ponedjeljak, 05.03.2018.
"SUDBONOSNI JANUAR" 5.dio
Teško je ulaziti u srž onoga što se desilo, što se osjetilo. Teško je pisati SADA u prošlom vremenu. Jer kao da sve migolji, odlazi.
No, „JANUAR“ 2018. je bio nešto zaista vansvemirsko, vanzemaljsko. I svako jutro, dan, svaki odlazak u snove, svaki tren je bio usmjeren ka onome što imam u sebi, što je ozvjezdano poput ljetnog, vedrog neba. On je odbacivao moj strah, moja preispitivanja. Njegova riječ me grlila nekom posebnom magijom. Željela sam da nikada ne prestane, da uvijek osjetim taj spoj dvaju duša u koje je stigla nesavršena, a tako veličanstvena ljubav. Željela sam da me čuva u svakom smislu, da mi uvijek bude sunce. I bio je. Znao je kako provodim sate, gdje sam, što radim. Znala sam i ja za njega.
Danas se osjećam jako osamljeno naspram tih sati, dana, tjedana. Jednom sam prilikom pomislila da zaista imam krila da mogu poletjeti koliko me snažno dotakla njegova riječ
„- Opusti se milo! Ljubim te! I jedva čekam kad ćemo biti blizu. Da te ponovo dodirnem, zagrlim, pomirišem. Da te poljubim, da mi se koljena zatresu od tvoje blizine i tvojega osmijeha. Nekoliko godina čekanja bilo je kao nekoliko dana. Strah me da se ne probudim iz nekog sna. Jbt, zaljubio sam se k'o pubertetlija.“
Hranio je moj osjećaj koji je bio sve jači i jači. Opuštala sam se uz njega. Bio je MOJ dječak u kom su se slagale slike jednostavnosti, bez filozofiranja. Vidjela sam i osjećala ono što sam željela. Opčinjena, otvarala sam vrata svojega svijeta. A onda sam doznala da često bude u gradu koji i nije daleko od mjesta gdje živi moja majka, od zavičaja. Kolika god me grlio bojazan od susreta nasamo, toliko sam se i radovala. Moj život ne podnosi avanturizam i ne znam se ponašati, ali ovo je bilo jače. Milion pitanja i isto tako puno odgovora koji su tkali nježnu svilenu haljinu po mom tijelu.
„- Malena, ti imaš privilegiju da si me povukla, opila, sludila! Zašto to relativiziraš i uopštavaš? Malena, ti si me privukla, u tebe sam se zaljubio, ti mi odvlačiš misli i kradeš srce, a ne neka tamo. Ti od mene činiš dječaka koji bi trčao do tvog grada samo da te poljubi, ti me uveseljavaš jutrom kad se probudim s tobom mislima, ti mi činiš laku i ugodnu noć dolaskom u moje snove… Ti, malena… Ljubim te i tu nema ništa loše. Tebe, malena ljubim, kako ti ono reče „u godinama za koje sam mislio da je nemoguće“. I ako je to moja krivica, onda me osudi! Nadam se da će me dobro upoznati i da ću biti ono što očekuješ, a što ja ustvari i jesam. Zaljubljeni dječak koji sve što želi jeste da te ljubi bez granice, nesputano. Malena, ja ovo smatram privilegijom, ovo je dar“
Tko bi ostao imun na ovakve riječi. Sav strah, sva bojazan i sve nedoumice su nestajale.
JA VOLIM, vrištalo je sve iznutra. Sanjarili smo danima. Ispraćali „SUDBOSNI JANUAR“ i dogovarali susret što prije. Ali nisam znala da će februar donijeti sve češću tišinu koja i sada plače u meni. (da jesam, ne bi se susreli)
Žena sam, jaka i ponosna. I kada pustim suzu i kada me razdire bol sigurno neću pokleknuti i moliti nekoliko riječi. Žena sam možda, oskvrnjena, ali jaka sam i mogu umjesto križa nositi teret svoje nepromišljenosti.
Opisat ću u slijedećem javljanju Februar u kojem se nakon susreta dvorac počeo rušiti.
KAZNA ILI BLAGOSLOV ?
Oznake: dnevnik jedne malene
- 16:05 -
