utorak, 29.01.2019.
JANUAR, GODINU DANA KASNIJE 5.dio
Ovim trenutkom si javno dajem obećanje. Dok mi ne napiše riječ neću se javljati. Čvrsto to obećavam i njemu i sebi. Ono što nikada nisam kod drugih podržavala niti voljela postala sam sama. Netko tko traži način bez imalo dostojanstva da mu se podari trenutak praveći se, lažući sam sebe, uvjeravajući se da ipak želi da ostavim slovo. Okrenut ću danas stranicu. Želim tako i moram tako. Zbog sebe i svog blamiranja koje si dopuštam. Kad god mi vrijeme dopusti, doći ću ovdje i slagati riječi za spomen jedinom periodu života u kojem sam se spuštala tako nisko i razdirući koljena vapila za ljubavlju prema muškarcu.
To sam si dopuštala samo s djecom koja su oduvijek moj sav svijet, za koje sam s tolikih stepenica padala i lomila se i s toliko gorčine gutala sve nametnuto kroz godine. Nisam ni pisala, ni bavila se kulturnim događanjima ni ispijala kavice niti bilo gdje putovala bez njih. Moje vrijeme su bili osmosatni posao i oni. Nedostaje mi to vrijeme. Čak nisam uočavala ni ljudsku zloću, ni podmetanje nogu…Iako sam u najmanje jedanaest mjeseci bila i otac i majka opet je sve imalo smisla, svaka žrtva, svako podmetanje leđa. Kada su krenuli s odrastanjem i kada su me sve manje trebali u smislu samostalnosti, pronašla sam vrijeme i okrenula se pisanju. Vratila sa mladosti i vapila za nadnaravnim. Smiješila sam se životu, svjesna da nisam odabrana za sve.
Danas ih gledam i ponosno sama sebi kažem- Uspjela si! Udahnula si u njihove oči onaj sjaj koji i sama želiš uvijek imati u sebi. Ljubav prema životu, ljudima, okolini. VOLIM IH, bezgranično volim.
U zadnje vrijeme su uvidjeli moju nespremnost za razgovor. Osjećam da me razumiju. Osjećam da osjećaju moju tugu. Ti svakodnevni zagrljaji znače više od svega i ona slatka sinova rečenica:
-Ne brini majko sve će proći ma što te mučilo!
Eh, to je to vrijeme kada djeca uzvraćaju roditeljstvu i svim godinama Kada tješe jače od prijatelja.
I zaista ovo je period kako on kaže „meteoropata“. Možda sam i ja jedan od njih, nisam do sada primijetila, ali znam da bih se mogla tako nazvati ako bi njemu bilo ime Vrijeme. U nekom periodu kroz proteklu godinu moje raspoloženje je ovisilo o njemu. Zaista se ponašam kao razmaženo derište kojemu su dali čokoladicu, ono zagrizlo i kada je shvatilo da uživa u okusu, oni mu je uzeli. Da nije tužna bila bi smiješna situacija . Da nije bol bila bi radost i stvarala bih šale na vlastiti račun. Mogu u mnogim drugim poljima, ali ovdje tu u ime nas mogu samo spustiti glavu i zasramiti se godine u kojoj sam si dopustila plaziti i puzati.
Mi dobro znamo da je (ne)komunikacija glavni izvor problema, ali nekoga ostaviti u košmaru bez ikakvoga objašnjenja nije ljudska osobina ili On možda ima drugačija shvaćanja.
Sjećam se ranoga proljeća kada me nazvao i rekao da od nekoga nabavim suhomesnate proizvode. Odmah sam se raspitala pa kada smo nama nabavljali uzela sam više. Nisam mu ništa javljala. Bližio se njegov okrugli rođendan. Išla sam za Slavoniju. Kupila i poklon, omotala ga i ukrasila svojom poezijom. Pripremila i vino i napravila čitav plan. Željela sam da mu taj dan bude uvijek u mislima.
Ali…..On nije imao potrebu me vidjeti. On je već tada plovio drugim vodama. Znala sam. Sve sam znala i sve zataškavala negdje unutar same sebe. Lagala sam se. Vapila. Trebala. Željela susret. Razgovor. Objašnjenje.
Ono njegovo: Nemoj misliti da sam te zanemario! Da li je imalo smisla? Samo sam mu željela biti LJUBAV. Netko tko će mu dati snagu i kada je najteže. Samo sam željela da mi je LJUBAV. Netko tko će voljeti sve moje mane i sve moje snove.
Samo sam nasamarila samu sebe vjerujući u nešto čega nema.
A u što je on vjerovao kada je pokrenuo svu ovu lavinu, svu onu potisnutu čežnju, sve ono što sada skupljam kao komadiće stakla i sastavljam u cjelinu kojoj ne pamtim lice?
Oznake: tvoje maleno
- 16:49 -
nedjelja, 27.01.2019.
JANUAR, GODINU DANA KASNIJE 4.dio
Nedjeljno dopodne. Nakon dugog ispijanja kavice bi se bazirala na ručak. Ali najavljeni gosti su ubrzali ritam te me natjerali da prvo sve pripremim za obilno kuhanje. I dok se polagano prvi dio kuha, peče, uzimam šalicu već promrzle kave u dlanove, gledam u osunčan dan i naravno opet me vuku slova da ih negdje pospremim. Kada dođem na ove stranice onda sam totalno Njegova. Osmjehnem se jer zvuči patetično i preslatkasto, ali ni ovi ispred mene topli maffini prepune crne otopljene čokolade nisu toliko ušećereni.
Zato je On taj koji mi svojom tišinom kaplje pelin. I njega ispijem, besramno i naiskap. Pomiješan sa nadom daje okus nekog novog dana u tjednu kojem ćemo sami dati ime. Iako sam opisala dan kad je otključao moje nebo, čekam i dan kada će ga zaključati ili možda stvoriti još jednu zraku koje sunce do sada nije bacalo na zemlju. Čekanje je zapravo vrijeme za neka prošla stoljeća. U ovom je sve jednostavno samo trebaš htjeti. Lažemo sami sebe ako kažemo da ne stignemo. Nadanja pretvorena u vožnju dalekim cestama, obavezama i svakodnevnicom daju poriv ili hrane sanjarenje van realnosti.
Ono što zaista želim i što zaista čekam i što mislim da mi mora priuštiti (ako imalo ima čovjeka u njemu) je dug, jako dug razgovor. O svemu. Želim spokojno spavati s ove ili one strane jastuka. Lupanje glavom u zid i nije neka bol, ali je teško tumaranje ovim bezličnim svijetom bez spoznaje i saznanja i tisuću puta ponovljenog pitanja, ZAŠTO? Ono što on zove pogrešnim tumačenjem, mene razdire. I da, olako ću naći opravdanje za svaki njegov postupak, kao i do sada. Lakše je usmjeriti misli ka pozitivnom, ali je nemoguće uvijek to činiti.
