Terra Desolata - Pusta Zemlja

Image Hosted by ImageShack.us

Komentari On/Off

Opis bloga
Kada odvojim Nešto od Cjeline i onda to svedem na pisanu formu, na niz riječi i interpunkcijskih znakova, tada to Nešto postaje bezopasno za moje mentalno zdravlje.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us



"Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Oba su možda prisutna u vremenu budućem,
A vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom.
Ako je čitavo vrijeme vječno prisutno
Čitavom vremenu nema iskupljenja..."

T.S.Eliot


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us




"Conspirator:Do you still feel suicidal?
Alex: Well, put it this way, I feel very low in myself. I
can't see much in the future, and I feel that any second
something terrible is going to happen to me."
[slumps into spaghetti]
Image Hosted by ImageShack.us


alternativa blog naslovnici

"Cannibal's Hymn"

You have a heart and I have a key
Lie back and let me unlock you
Those heathens you hang with down by the sea
All they want to do is defrock you
I know a river, where we can dream
It will swell up, burst it's banks,
babe, and rock you
But if you're gonna dine with them cannibals
Sooner or later, darling, you're gonna get eaten
But I'm glad you've come around
here with your animals
And your heart that is bruised but unbeaten
And beating like a drum

I will sit like a bird on a fence
Sing you songs with a happy ending
Swoop down and tell you that it don't make sense
To attack the very thing you're defending
Didn't I just buy that dress for you?
That pink paper pinafore that you keep mending
Well, if you're gonna dine with the cannibals
Sooner or later, darling, you're gonna get eaten
But I'm glad you've come around
here with your animals
And your heart that is banging and beating
And banging like a gong

I can see that they've hurt you, dear
Here is some moonlight to cloak us
And I will never desert you here
Unpetaled among the crocus
Allow me, my love, to allay your fear
As I swim, in and out of focus
But if you're gonna dine with the cannibals
Sooner or later, darling, you're gonna get eaten
But I'm glad you've come around
here with your animals
And your heart that is bruised but bleating
And bleeding like a lamb
Banging like a gong
Beating like a drum



< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Kolovoz 2009 (1)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (7)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (8)
Ožujak 2007 (5)
Veljača 2007 (6)
Siječanj 2007 (7)
Prosinac 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Čitam:

Rutvica
Dakini Lala
anspik
Rubia Despues
Nika Oksimoron
Tesari
Pupin dnevnik
DerzaFanistori
Boli Mozak
Milou
Svijet u Boci
Zdenkov kulturni kombi
Aparatczyk
Ribafish
Kaco Mortale
Xavier Osloboditelj
top sicret
Master of Wishes
Maxturbator
Maslina
Moj emajl
bludni@gmail.com

Image Hosted by ImageShack.us



Najviše čitam Njega:
Image Hosted by ImageShack.us

ARHIVA


POST ZA NASLOVNICU


POEZIJA
:
1. il cimitero
2. Dok u sobi svira Beethovenova sonata o mjesečini...
3. jedna putna
4. osvětimski intermezzo
5. intermezzo za voljenog čovjeka
6. intermezzo
7. kulinarski intermezzo
8. potpuno osoban post posvećen Njemu
9. san o trešnji
10. besmislen post- dvije pjesme
11. zima
12. religiozna
13. ljudi
14. el prado
15. večera u finom društvu
16. što bi trebalo učiniti
17. rupa u sjećanju


PUTOPISI:
Južna Afrika:
Nkosi sikelel' iAfrika 1
Nkosi sikelel' iAfrika 2
Nkosi sikelel' iAfrika 3

Poljska:
intermezzo besposličara
malo o poljacima
Ostalo slijedi...

PRIČE SA ŽENSKIM IMENIMA:
Ingrid
Marta K.

