Marketing
JANUAR, GODINU DANA KASNIJE 5.dio
Ovim trenutkom si javno dajem obećanje. Dok mi ne napiše riječ neću se javljati. Čvrsto to obećavam i njemu i sebi. Ono što nikada nisam kod drugih podržavala niti voljela postala sam sama. Netko tko traži način bez imalo dostojanstva da mu se podari trenutak praveći se, lažući sam sebe, uvjeravajući se da ipak želi da ostavim slovo. Okrenut ću danas stranicu. Želim tako i moram tako. Zbog sebe i svog blamiranja koje si dopuštam. Kad god mi vrijeme dopusti, doći ću ovdje i slagati riječi za spomen jedinom periodu života u kojem sam se spuštala tako nisko i razdirući koljena vapila za ljubavlju prema muškarcu.
To sam si dopuštala samo s djecom koja su oduvijek moj sav svijet, za koje sam s tolikih stepenica padala i lomila se i s toliko gorčine gutala sve nametnuto kroz godine. Nisam ni pisala, ni bavila se kulturnim događanjima ni ispijala kavice niti bilo gdje putovala bez njih. Moje vrijeme su bili osmosatni posao i oni. Nedostaje mi to vrijeme. Čak nisam uočavala ni ljudsku zloću, ni podmetanje nogu…Iako sam u najmanje jedanaest mjeseci bila i otac i majka opet je sve imalo smisla, svaka žrtva, svako podmetanje leđa. Kada su krenuli s odrastanjem i kada su me sve manje trebali u smislu samostalnosti, pronašla sam vrijeme i okrenula se pisanju. Vratila sa mladosti i vapila za nadnaravnim. Smiješila sam se životu, svjesna da nisam odabrana za sve.
Danas ih gledam i ponosno sama sebi kažem- Uspjela si! Udahnula si u njihove oči onaj sjaj koji i sama želiš uvijek imati u sebi. Ljubav prema životu, ljudima, okolini. VOLIM IH, bezgranično volim.
U zadnje vrijeme su uvidjeli moju nespremnost za razgovor. Osjećam da me razumiju. Osjećam da osjećaju moju tugu. Ti svakodnevni zagrljaji znače više od svega i ona slatka sinova rečenica:
-Ne brini majko sve će proći ma što te mučilo!
Eh, to je to vrijeme kada djeca uzvraćaju roditeljstvu i svim godinama Kada tješe jače od prijatelja.
I zaista ovo je period kako on kaže „meteoropata“. Možda sam i ja jedan od njih, nisam do sada primijetila, ali znam da bih se mogla tako nazvati ako bi njemu bilo ime Vrijeme. U nekom periodu kroz proteklu godinu moje raspoloženje je ovisilo o njemu. Zaista se ponašam kao razmaženo derište kojemu su dali čokoladicu, ono zagrizlo i kada je shvatilo da uživa u okusu, oni mu je uzeli. Da nije tužna bila bi smiješna situacija . Da nije bol bila bi radost i stvarala bih šale na vlastiti račun. Mogu u mnogim drugim poljima, ali ovdje tu u ime nas mogu samo spustiti glavu i zasramiti se godine u kojoj sam si dopustila plaziti i puzati.
Mi dobro znamo da je (ne)komunikacija glavni izvor problema, ali nekoga ostaviti u košmaru bez ikakvoga objašnjenja nije ljudska osobina ili On možda ima drugačija shvaćanja.
Sjećam se ranoga proljeća kada me nazvao i rekao da od nekoga nabavim suhomesnate proizvode. Odmah sam se raspitala pa kada smo nama nabavljali uzela sam više. Nisam mu ništa javljala. Bližio se njegov okrugli rođendan. Išla sam za Slavoniju. Kupila i poklon, omotala ga i ukrasila svojom poezijom. Pripremila i vino i napravila čitav plan. Željela sam da mu taj dan bude uvijek u mislima.
Ali…..On nije imao potrebu me vidjeti. On je već tada plovio drugim vodama. Znala sam. Sve sam znala i sve zataškavala negdje unutar same sebe. Lagala sam se. Vapila. Trebala. Željela susret. Razgovor. Objašnjenje.
Ono njegovo: Nemoj misliti da sam te zanemario! Da li je imalo smisla? Samo sam mu željela biti LJUBAV. Netko tko će mu dati snagu i kada je najteže. Samo sam željela da mi je LJUBAV. Netko tko će voljeti sve moje mane i sve moje snove.
Samo sam nasamarila samu sebe vjerujući u nešto čega nema.
A u što je on vjerovao kada je pokrenuo svu ovu lavinu, svu onu potisnutu čežnju, sve ono što sada skupljam kao komadiće stakla i sastavljam u cjelinu kojoj ne pamtim lice?
Post je objavljen 29.01.2019. u 16:49 sati.