U moju knjigu života zapisan je Dan kada je bacio svoju čarobnost po mojoj duši. Svi moji neznani, bezimeni, svi moji stranci i moje iluzije odjednom su postali On. Stvaran lik, stvarna riječ. I bez obzira na sve nedorečeno, na sve neizgovoreno, za sve što je krenulo i odjednom stalo i za sve što boli i grebe i reže živo tkivo, radujem me spoznaja da imam taj dan. Praznik u kojem se odjednom i plaču i smiju i plešu i grče i vrište i ćute nagomilane emocije četrdeset sedmogodišnjeg života. Ove stranice dijelim sama sa sobom. Tu i tamo u statistici vidim da zalutaju neki ljudi i čitaju. Ima ih. Dva put do sada sam ga obavijestila da postoje. Prvi puta kada sam ih stvarala i drugi puta nakon zadnjeg potresnog susreta. Ne vjerujem da gubi vrijeme na iščitavanje dosadnih čežnji zagubljene pjesnikinje. Labirint u kojem sam se našla nije ni malo jednostavan. No, ovo je moj svijet, ne i njegov, ovo je moja čežnja ne njegova, ovo je moja, pred njegove noge, prosuta duša s kojom može kako hoće.
I neka sam ponižena s namjerom ili bez nje. I neka sam razapeta s križem ili bez njega. I neka mi se u lice ceri zakrpana i prepuna ožiljaka ta neka Ljubav i ja se njoj sa suzom osmijehnem i kažem: Nema veze, doživjela sam !
Oznake: tvoje maleno
- 12:13 -
četvrtak, 24.01.2019.
JANUAR, GODINU DANA KASNIJE 3.dio
Danas sam, u povratku iz centra upala u prometni kolaps. Umjesto petnaest minuta, vozila sam čitav sat. A zapravo mi ove dane ne treba tišina i samoća jer što sam više u obavezama to manje usmjeravam misli k njemu i zadnjem susretu. A onda još i te nesretne društvene mreže izbace fotografiju kao uspomenu. Na njoj On i ja u prošlogodišnjem izdanju. Na crvenom sam se zagledala u sliku, u naša lica, u naš stav tijela, u ono što se zvalo početak bajke. Kad su mi zatrubili trgnula sam se i krenula dalje. Svi dobro znamo da bajke ne postoje, pa zašto onda volimo maštati o tom nečem vanzemaljskom, o zvijezdi koju s lakoćom dotaknemo, o suncu koje nam zalazi u njedrima, o mjesecu koji nam svijetli u pogledu, o bajkovitim emocijama u koje se mnogi kunu, a zapravo ih tako olako odbace. Zapravo u cijeloj toj priči ne shvaćam sebe. Zašto još uvijek čeznem za nečim što mi je dano na znanje da ne postoji? Zašto još uvijek tražim nešto što je već prije izgubljeno, zanemareno, odbačeno?
Pokušavam kao drugo Ja pristupiti sebi. S realne strane razgovarati sa samom sobom, prihvatiti kraj, prihvatiti da ova priča nema nastavka. Prestati mučiti samu sebe, pogaziti ego i priznati si poraz. Okrenuti glavu, zakoračiti na suprotnu stranu i živjeti onako kako je valjda zapisano da treba biti. Zar sam toliki narcis da mislim da me ne može samo tako ostaviti, pa istražujem, promišljam i mučim se tražeći opravdanje za njegove postupke.
U kasnu jesen na jednom književnom događanju kolegica me upoznala sam šarmerom ili galebom koji već ima podosta godina. Njegova iskustva sa ženama su nas nasmijavala do suza. Naravno da su to osobe koje se smatraju neodoljivima, ali me zapravo zaintrigirala jedna rečenica koja je glasila ovako;
-Drage moje dame! Zapamtite, muškarci kada osjete da im žena uzvraća spremni su svašta reći. Ali Vi ste te koje olako primate svaku riječ, zapravo volite udvaranja pa i te slatke laži koje vam muškarci govore….
Toliko puta su mi te rečenice prošle kroz glavu. Pa zar sam i ja jedna od ti „žena“ kojoj se bez problema može lagati. Zid koji imam mičem jedino u šalama i to sa prisnim društvom koje poznajem. A s njim, s njim nisam samo zid maknula nego i skinula se do gola u svakom pogledu. Da sam mogla razderati njedra i njih bih otvorila da se ugleda kako je čuvan u srcu, kako ga skrivam od drugih i kako mi je postao SVE.
Večeri u kojima sam lijegala na njegovo rame, pokrivala ga satenskim plahtama i milovala njegov umor bile su samo iluzija iz kojih se nisam željela buditi. Prvi put u životu sam osjetila kako ljubav boli. Toliko snažno da sam ponekad mislila da me guši neka sila ili možda susprezanje tog osjeta, prisilno zaustavljanje, nedopuštanje slabostima da izađu na slobodu.
Branila sam se i eto i nakon godinu dana još uvijek se branim od same sebe. Vjerovatno od ega koji ne može podnijeti da je ostavljen. Kako drugačije čovjek sam sebi i može protumačiti. Zapravo od one moje Pepeljuge, Snjeguljice, Trnoružice koje sam od šeste godine nadalje na tisuće puta čitala do Ane Karenjine, Romea i Julije, vjerovala sam u pravu, istinsku, sudbonosnu, nadnaravnu Ljubav koju samo blagoslovljeni doživljavaju.
Na žalost, prekasno sam odrasla. Tek sam sad u odmaklim godinama shvatila da je sve samo ILUZIJA.
Oznake: tvoje maleno
- 16:26 -
srijeda, 23.01.2019.
JANUAR, GODINU DANA KASNIJE 2.dio
Ne znam jeli li i On u ovakvim razmišljanjima? Iako me stiže na tisuću obaveza, misli me odvuku na onu stranu neba u kojem smo prošle godine procvali. Ovim jaunarom hodam slaba i nemoćna. I dok gledam na sat proračunavajući vrijeme u kojem stignem skuhati brzinski ručak, kazaljka se opet naslonila na kazaljku. 13h i 5 min, isjeckala sam svo povrće, gljive i stavila da krčka jedva čekajući sjesti i pisati. Olakšavam nutarnje zgažene emocije, pustim i izdajicu da klizne niz obraz, duboko udahnem i zazovem njegovo ime. Tiho i nježno ga izgovaram kao da je Tu, kao da me čuje. Pružim i dlan dotičući omagljen prozor. Možda ovim trenom zaista odašilja misao u nekom sažaljenju propalih i teških riječi. Možda me smatra psihološki slabom jer iskreno iskazujem ono što drhti kao kap na listu, kestena. Mrzim ovo svoje samosažaljenje, mrzim nemoć i mrzim sve ovo tanano što me kida i razdire. Voljela bih i njega zamrziti. Ali dok se iluzorno skupljam u njegovom naručju i dok ga još uvijek štujem kao nešto sveto, prije ću zamrziti sebe.