DNEVNIK NEUROTIČARA:
još samo jedan dan/još samo jedna večer
dio treći

CRTICE IZ STUDENTSKOG ŽIVOTA:
1 ( kastracija )
2 ( psihijatar )
3 ( the beginning )/4 ( u birtiji)

DRUGE PRIČE IZ PUSTE ZEMLJE:
1. što pravi ratnici rade subotom ujutro
2. future shop
3. škola umiranja
4. sindrom pre-misaonog čovjeka (SPmČ)

NEKA OSOBNA ISKUSTVA:
1. u životu ništa stalno nije
2. šuplji ljudi
3. povratak u rodni kraj
4. Audiovizualna reminiscencija kroz pet točaka
5. trijumf umjetnosti
6. prvi posao
7. vječna dilema
8. posljednjih mjesec i pol dana

ALKO-PROZA:
1. ptičica
2. Ona, pivopija

30.04.2007., ponedjeljak

San o trešnji

u zemlji utabani putevi ispisuju moje ime
mekane vlati trave na morskom povjetarcu plešu
kuće i čempresi spokojno se isprepliću
ljudi ko duhovi polagano prema obali kroče

u sjeni razgranate plodne trešnje
otac i majka pričali su priče
o dubokim oceanima
visokim planinama
o putevima svile negdje pokraj Tibeta;
daljine su istkale djetinje snove.

u dalekom gradu
izblijedio sjaj djetinjih snova
tek sjećanje na mjestašce pokraj mora
kroz noći bez zvijezda me prati

ono kutak je najdubljeg oceana,
zrcalo najviše planine.

Image Hosted by ImageShack.us

Ne znam zašto me taj neobični, sumorni dječak uopće želio otpratiti do rodne kuće. Imao je najtamniju kosu, najtamnije oči koje su uokvirili najtamniji podočnjaci na svijetu. Ljudi su ga izbjegavali, govorili su da je čudan, da može pomicati stvari samo gledajući ih i učiniti još štošta, kao da je čarobnjak. Onako malen i slabašan svojom je mračnom i sablasnom pojavom izazivao strah gdje god da se pojavio. Na neki način bilo mi je žao dječaka, usudila bih se čak i pomisliti da suosjećam s njim, iako je njemu bilo daleko teže.

Odrastanje bez prijatelja ili uz prijatelje koji te maltretiraju, kako to obično biva u dječjem svijetu, od ova dva zla, koje je manje?

Otpratio me do ulaznih vrata kada me odjednom uhvatila nekakva neobjašnjiva tjeskoba.

Otrčala sam provjeriti da li je baka živa. Bila je više nego živa, bila je barem dvadeset godina mlađa i nije me prepoznala. Spuštajući se niz stepenice, primijetila sam da nisu više mramorne, nego od tankih dasaka. Bila sam ljuta, sišla sam u dvorište ispred kuće potražiti dječaka. No, u dvorištu su bili samo moj pokojni djed i njegova sestra. Divili su se našoj divovskoj, razgrananoj, plodnoj trešnji, smijući se i dodirujući grane i smaragdno zeleno lišće. Pogledala sam u krošnju i u čudu shvatila da sa grana ne vise velike, crvene trešnje kao svake godine, nego boce vodke, mnogo boca vodke... Teta je zadivljeno uzvikivala : „Vidi ti ove vodke, kako su lijepo narasle!“
To me još više razbjesnilo.

Neće meni neki tmurni, patuljasti sociopat mrsit račune, a naročito neće raditi sprdnju od mojeg stabla trešnje!
To stablo, to sam ja; majka, koja je prenijela, ne bi me niti uspjela roditi, da se prethodno nije najela tih trešanja! Dakle, postoji nekakva dublja veza između mene i tog stabla čije grane dopiru do prozora moje dječje sobe, baš kao što dopiru do mojeg nesvjesnog.
Proklet bio, mali čarobnjak, ne zna on s kime ima posla!

