Marketing
JANUAR, GODINU DANA KASNIJE 3.dio
Danas sam, u povratku iz centra upala u prometni kolaps. Umjesto petnaest minuta, vozila sam čitav sat. A zapravo mi ove dane ne treba tišina i samoća jer što sam više u obavezama to manje usmjeravam misli k njemu i zadnjem susretu. A onda još i te nesretne društvene mreže izbace fotografiju kao uspomenu. Na njoj On i ja u prošlogodišnjem izdanju. Na crvenom sam se zagledala u sliku, u naša lica, u naš stav tijela, u ono što se zvalo početak bajke. Kad su mi zatrubili trgnula sam se i krenula dalje. Svi dobro znamo da bajke ne postoje, pa zašto onda volimo maštati o tom nečem vanzemaljskom, o zvijezdi koju s lakoćom dotaknemo, o suncu koje nam zalazi u njedrima, o mjesecu koji nam svijetli u pogledu, o bajkovitim emocijama u koje se mnogi kunu, a zapravo ih tako olako odbace. Zapravo u cijeloj toj priči ne shvaćam sebe. Zašto još uvijek čeznem za nečim što mi je dano na znanje da ne postoji? Zašto još uvijek tražim nešto što je već prije izgubljeno, zanemareno, odbačeno?
Pokušavam kao drugo Ja pristupiti sebi. S realne strane razgovarati sa samom sobom, prihvatiti kraj, prihvatiti da ova priča nema nastavka. Prestati mučiti samu sebe, pogaziti ego i priznati si poraz. Okrenuti glavu, zakoračiti na suprotnu stranu i živjeti onako kako je valjda zapisano da treba biti. Zar sam toliki narcis da mislim da me ne može samo tako ostaviti, pa istražujem, promišljam i mučim se tražeći opravdanje za njegove postupke.
U kasnu jesen na jednom književnom događanju kolegica me upoznala sam šarmerom ili galebom koji već ima podosta godina. Njegova iskustva sa ženama su nas nasmijavala do suza. Naravno da su to osobe koje se smatraju neodoljivima, ali me zapravo zaintrigirala jedna rečenica koja je glasila ovako;
-Drage moje dame! Zapamtite, muškarci kada osjete da im žena uzvraća spremni su svašta reći. Ali Vi ste te koje olako primate svaku riječ, zapravo volite udvaranja pa i te slatke laži koje vam muškarci govore….
Toliko puta su mi te rečenice prošle kroz glavu. Pa zar sam i ja jedna od ti „žena“ kojoj se bez problema može lagati. Zid koji imam mičem jedino u šalama i to sa prisnim društvom koje poznajem. A s njim, s njim nisam samo zid maknula nego i skinula se do gola u svakom pogledu. Da sam mogla razderati njedra i njih bih otvorila da se ugleda kako je čuvan u srcu, kako ga skrivam od drugih i kako mi je postao SVE.
Večeri u kojima sam lijegala na njegovo rame, pokrivala ga satenskim plahtama i milovala njegov umor bile su samo iluzija iz kojih se nisam željela buditi. Prvi put u životu sam osjetila kako ljubav boli. Toliko snažno da sam ponekad mislila da me guši neka sila ili možda susprezanje tog osjeta, prisilno zaustavljanje, nedopuštanje slabostima da izađu na slobodu.
Branila sam se i eto i nakon godinu dana još uvijek se branim od same sebe. Vjerovatno od ega koji ne može podnijeti da je ostavljen. Kako drugačije čovjek sam sebi i može protumačiti. Zapravo od one moje Pepeljuge, Snjeguljice, Trnoružice koje sam od šeste godine nadalje na tisuće puta čitala do Ane Karenjine, Romea i Julije, vjerovala sam u pravu, istinsku, sudbonosnu, nadnaravnu Ljubav koju samo blagoslovljeni doživljavaju.
Na žalost, prekasno sam odrasla. Tek sam sad u odmaklim godinama shvatila da je sve samo ILUZIJA.
Post je objavljen 24.01.2019. u 16:26 sati.