Može li on dokučiti visinu u kojoj sam već godinu dana. Dok hodam, a čekam, dok umirem, a nadam se. Bože, zašto si mi dao ovu paperjastu dušu da se s njom borim. Okameni me! Uzmi svu svjetlost iz mojih očiju, ne daj da vjerujem u sunce. Kiše i snjegovi su moje druge, prepustim se i tečem.
Osjećam kao da propadam u svoj svjesnosti sebe. U nekoliko navrata je uzeo moć kojom sam vladala. Otresao je o zemlju i zapravo probudio iz svijeta u kojem sam željela stanovati. Pokazao mi gdje su postavljene bodljikave žice i dopustio mi da se ranim. Uvijek ću se zapitati s kojom namjerom je započeo stvarati dugu, a s kojom ju je maknuo s mojega neba. Zašto je izabrao mene da bi dokazao sebe? A toliko je žena koje znaju vladati, površno se zabavljati i uživati. Moj smisao je bio iznad. Ja sam bila Ja u punom sjaju i zanosu, u doživljaju nadnaravnoga. Ispunjena poezijom kojom su moje iluzije prizivale to raspuklo nebu u ljetnom svitanju.
Ja ne znam više pisati da bi me ljudi doživljavali kao sunce, ne znam im biti tiha radost.
Ja nisam više svjetlost, tek ugasli plamen Tvojih pobjeda.
Oznake: tvoje maleno
- 13:17 -
ponedjeljak, 21.01.2019.
JANUAR, GODINU DANA KASNIJE 1.dio
Dnevnik koji sam počela pisati trebao je odisati godinama svjetlošću koja seže do božanstva. Mislila sam da je to ono što mnogi nikada ne dotaknu. Nebo za koje rijetki imaju ulaznicu. Vrata od kojih samo odabrani dobiju ključ. I mislim još uvijek da je nadnaravna sila spojila dvije duše.
Neću upotrijebiti taj izlizani ALI niti pojašnjavati samoj sebi zašto su se razlomile strijele. Mogu samo ustvrditi, dati odgovor na toliko puta postavljeno pitanje. Kazna ili Blagoslov? I dok me on uvjeravao kako smo blagoslovljeni pronalazeći jedno drugo, osjećala sam strah. Nikada, nikada nisam tako voljela. Nikada. Nikada nisam ni pomislila da se mogu tako jednostavno prepustiti osjećaju da me vodi tamo daleko, daleko iza. A onda se dajem cijela u svakom segmentu u svakom trenutku bez imao razmišljanja o posljedicama. I opet sam shvatila da je iskrenost najveća obmana samoga sebe. Rukavice nisam nikada nosila pa ni kada je minus dosezao 30. On ne voli pritisak pa ni u ljubavi, prvenstveno brani svoje slobodno vrijeme u koje se ne smije zadirati, a ja poput bršljana sam se ovijala oko njega, davala svaki momenat ne bi li mu dokazala koliko mi je stalo. Greška. Ubrzo je to izmamilo suprotni učinak. Sustizala me kazna. I dok je ispisivao ono Volim te maleno, puno,,,,, išao je korak po korak unatrag. Jednom ću opisivati sve te trenutke u kojima su se stvarali ožiljci. Oni naši tinejdžerski otkucaji, živost i slatka nervoza pretvarali su se u bol, tugu i očaj. Povukla sam se i čekala. Vrijeme je odmicalo. Tu i tamo ono „ljubim te“ je ispadalo sam kliše i usputna obmana. Nekoliko puta sam zbog književnih susreta odlazila u njegov kraj. Nismo se susretali do sada.
17.1.2019. dan prije godišnjice i početka našeg stvaranja neba koje propada. U jednom javljanju sam mu napisala 17.1. u tvom sam gradu. Ništa mi nije odgovorio, baš ništa. Pitam se kako bi se osjećao da on meni napiše da dolazi ovdje, a ja ignoriram. Prihvatila sam i to. U moždane vijuge si ubriznula tekućinu protiv tuge i navukla osmjehnutu masku na lice. Popodnevnim razgovorom kolegica me pitala jesmo li se čuli. Ma koliko nijekala osjećaj znala sam da mi ne vjeruje, da ga prepoznaje jer je nekoliko puta izmamila suzu i uzdah dok sam je molila da promijenimo temu. Rekla sam joj da se nismo čuli na što mi je ona pokazala poruke gdje piše da će i On tu večer doći.
Nervoza, trema i neka neobjašnjiva sila su me tukli iznutra. Pozdrav i zagrljaj u kojemu sam pomahnitalo drhtala i znam da je to osjetio. Bože, kako bih se rasplakala…. izbrisala cijelu godinu i zaustavila vrijeme. Hvala onomu gore što mi je tu večer dao snagu da izdržim mada sam se nekoliko puta lomila, posebno u iščitavanju nas i moje čiste razgolićene emocije. Željela sam da je pored mene. Željela sam da mi kaže da me voli, željela sam da umiri probuđenu tugu, jad, a onda sam primjetila neke druge poglede s kojima se stapao.….. Zapravo sam jako snažna bar dok moram biti, skrivajući sve iznutra upotrijebila sam sve svoje glumačke sposobnosti.
Nakon programa smo se uputili k nama na druženje. Bez obzira na slijed događaja, radovala sam se i nadala nekom povratku. Agonija je uzimala maha. Čak i ono pitanje:-Ako dobiješ novac za udrugu i projekte, hoćeš li si kupiti kuću? Bože, koliko li sam samo niskosti i poniženja osjetila. Željela sam se opiti, ne gledati, ne vidjeti, ali nisam čak ni to mogla jer sam kroz cijelu večer osjećala kako mi se iznutra razdvaja i mrcvari živo meso. I opet, bez obzira na bezgraničnu bol nisam željela da dođe vrijeme razdvajanja, ali u jutarnje sate je i to došlo i obećanje da će se pojaviti sutradan u susjednom gradu. Tren u kojem je poveo kolegicu na balkon da joj pokaže grad i moj polazak za njima (nadajući se zagrljaju) izvukao mi je iz krvotoka zadnju kaplju krvi. Mislila sam da ću se srušiti. Ne znam kako sam ostala na nogama.
Pamtim samo njegov odlazak i s vrata upit:
Malena, što ti je, zašto si toliko blijeda?“
Oznake: dnevnik jedne malene
- 11:17 -
nedjelja, 18.03.2018.
"MARTOVSKI SENTIMENTO" 1.dio
Nekoliko dana nisam svraćala. Nagomilane obaveze ili možda osjet iznutra koji se lagano oslobađao. Bit će kako bude. Ne kažem da mi je svejedno, ali i nemam brigu koju sam imala donedavno. Ni prva ni posljednja u igri života koja si je na prvo mjesto stavila sebe bez obzira na sve one oko sebe. Ako treba proći, proći će, ako će trajati, trajat će. Kroz srž priče, kroz savjest il kajanje koje je normalno u pojedinim trenutcima, skinem oblak s mjeseca i zaplovim skupa s njim kroz noć. Tad zajedno rasipamo zvijezde, oplovimo čitav svijet i osjetim se sretnom. Na odlasku mi zaprijeti prstom i kaže:
- Nitko nije dostojan tvoje tuge, ne daj joj da pliva tvojim dubinama.
