Marketing
JANUAR, GODINU DANA KASNIJE 1.dio
Dnevnik koji sam počela pisati trebao je odisati godinama svjetlošću koja seže do božanstva. Mislila sam da je to ono što mnogi nikada ne dotaknu. Nebo za koje rijetki imaju ulaznicu. Vrata od kojih samo odabrani dobiju ključ. I mislim još uvijek da je nadnaravna sila spojila dvije duše.
Neću upotrijebiti taj izlizani ALI niti pojašnjavati samoj sebi zašto su se razlomile strijele. Mogu samo ustvrditi, dati odgovor na toliko puta postavljeno pitanje. Kazna ili Blagoslov? I dok me on uvjeravao kako smo blagoslovljeni pronalazeći jedno drugo, osjećala sam strah. Nikada, nikada nisam tako voljela. Nikada. Nikada nisam ni pomislila da se mogu tako jednostavno prepustiti osjećaju da me vodi tamo daleko, daleko iza. A onda se dajem cijela u svakom segmentu u svakom trenutku bez imao razmišljanja o posljedicama. I opet sam shvatila da je iskrenost najveća obmana samoga sebe. Rukavice nisam nikada nosila pa ni kada je minus dosezao 30. On ne voli pritisak pa ni u ljubavi, prvenstveno brani svoje slobodno vrijeme u koje se ne smije zadirati, a ja poput bršljana sam se ovijala oko njega, davala svaki momenat ne bi li mu dokazala koliko mi je stalo. Greška. Ubrzo je to izmamilo suprotni učinak. Sustizala me kazna. I dok je ispisivao ono Volim te maleno, puno,,,,, išao je korak po korak unatrag. Jednom ću opisivati sve te trenutke u kojima su se stvarali ožiljci. Oni naši tinejdžerski otkucaji, živost i slatka nervoza pretvarali su se u bol, tugu i očaj. Povukla sam se i čekala. Vrijeme je odmicalo. Tu i tamo ono „ljubim te“ je ispadalo sam kliše i usputna obmana. Nekoliko puta sam zbog književnih susreta odlazila u njegov kraj. Nismo se susretali do sada.
17.1.2019. dan prije godišnjice i početka našeg stvaranja neba koje propada. U jednom javljanju sam mu napisala 17.1. u tvom sam gradu. Ništa mi nije odgovorio, baš ništa. Pitam se kako bi se osjećao da on meni napiše da dolazi ovdje, a ja ignoriram. Prihvatila sam i to. U moždane vijuge si ubriznula tekućinu protiv tuge i navukla osmjehnutu masku na lice. Popodnevnim razgovorom kolegica me pitala jesmo li se čuli. Ma koliko nijekala osjećaj znala sam da mi ne vjeruje, da ga prepoznaje jer je nekoliko puta izmamila suzu i uzdah dok sam je molila da promijenimo temu. Rekla sam joj da se nismo čuli na što mi je ona pokazala poruke gdje piše da će i On tu večer doći.
Nervoza, trema i neka neobjašnjiva sila su me tukli iznutra. Pozdrav i zagrljaj u kojemu sam pomahnitalo drhtala i znam da je to osjetio. Bože, kako bih se rasplakala…. izbrisala cijelu godinu i zaustavila vrijeme. Hvala onomu gore što mi je tu večer dao snagu da izdržim mada sam se nekoliko puta lomila, posebno u iščitavanju nas i moje čiste razgolićene emocije. Željela sam da je pored mene. Željela sam da mi kaže da me voli, željela sam da umiri probuđenu tugu, jad, a onda sam primjetila neke druge poglede s kojima se stapao.….. Zapravo sam jako snažna bar dok moram biti, skrivajući sve iznutra upotrijebila sam sve svoje glumačke sposobnosti.
Nakon programa smo se uputili k nama na druženje. Bez obzira na slijed događaja, radovala sam se i nadala nekom povratku. Agonija je uzimala maha. Čak i ono pitanje:-Ako dobiješ novac za udrugu i projekte, hoćeš li si kupiti kuću? Bože, koliko li sam samo niskosti i poniženja osjetila. Željela sam se opiti, ne gledati, ne vidjeti, ali nisam čak ni to mogla jer sam kroz cijelu večer osjećala kako mi se iznutra razdvaja i mrcvari živo meso. I opet, bez obzira na bezgraničnu bol nisam željela da dođe vrijeme razdvajanja, ali u jutarnje sate je i to došlo i obećanje da će se pojaviti sutradan u susjednom gradu. Tren u kojem je poveo kolegicu na balkon da joj pokaže grad i moj polazak za njima (nadajući se zagrljaju) izvukao mi je iz krvotoka zadnju kaplju krvi. Mislila sam da ću se srušiti. Ne znam kako sam ostala na nogama.
Pamtim samo njegov odlazak i s vrata upit:
Malena, što ti je, zašto si toliko blijeda?“
Post je objavljen 21.01.2019. u 11:17 sati.