Tada sam u sebi sakupila svu ljubav i zahvalnost prema svojoj trešnji, svom stablu života i rukama ih usmjerila prema zemlji iz koje je izvirivalo njeno snažno korijenje. Osjećala sam se snažno, moćno. Osjećala sam da ljubav pobjeđuje sve.
Boce vodke su nestale sa grana, pojavili su se pupovi koji su procvjetali kao svakog proljeća, a onda su latice otpale, otkrivajući zelene plodove koji su se ubrzo zarumenili, pretvorivši se u one, dobro mi znane, velike, sočne, crvene trešnje. Djed i teta su pljeskali, a teta je oduševljeno uzviknula :“Vidi ti ove trešnje, kako su lijepo narasle!“
Bila sam sretna, bila sam pobjednik. Trešnja je ponosno zašuškala lišćem te mi je u znak zahvalnosti pružila granu sa najcrvenijim i najvećim plodom.
Kako sam posegnula za tim plodom, tako sam se probudila.

Kako sam se probudila, tako sam se sjetila da su trešnju prije nekoliko godina otpilili jer je bila stara i bolesna.

- 12:20 - Komentari (16) - Isprintaj - #

26.04.2007., četvrtak

PET ROMANTIČNIH PJESAMA

„zadatak je napisati pet ljubavnih pjesama koje kakti predstavljaju tvoju ljubavnu filozofiju.“

U izvršavanju ovog zahtjevnog zadatka orijentirala sam se prvenstveno na svoju ljubavnu filozofiju, koja je iznimno osebujna. Svi koji me bolje poznaju; obitelj, prijatelji i voljeni partner, vrlo dobro znaju koliko sam romantična. Obožavam šetnje uz more, vjetar u kosi, cvijeće i svijeće i večere u dvoje uz svjetlost kamina. Ja sam baš kao Ingrid Bergman, snenog pogleda i bljedunjava, djevojka kojoj prvo morate napisati ljubavnu pjesmu i otpjevati ju pod prozorom uz pratnju zvuka violine da bi onda mogli zajedno svršavati na zvijezde.
Ne moram niti spominjati kako mi je drago Goetheovo djelo:“Patnje mladog Werthera“...
Ništa me ne veseli poput romantičnih sms porukica koje mi neprestano šalje moj najdraži. Srce mi zaigra i zatitra kada dobijem poruku :“Bejbe baš sam se izrigo. Pusa“
U skladu sa tom svojom izrazito romantičarsko-viktorijanskom ljubavnom filozofijom odabrala sam pet pjesama koje su romantične meni, uglavnom zbog nekih trenutaka koje su popratile.

1.The Vibrators: „Baby Baby“

Mmm, you're so pretty,
Not to talk to you would be a crime.
Aah, let me put my arms around you,
Just wanna use up a litt;le of your time.
(And I go -)
Baby baby baby,
Baby baby baby,
Baby baby baby,]
Won't you be my girl
Aah, your eyes are so pretty,
And the clothes you wear they're so fine.
Hey won't you come round to my place
Just wanna use up a little of your time.
(And I go -)
Baby baby baby,
Won't you be my girl

To je ono kada stojite na koncertu i svi se počnu njihati i zagrljeno pjevati glupasti pjesmuljak. Tada mi se i on počne pijan izderavati u uho, a ja pobjegnem u čašu piva.


2. Anti-nowhere league: "Woman"

“Woman
I'm in love in you
My love is deep
My love is true
To you, woman, I'm in love

Your hair's so soft
Your eyes are blue
Your skin is warm
And I'll be true to you
Woman, I'm in love with you...“


Pri kraju pjesme počne se mijenjati raspoloženje:

“...Yeah, you're sitting on your arse in your dirty clothes
You're looking a mess, you're picking your nose
Woman
You're a fucking mess

Your tits are big but your brains are small
Sometimes I wonder you got any brains at all
Woman
Ah stuff yourself

Well fuck you, fuck you
Don't you tell me what to do
Woman
Ah fuck off...“



Scenarij je isti kao onaj vezan uz prošlu pjesmu. Koncert, on, ja i pivo. Jest da je tekst zapravo uvredljiv, no sve je to dio ljubavi. I mržnje.