Osmjehnem se, bosonogo potrčim u postelju i jutrom punim plućima zagrlim novi dan. Zaista je blagosolovan svak tko ima maštu, tko prepozna u sebi svemir pa podari prostranstvu brige i nevolje. Olakša. Tijelo dobije nova krvna zrnca u kojima je i dalje sva pozitivnost.
Vrijeme odmiče, dani zaista lete. Izmjenjuju se martovski snijegovi i raspupale proljetnice. Izmjenjuju se i u meni oluje i bonace. Sreća je što uvijek nosim jedra pa ih po potrebi razapnem. Jeste da ponekada bude u suprotnom smjeru od vjetra, ali tu su, nose me, ne daju mi da tonem. Polagano se navikavam da mi On nije potreba. Polako pospremam sve na svoje mjesto. Čahuru iz koje sam prerano poletjela pospremila sam u džep. Lako se opet uvučem. Kada se s razumom dogovoriš, zapravo kada stekneš tu moć, onda sve postane jednostavnije. Jedino nestane čarobnost, magija, opijenost. Valjda se tako danas živi. Ja sam još uvijek u blesastim bajkama koje obožavam i koje primjenjujem na život. No, ipak je 21 stoljeće. Ako kroz poslovnost i stav prema životu imaš razum i znaš kako treba, zašto ne bi tako mogli i kroz našu priču. Realno bez ikakvog ushita.
Na jednom poslovnom, davno odslušanom seminaru profesor je rekao: - U ovom poslu se ne ide polako. Ne stvara se temelj i ne slaže cigla po cigla. Ovdje je kao na pisti. Avion da bi poletio treba imati veliku brzinu!
Tako je sve naše stiglo, brzinski zalet i let. A onda polako prema dolje,,,,, Voljela bih da je obratno.
Možda je to trenutni osjet. Ne mislim na danas, nego na protekle dane u kojima se smiješim. Čujemo se, pišemo, ali je nestala nit i ne mogu je više pronaći. Možda čekam kraj ovoga mjeseca da sagledam i zaokružim našu cjelinu.
Duboko sam udahnula. Odaslala sam Mu sve ovo nježno koje dolazi, odlazi. Izmjenjuje se. Nedostaje mi, jako mi nedostaje, ali opet puno manje ili mnogo smirenije nego na samom početku. Sada znam disati. Znam se cijeniti. Jednim trenutkom kao da sam pala s velike visine i ne mogu doći k sebi. Dišem dahom koji nosi ono što će biti. Stavila sam kajase na emociju i osedlano s njima upravljam. Možda sam mrvu odrasla.
Uzela sam ogledalo, potražila Ga u svom odrazu, ni nakon pola sata nije ga bilo. Mignula sam desnim i osmjehnula se.
- Bravo Malena! I ne znaš koliko si snažna !
Sutra je ponedjeljak, novi dan, novi tjedan. Otvorila sam youtube i pustila si za dušu, Indekse...."Voljela je sjaj u travi, Lorcu i Bodlera...... "
https://www.youtube.com/watch?v=-faGgvmX-oY
Oznake: dnevnik jedne malene
- 18:10 -
srijeda, 14.03.2018.
"KOMPLICIRANI FEBRUAR" 3. dio (posljednji dio)
Da sam pisala post u vrijeme kada se sve dogodilo, vjerovatno bih bila nadahnuta onim vanzemaljskim. No i danas zadrhtim od primisli, od sjete, od čežnje.
Satima smo izmjenjivali nježnosti. Satima je treperila strast kroz tijela, dah. Razum me ostavio već nakon prvog poljupca ili sam tako poželjela. Prepustiti se i ne misliti nit na jučer, nit na sutra. Tek sram naspram nekog drugog tijela i nekog čovjeka s kojim sam provodila najintimnije i najsvetije trenutke ljubavi, vraćao me u stvarnost. Miješale su se emocije. Od strastvenog daha, slanih kapljica koje je skrivala zavjesa od trepavica do glasnog osmijeha. I danas mi drhte dlanovi dok pritišćem slova na tipkovnici. Sati su proletjeli. Trebala mi je i snaga i moć za napuštanje savršenog zagrljaja. Otišao je pod tuš, nakon njega i ja. I opet taj nemir, ta neugoda, taj osjet koji nema savjesti, a svejedno boli.
Ulazeći u sobu, zatekla sam ga potpuno obučenog. Zastala mi je knedla u grlu. Kao i uvijek kada mi je neugodno, glasno sam se nasmijala. Tražila sam zagrljaj koji bi ublažio taj osjećaj. Omotana ručnikom, prišla sam mu skroz tijesno uz izgovor da ću ga za kaznu smočiti.
Kroz nekoliko minuta i sama sam bila spremna za polazak. Onaj savršen osjećaj me napuštao. Vani je zabjelilo. Snijeg je sve jače padao. Ušli smo u slijepu ulicu. Došavši do kraja ugledala sam parking na kojem sa ostavila auto. Jedva da smo se i pozdravili. Pretrčala sam preko ceste, osvrćući se prema njemu. Nigdje nikoga. Snijeg, ja i moje suze. Čistila sam dlanovima (nisam željela uzimati metlicu) stakla, svijetla i plakala. U nekom gradu gdje nikoga ne poznajem, u jedan iza ponoći, žena od 47 godina. Uhvatio me strah. Upalila sam auto i polako krenula. Cesta je bila grozna. Samo da prijeđem granicu. ( sva sreća pa sam bila s auto kojim je puno jednostavnije voziti po snijegu)
Tamošnja kontrola, preispitivanje otkuda idem , kamo ću dalje, ne bojim li se ovoga vremena ?
Nazvala sam ga, kratko smo pričali o tom vremenu koje nas je snašlo i prekinuli, koncentrirajući se na vožnju. Stigli smo u isto vrijeme.
Da mi je tada napisao kao tisuću puta svih dana prije. Maleno, volim te,,, da mi je dao do znanja da mu znači ta naša "noć", lakše bih zaspala.
Drugo jutro je otputovao u svoj grad i jedva da se javljao. Odjednom me obuzeo sram same sebe, gadost, savjest, sve ono što ubija ženu u ženi. Željela sam da me obgrli da mi kaže da je sve u redu, da mi šapne da me sad voli još više, da ublaži sve ono što me snašlo.
Ali on, on je pisao samo dobro jutro i laku noć, između ljubim te. Nikada mi do tada nije slao manje poruka. I svaka je bila više službena kao nešto što se mora a ne potreba. Ma kako god mi je naknadno govorio da nije tako, ja znam da je. I sada čuvam sve od prve poruke nadalje. Razlika je ogromna. I sve se nekako okrenulo. Kao da je odjednom on meni bio mnogo bitiji nego ja njemu. On je uhvatio svoju lovinu i ne treba više truda nit napora. Čak i kada nazovem imam osjećaj da bi kroz pet minuta želio prekinuti. Nema onoga oduševljenja. Smijemo se i pričamo i prozivam ga za sve kroz šalu, ali splasnulo je nešto u njemu. Možda je očekivao tigrice i mačkice, a ja sam jednostavna obična, pomalo dosadna žena u kojoj živi samo ta i takva osoba.
