivene... eruptiraju do zvijezda... a od mene naprave utvaru iz Pompeja... Oči koje bih gledala zauvijek čine od mene ženu kakva ne želim biti... postajem slika divljih zvijeri i ružnih ljudi koje su slikali realisti... Postajem ružna, oronula, od vlage pljesniva soba, s malenim prozorom, prljavim od mnogih neprospavanih noći, sa stolićem stisnutim uza sivi zid... Zid suznih nadanja... Soba s naslijeđenim krevetom, već napuklih dasaka, škripeći viče... i odzvanja samoća... Vidjela sam te... I voljela sam te... Koliko sam željela da tvoj pogled, tvoj pogled ponovno za me znači buđenje... Da me nasmijavaš kako bih trepnula... da pratiš moje korake... da uživaš gledajući moju ozbiljnost, koja te ne straši... koja te privlači... koja pripada tebi... I mrzim svako ovo slovo... Sad kad sam ja za tebe mrtva. 29.12.2006. |