A možda ga još samo drži dolazak u moj grad. Nakon toga, imam osjećaj da će se sva neba spusiti na zemlju, da će krila koja mi je dao kroz odsutnost i uzeti.
Bože, zašto ne znam drugačije? Zašto je u meni nit koja ne može bez istinske vrijednosti, ljepote i ljubavi? Zašto moram biti poput djeteta, a tako želim biti odrasla, snažna i jaka? Kažu da sve ima svrhu i razlog. Zašto baš sada u ovim godinama da mi oduzmeš snagu? Nisam li se mogla oduprijeti svemu i živjeti mirno i staloženo.
Doživjeh ga kao nekoga svojega, kao dio sebe, kao da moja duša ogrće njegovu i zajedno plovimo kroz prostranstva. Željela sam ga sačuvati, ali znam da ushit nestaje, odlazi. Iluzija se poput prokletstva predstavlja u punom sjaju, ali drugo lice jedine u prvom licu množine ne može opstati. Mogu li se pomiriti s tim i sa samom sobom, dok s grčem hvatam slamku koju mi ostavlja?
Oznake: dnevnik jedne malene
- 14:24 -
petak, 09.03.2018.
"KOMPLICIRANI FEBRUAR" 2.dio
Dakle, prvo smo se čuli i rekla sam mu da sam stigla, a on da će kroz par minuta.
Izašla sam iz auta i otišla po parkirnu kartu. Bilo je hladno. Ostavila sam je ispod šajbe, zaključala auto i krenula prošetati. Željela sam ga ugledati i promatrati dok izlazi iz auta, doći mu s leđa. Nakon deset minuta osjetila sam da nije vrijeme za šetnje, a i nisam bila obučena za to. Krenula sam natrag. Zazvonio je mobitel.
-„Malena, a gdje je tu centar? Stigao sam skroz do granice.“
Nasmijala sam se od srca. Dolazio je sa sasvim suprotne strane. Pokušala sam objasniti navođenjem na boju određenih zgrada koje je mogao ugledati. I naravno, hajde „malena“ na ulicu i pronađi ga. Vidjela sam boju automobila i dobro pa jesam. Vjerojatno bi otišao do Save da traži centar. Čekao me u slijedećoj ulici. Smušeno sam koračala ne znajući kako će sada izgledati susret.
Hm, sada dok razmišljam i ne mogu se sjetiti jeli izašao van pa smo se pozdravili ili smo to učinili u autu. Znam samo da sam svu nelagodu okretala na šalu i napad kroz zezanje, jer kasni.
Parkirali se, slijedio me dok sam išla po kartu. Čak ni moj novčić nije želio ostati u aparatu nego njegov. Bože, kako sam bila nervozna, a željela sam ostati staložena i svoja. Najradije bih naručila nešto žestoko da me zdrma, no sjetila sam se da bi me to previše opustilo. Ipak sam se na kraju odlučila za onu kratku jaku kavu, bez dodataka. On, onako slatkast i ne podnosi ništa jako pa je poručio nescafe.
Sjedili smo jedno nasuprot drugoga. Ne znam jesmo li išta pametnoga pričali. Iz čistoga mira nagnuo se preko stola i samo me cmoknuo, jednom, drugi put, peti. Najjače je bilo kada mi je dotakao obraz, a palcem prešao preko obrve da provjeri jel' prava ili iscrtana. Ali to sve uradi spontano i kao usput, neprimjetno, no ne zna da sam i ja od onih koji uvide sve detalje, pozadine i misao ispred. Vrijeme je teklo. Kao majušnu bebicu me upitao jesam li gladna, jel' mi hladno, jel' mi dobra kava? Polagano sam se opuštala. Uopće me nije zanimalo tko je za ostalim stolovima. Ne sjećam se ni konobara, ni prostora, ni boje.
A onda je rekao:
-„ Ljepotice, hajdemo negdje dalje!“ Poslušno sam se ustala .
Otišli smo do njegovog auta. Donio mi je na poklon vino, čokoladu, želio da odnesemo do mojega auta. Nije mi se šetalo, ni zastajalo. Pa i moguće "blamiranje" pri otključavanju centralnog koje je nekada znalo zaštekati na starom pasatu nije mi se dalo provjeravati. Danas mi je to smiješno i uopće ne znam zašto nisam željela otići. Čak sam spominjala kako nisam došla svojom Ibizom kao da je to bitno uopće. I kasnije će se ispostaviti da je bila sreća što nisam.
Produžili smo i opet se gubili po cestama. Zastao je ispred narančaste zgrade na kojoj je pisalo prenoćište, ok on bi me sad vjerovatno ispravio, pisalo je Motel:
-„ Malena, ja želim da smo negdje nasamo! Želim te ljubiti“
Nisam znala što da kažem, nego samo:
-Ovo je zatvoreno!
-Idem provjeriti!
I dok je odlazio osjetila sam bubnjanje na tisuće bubnjeva. Koliko god željela da radi toliko sam željela i da je zatvoreno. Mogla sam imati svoj stav pa gdje god bili, ali…..
Bože, zar pri prvom našem susretu idem s njim u neku sobu. Pomisao, nimalo lijepa, uvlačila se u kosti. Izvana sam se pravila važna. Kao da je sve to normalan slijed. Nisam se znala „ponašati“ u situaciji u kojoj sam se našla, a željela sam ostaviti drugačiji dojam.
Ležerno je hodao prema autu. Ni njegovo lice nije bilo osmjehnuto.
-Otvoreno je malena ! Dođi!
Izašla sam van. Uhvatio me za ruku. Ušli smo, poveo me uz stepenice. Šutjeli smo. Tražili broj sobe ( ni njega se ne sjećam ). Otključavao je nimalo smireno. Osjetila sam da mi je srce u grlu. Zagrlio me, snažno. I on je drhtao, čula sam glasne otkucaje . Došlo mi je da se rasplačem.
Podigao mi je glavu. Osjetila sam meke, tople usne na svojima ……..
Oznake: dnevnik jedne malene
- 14:25 -
srijeda, 07.03.2018.
"KOMPLICIRANI FEBRUAR" 1. dio
Poslije naslova „SUDBONOSNI JANUAR“ i nakon mnogo neobičnih, različitih emocija, ovisno od dana do dana, teško je pronaći riječ koja će opisivati februar. Zapravo, sam početak je još uvijek iskričavo treperio. Dogovor oko susreta je budio sve čežnje, radost i iščekivanje i naravno zbijanje šala na vlastiti račun. Poput onoga dana kada sam dobila fotografiju stola te na njemu kava, naočale. Brzopleto sam napisala
„Volim ugledati dio tebe“
I sada mi osmijeh zajedno sa rumenilom prekrije lice ne dopirući u cijelosti do njegovih moždanih vijuga:
-„Jooj, ne zaboravi otkuda sam ja, bukvalista. Ovakve su poruke opasne za moj um. Baš si neoprezna."
Zloćko, moj zloćko zbog kojega odjednom mogu dokučiti sve emocije. I ljepotu i sram i uštogljenost i opuštenost, ma sve. Izmišljala sam priče, trenutke, kidala latice; voli, ne voli…
Pa njegova jednostavnost – „Voli, bona, voli!“
Najbolji su mi, tih dana, bili razgovori s majkom. Molila sam je kao nikada do tada da dođe do mene, samo da bih je vraćala natrag. Čekali smo se kroz signale za razgovore, snimali glazbu, slali, pratili se u stopu, gdjegod bili. Vozili, pjevali i ljubili. I iluzijom je bilo poput stvarnosti. Snažno smo uživali u istim zvucima, u nama samima. Koliko sam samo puta preslušavala svaku snimljenu pjesmu koju mi je poslao. Zvučala je drugačije nego do tada. On je postao moje proljetno ludilo. Onaj gore je valjda sve to posložio jer mi i nismo mogli sve to savršenstvo sami sebi dati. Putovanja, programi, odlasci, dolasci, sve je to dodatno spajalo naša odvojena sunca kroz prvo lice množine.
Koliko sam se puta brinula zbog kliskih kolnika, zbog snijega, putovanja, ali naša neba koja smo sagradili iza sedmoga su bila samo naša. Prijetnje da ćemo se pri susretu pojesti, ježile su nam kožu pri samoj pomisli.
Približavao se datum susreta. Želudac se okretao, pamet zastajala i osjećala sam koliko je svjestan svog djelovanja na mene. Pisao je skroz dječački, predstavljao se i kao nježan i kao divlji i kao nirvana i kao oluja. Tko bi ga znao dokučiti do one srži? Znam samo da oboje imamo pozitivnu krvnu grupu. Ja sam broj, a on slovo. Posebna su ona maštanja koja su se trebala desiti pri susretu, kao na primjer:
„Otvaram vrata od auta, zatvaram vrata, klik isto i ti napraviš, Ideš ti, idem ja, kes od uha do uha, zagrljaj i dalje smijeh, pa poljubac nakon zagrljaja, pa ovo pa ono…“
Zar nismo kao dvoje tinejdžera u najzrelijem pubertetu?
Uzeo je ključ i otključavao sva moja pospremljena čula. Započeo je s 18. januarom, četvrtak, negdje oko 21 h. Toliko smo puta obrađivali taj susret u kojem je nekom magijom stvorio svoju auru oko mene. Tražio je moju opuštenost koju sam i imala ali koja se često gubila. Tada je i nastala njegova pjesnička forma kojom me oborio s nogu. Osjetila sam u svakoj riječi istinu, iskrenost i dubinu. Voljela sam što nikada u ničemu nije bio površan. Bez previše riječi i pojašnjenja, shvaćao je o čemu pišem, čak i na koji način razmišljam. On je jedinstven, a sve to njegovo jedinstveno donosi i osjećaj uzvišenosti i bol.
Svaku fotografiju koju mi je slao pomno sam spremala. U svakoj sam osjećala ljubav. Oslikavale li one snjegove, idilu, obitelj, životinje ili njega samoga imale su za mene poseban značaj.
Stigao je i dana susreta. Jedva smo razmijenili par porukica. Odbrojavali sate. Još šest sati, još dva sata i poruka – „Krenula?“
I jesam, zaputila sam se tog 12.2 u pustolovinu života. Ok, srest ćemo se. Popit ćemo u nekom caffeu piće, smijati se, obgrliti sve dane, ukrasti poljubac i razići se. Za prvi put i previše !
Stigla sam, parkirala auto, unervozila se. On kasni, on je zalutao, ne zna gdje je, a centar je jedna obična glavna ulica koja vodi kroz grad. Hoće li se snaći i pronaći me ?
Oznake: dnevnik jedne malene
- 17:10 -
ponedjeljak, 05.03.2018.
"SUDBONOSNI JANUAR" 5.dio
Teško je ulaziti u srž onoga što se desilo, što se osjetilo. Teško je pisati SADA u prošlom vremenu. Jer kao da sve migolji, odlazi.
No, „JANUAR“ 2018. je bio nešto zaista vansvemirsko, vanzemaljsko. I svako jutro, dan, svaki odlazak u snove, svaki tren je bio usmjeren ka onome što imam u sebi, što je ozvjezdano poput ljetnog, vedrog neba. On je odbacivao moj strah, moja preispitivanja. Njegova riječ me grlila nekom posebnom magijom. Željela sam da nikada ne prestane, da uvijek osjetim taj spoj dvaju duša u koje je stigla nesavršena, a tako veličanstvena ljubav. Željela sam da me čuva u svakom smislu, da mi uvijek bude sunce. I bio je. Znao je kako provodim sate, gdje sam, što radim. Znala sam i ja za njega.
Danas se osjećam jako osamljeno naspram tih sati, dana, tjedana. Jednom sam prilikom pomislila da zaista imam krila da mogu poletjeti koliko me snažno dotakla njegova riječ
„- Opusti se milo! Ljubim te! I jedva čekam kad ćemo biti blizu. Da te ponovo dodirnem, zagrlim, pomirišem. Da te poljubim, da mi se koljena zatresu od tvoje blizine i tvojega osmijeha. Nekoliko godina čekanja bilo je kao nekoliko dana. Strah me da se ne probudim iz nekog sna. Jbt, zaljubio sam se k'o pubertetlija.“
Hranio je moj osjećaj koji je bio sve jači i jači. Opuštala sam se uz njega. Bio je MOJ dječak u kom su se slagale slike jednostavnosti, bez filozofiranja. Vidjela sam i osjećala ono što sam željela. Opčinjena, otvarala sam vrata svojega svijeta. A onda sam doznala da često bude u gradu koji i nije daleko od mjesta gdje živi moja majka, od zavičaja. Kolika god me grlio bojazan od susreta nasamo, toliko sam se i radovala. Moj život ne podnosi avanturizam i ne znam se ponašati, ali ovo je bilo jače. Milion pitanja i isto tako puno odgovora koji su tkali nježnu svilenu haljinu po mom tijelu.
„- Malena, ti imaš privilegiju da si me povukla, opila, sludila! Zašto to relativiziraš i uopštavaš? Malena, ti si me privukla, u tebe sam se zaljubio, ti mi odvlačiš misli i kradeš srce, a ne neka tamo. Ti od mene činiš dječaka koji bi trčao do tvog grada samo da te poljubi, ti me uveseljavaš jutrom kad se probudim s tobom mislima, ti mi činiš laku i ugodnu noć dolaskom u moje snove… Ti, malena… Ljubim te i tu nema ništa loše. Tebe, malena ljubim, kako ti ono reče „u godinama za koje sam mislio da je nemoguće“. I ako je to moja krivica, onda me osudi! Nadam se da će me dobro upoznati i da ću biti ono što očekuješ, a što ja ustvari i jesam. Zaljubljeni dječak koji sve što želi jeste da te ljubi bez granice, nesputano. Malena, ja ovo smatram privilegijom, ovo je dar“
Tko bi ostao imun na ovakve riječi. Sav strah, sva bojazan i sve nedoumice su nestajale.
JA VOLIM, vrištalo je sve iznutra. Sanjarili smo danima. Ispraćali „SUDBOSNI JANUAR“ i dogovarali susret što prije. Ali nisam znala da će februar donijeti sve češću tišinu koja i sada plače u meni. (da jesam, ne bi se susreli)
Žena sam, jaka i ponosna. I kada pustim suzu i kada me razdire bol sigurno neću pokleknuti i moliti nekoliko riječi. Žena sam možda, oskvrnjena, ali jaka sam i mogu umjesto križa nositi teret svoje nepromišljenosti.
Opisat ću u slijedećem javljanju Februar u kojem se nakon susreta dvorac počeo rušiti.
KAZNA ILI BLAGOSLOV ?
Oznake: dnevnik jedne malene
- 16:05 -
utorak, 27.02.2018.
SUDBONOSNI JANUAR 4.dio
Odlazak u grad u koji sam jedva čekala doći više nije imao snagu kojom me do tada privlačio. Sva sreća pa je bilo dosta obaveza. Nisam stigla toliko razmišljati o svemu što me duboko potreslo, a istim trenutkom ponijelo u visine. Moj hod koji je toliko godina prelazio preko mnogih prepreka, odjednom je zateturao. Osjetila sam da padam, a on me svojim porukama koje su mi značile više od sna, više od udaha, dizao, hrabrio. Zemlja sevdaha je imala te dane magičnost. Čak je i snijeg u kasne noćne sate zabijelio sredinu. Željela sam biti sama. Trčati ulicama i ujedno i smijati se i plakati. Željela sam razbiti tišinu onim nekim posebnim osjetom. Puno toga sam željela i toliko snažno da dok ovo pišem (mjesec i pol dana nakon susreta) osjećam kako me steže grlo. Zasuzi mi oko. I dlanom uznemireno brišem s obraza trag ljubavi ili tuge ili one nesigurnosti koju sad imam i milion puta postavljenog pitanja i zakašnjelog odgovora. 
Mnogo je u svijetu romantičnih duša, mnogo muškaraca koji se trude, mnogo poruka, ali "Subonosni januar" je bez pitanja gurnuo u naručje Njega. I znala sam da je On netko tko će moj svijet okrenuti naglavačke.
Tog subotnjeg predvečerja, riječi koje je odaslao s planine zvučale su nestvarno.
"Ti si, očito, donijela ono nešto sa sobom. Zbog toga je sve ovako kako jeste. Lijepo, romantično, nježno, slatko i pomalo divlje."
A on ne zna ako sam i donijela da je to postalo cjelovitost tek uz njega, tek se tu prosula čarobnost.
Još jedna večer kroz obaveze, pa jutro, kavica, zagrljaji i poljupci sa divnim ljudima, odlazak iz zemlje sevdaha i njegova poruka;
" Malena, želim ti sretan put! U martu bih trebao biti u tvojemu gradu. Nadajmo se tom susretu, čekajmo ga.
Željela sam mir i tišinu pri povratku, nekako me obuzela Simonova poezija i pjesma koju sam uvijek voljela slušati
i preslušala i pročitala na tisuće puta:
"Čekaj me, i ja ću sigurno doći, sve smrti me ubiti neće.
Nek kaže tko me čekao nije: Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu,
naprosto, ti si čekati znala kao nitko na svijetu."
Vratila sam se doma. Ušao je nemir u moj mir. I njegova poruka:
-"Nadam se da ćeš nešto napisati poslije ovoga potresa."
I kao da nisam znala što da pišem. Gdje da lakše pronađem psihologa za ovo stanje u kom moj duh ne vlada. Poezija, pismo, zapis, dnevnik.
"Dnevnik jedne malene" u kom želim prostrti tepih satkan od najčistijeg i najfinijeg osjeta ljubavi.
Skinula sam sve sa sebe i gola pišem ono što se teško da ispisati. Opipljivo je, a neda se dotaći. Sjeta je prizvala sliku školjke koju je jednom prilikom poslao i nesuvsilo pitanje:
- Jesam li i ovim trenom Njegov biser, Njegova čežnja i Njegovo Sada!
4>
Oznake: dnevnik jedne malene
- 13:21 -
ponedjeljak, 26.02.2018.
SUDBONOSNI JANUAR 3.dio
Istodobno se miješala strast i nježnost, požuda i tišina. - Saberi se, imaš previše godina da bi odjednom krala krila grlicama! - pričala sam sama sa sobom. Možda je afrodizijak iz vina uveličao osjet jer više nisam mogla razaznati imam li blagu vrtoglavicu od pomisli na njega ili od crne tečnosti. Teško je tješiti sam sebe. Ušuškala sam se u postelju. Više zabrinuta nego nasmijana. Brzo će jutro.
Nekoliko sati odmora nisu bili ni san ni java. Već sam se u sedam poželjela javiti, napisati- Dobro jutro!, bilo što.
Ali ona žena u meni me sprečavala. - Nemoj, ako mu je stalo javit će se on prvi, pa tražio je broj.
Izdržala sam do pola devet i ipak poslala poruku:
- Dobro jutro, dječače! Umjesto da spavam bar do deset, da odmorna i čila krenem za susjedni grad, ti cijelu noć prebireš po tim žicama od gitare i s tim Vasom Ladačkim nedaš mi sna. Klik, poruka je otišla.
Kroz minutu slijedi odgovor:-Jutroo! Glava mi puca od onog "izrezanog" piva!
Oblio me hladan tuš. Nemoguće da je On od onih muškaraca koji se kroz pristup ženi drugi dan ispričavaju na višak alkohola.
Naravno da nisam prikazala taj lagan stres koji doživjeh. Šalje i dalje još nekoliko sms-a, a ja sam već tad smušeno odgovarala.
I zvoni mob, pozivni broj zemlje u kojoj jesam. On je. Osmjehnula sam se i već unaprijed smišljala što mu reći.
Tihi glasić i pitanje:- Jesi li se naspavala?
- Naravno, ja jesam, ali vidim tebe boli "rezano", pa ga samo pij i dalje. Glasan smijeh s moje strane, s njegove muk.
Znaš li tko je ovdje? Ufffff, nije to bio On. Sve zbrkano, smušeno, ludo. Prijatelj me dogovorno zvao u vezi dolaska k njima, u njihov grad.
Dubok udah, još nekoliko zanimljivih porukica. Doći će, ima razloga,(ili smo ga oboje tražili) donijeti mi interesantnu, zanimljivu knjigu koju je sam pisao.
Kava u shopping centru. Izmislila sam razlog otići do dućana dok ga nema. Vraćajući se, dolazila sam mu s leđa. Poželjela sam da nema nikoga da mu priđem, stavim dlanove na oči, da se razigram kao djevojčica. No, brzo sam se vratila k sebi i hvatala se za razum. Pristojno, učtivo smo se pozdravili. Opet je glumio "Tom Tailora" Nabio je sunčane očale. Ah, ako išta ne podnosim to je ono kad pri pozdravu nema susreta očima. I naravno reagiram:-Oprostite, ali ja ne želim ovim dopodnevo glumiti u Top Gunu. Želim piti kavu s prijateljima.
Divan je. Nije se bahatio. Susrela sam opet tu blagost, čistoću i nježnost bez obzira na svo rezano koje je popio i s kojim se ispričavao na umor. Priča i priča i iz te priče zaključujem koliko je poseban, koliko je "normalan" za razliku od tog svijeta oko nas. Morali smo se razići, pozdraviti. On na svoju stranu, mi na svoju.
I shvaćam da ništa nije slučajno. I bojim se. Jako se bojim. On je ono što je kroz moje stihove pripadalo strancu, neznanom, bezimenom, iluziji, bajci, vječnosti. Moj svijet se odjednom razgolitio. Svemirska prašina koju sam godinama skupljala i čuvala pretvorila se u krila.
Znam li, mogu li i smijem li letjeti?
Oznake: dnevnik jedne malene
- 12:08 -
petak, 23.02.2018.
SUDBONOSNI JANUAR 2.dio
Tiho je izustio;
- Kasnim, oprosti ! Zbog tebe sam sišao s planine, samo da te vidim. Zabezeknuto sam ga gledala i bila jako sretna što je stolica do mene prazna.
- Došao sam se javiti, žurim, kolega me čeka u caffeu, preko ! - tiho je promrmljao.
- Strpi se samo da kolegica završi.- nespretno sam ga zaustavljala. I završila je.
Bože, uvijek sam nakon programa srdačno razgovarala sa svima, a sada mi je jedina želja bila da On ostane, da ne ode, da mi nitko ne prilazi, da me ne ometaju. I ostao je, stigao je i kolega. Skupilo se društvo za stolom. Ni sada ne znam o čemu se točno razgovaralo. Čaša vina, neko čudno "rezano" pivo, ovlaš, slučajni dodiri, pogledi i glasan smijeh.
Zapamtila sam i njegove prste koji su tako elegantno prebirali po gitari, glas. Poželjela sam da samo meni pjeva.
Sjećam se i glasnog kolege, komunikologa:
- Vas dvoje niste slučajno okrenuti jedno prema drugome i to u ovom položaju tijela. Vaši slučajni dodiri i nisu slučaj nego sila koja vas vuče. I to da se se ne čujete dobro samo da bi si šaptali na uho nije problem sluha.
Nekada bih se bunila, ne samo protiv riječi komunikologa nego i tog "slučajnog" dlana na dlanu, dlana na ramenu, kroz pojašnjenje dlana na koljenu..... Razmjena mobilnih brojeva. Ahh i to je bilo samo da rame uz rame provjeravamo podatke i osjetimo tu magičnost trenutka.
Vrijeme je ubrzano teklo.
-Vozit ću Vas do prenoćišta! nježno je šapnuo. Samo sam se nasmijala i negirala.
Naravno da nas neće on voziti, ma koliko željela ipak imam stav, a i obavezu prema domaćinu koji nas je i dovezao.
Ali opet se netko umiješao iz paralelnog svijeta. Prijatelj koji nas je ugostio dao je auto supruzi i prosio je baš Njega da nas sve zajedno odveze na odmor. Dobili smo još malo vremena. Mi smo zadnje odredište u prijevozu. I to je sigurna sam s namjerom napravio. Kolegica izlazi iz auta i govori:
- Draga ti ostani još malo, ja sam umorna!
Eh, da nije bunta, straha, provincije, stava.
- Neee mila, i sama sam umorna, idem i ja! Pružila sam ruci ruku, brzinski smo si dotakli obraze u "prijateljskom" poljupcu.
Izašao je Van. Nazvao recepciju prenoćišta (bilo je zaključano). Otključavanje, još jedan zagrljaj, dug pogled i ................
Oznake: dnevnik jedne mlene
- 09:22 -
četvrtak, 22.02.2018.
SUDBONOSNI JANUAR 1.dio
I odmah je dan krenuo s glasnim hihotom.
Desetak putnika vozilo se u zemlju sevdaha. Eh, Emina!
Iako nisam krenula za Mostar nekako sam se uhvatila za ruku s njom i stihovima:
"Kad tamo u bašči, u hladu jasmina
S ibrikom u ruci stajaše Emina."
Šantić me opsjedao. I neka lagana toplina oko srca.
Naš šofer u odmaklim godinama vozio je lagano, bez žurbe. Tako smo i nas dvije ( na odmorištu prije granice ) pile kavicu,
izmišljajući smiješne scene i zabavljajući se na vlastiti račun.
-Curke, imate vremena, čekamo Vas! Naravno da smo odmah poslušno krenule dalje.
Uzbudljivo putovanje. Zaglavljena vrata, presjedanje i krajnji cilj.
Grad za koji kažu da je siv, blistao je u suncu. Prilično velike kofere( ne daj Bože da nam što zafali, ipak je to tri dana)
jedva smo smjestile u prtljažnik.
Naš domaćin nas je odvezao do prenoćišta, sačekao dok se smjestimo, osvježimo i odveo na ručak.
Blaga šetnja, mućkalica, palačinke, čaša vina, ugodno ćaskanje. Popodne je letjelo.
Usputni razgovori o ljudima koje sam znala od prije i pitanje, hoće li se pojaviti tu večer u kojoj smo gostovale?
Neki su se unaprijed javili da se vidimo, neki ne, za neke si nije znalo jesu li uopće u gradu, a baš ti su me nekako zaintrigirali.
Prošlo je tri godine od zadnjeg susreta. Osmijeh i blaga nervoza u nadolazećem.
Napirlitane, zadovoljne same sobom, spremne, došle smo na mjesto gdje ćemo njedriti sebe kroz svoje zapise. Nizali su se znani i neznani.
Pozdravi, zagrljaji, poljupci, radost, smijeh. I naravno početak, programa. Netko je falio, nisam se previše na to osvrtala.
Bilo je lako spojiti se sa takvom publikom. Privući ih, a oni iz nas uzeti svu ljepotu emocije, kojom se može darovati večer.
Jedan blok, drugi, treći, između gitara, umjesto moje "Emine" lagani ritam uz kopiju Bryana Adamsa
i pjesmu Have You Ever Really Loved A Woman.
Završila sam sa svojim dijelom još samo da kolegica završi svoj blok.
Pogled mi se usmjerio prema izlazu.
Kroz staklo sam ugledala poznatu siluetu muškarca, silazio je niz stepenice. Zastao je na vratim pričajući na mobitel.
Susrele su se oči. Srce je iznenadno zastalo, a zatim se ubrzao otkucaj. Osmijeh od "tri tisuće zuba".
Oznake: dnevnik jedne malene
- 12:39 -