3.The Distillers: "Gypsy Rose Lee"

...When I love you baby
I mean it more than just
the whole world
And when
saw gypsy rose
Gypsy rose
she rose to me Baby

I love you baby
I mean it more than just
the whole world
And well
when I know your sin
I know your sin
I know your wings...“


Ovaj sam bend jednostavno morala spomenuti i to zbog prekrasne Brody Dalle i njenog zvonkog glasa.
Scenarij je sljedeći: ja i on se vraćamo iz izlaska oko četiri sata ujutro, ulica je prazna, mi smo mladi, pijani i zaljubljeni. I vraćamo se kući pjevajući, derući se iz petnih žila „Gypsy rose“ muljajući tekst, naravno.


4. Social Distortion: "Dear Lover"

“Yeah, loving
Over and over again now
It ain't nothing girl
Till you've felt the pain
Up against the wall
Why does love always have to hurt?
Your scratches run across my back
And then a tear
Dear lover
I can't take the pain no more
Dear lover
I pick my heart up from the floor
Dear lover
I can't believe it's come to this
Dear lover
Give me one last
Painful kiss ...“


Ovu pjesmu ne prati nikakav određeni scenarij.
Mike Ness ima seksi glas, a ljubav se često povezuje i sa seksom, pa eto.

The Exploited: "Beat The Bastards"

“Slaves to the system there's no way out
Slaves to the system do you have a shout
You've got to beat the bastards and beat 'em now
Sick of policies putting me down

Beat the bastards, beat them now
Beat the bastards, beat them now
Beat the bastards, beat them now...“


Gotovo svakog dana ljeta godine gospodnje 2005., dok sam radila na jednoj rivi, natezala se s turistima i konkurencijom, dijelila šamare, prijetnje smrću i gubila novce, on bi dolazio po mene na posao. Vrhunac tog dana bi mi bio ući u njegov auto i pustiti ovu stvar na sav glas.
Pjesma bi preplavila moje tijelo i kao da se širila mojim krvnim žilama, venama, arterijama i kapilarama, ispunila bi me mirom i ljubavlju prema cijelom svijetu.

Bilo je teško odraditi ovaj zadatak. Neću ga nikome proslijediti.
Da citiram jednu stariju i mudriju blisku mi osobu: „Romantika sucks!“
- 20:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

24.04.2007., utorak

alko-proza : PTIČICA

Otpio je prvu, drugu, pa treću.
Pogledao je oko sebe. Gužva. Dobro da je zauzeo ovu barsku stolicu na vrijeme. Na trenutak je umorno naslonio čelo na dlan lijeve ruke nalaktivši se na rub šanka, a zatim je opet podigao glavu.
Otpio je četvrtu, petu, pa šestu.
Zapalio je cigaretu.

Pažnju mu je privukao zvonki ženski smijeh. Okrenuo je glavu na desnu stranu. Na lijevu se stranu nije imao potrebe okrenuti , jer je ionako sjedio na lijevom rubu šanka. Uglavnom, okrenuo je glavu na desnu stranu.
Ubrzo mu je postalo jasno odakle taj zvonki smijeh dopire jer se djevojka neprestano smijala. Bila je malena, uskih ramena, imala je kratku raščupanu kosu i lijepe velike crne oči.
Pažnju mu je privukao njen vrat. Bio je tanak, nježan i bijel.

Pogledao je u kakvom se društvu nalazi djevojka. Tu, desno od njega, za šankom su sjedili muškarac i žena od nekih tridesetak godina. Nakon nekoliko minuta, djevojka je otišla sa šanka.

Otpio je sedmu, osmu, pa devetu.
Opet je pogledao u desnu stranu. Djevojka se vratila i nastavila razgovarati sa muškarcem i ženom od nekih tridesetak godina. Nije se ni trudio čuti o čemu razgovaraju jer mu je u ratu ručna bomba upropastila sluh, pa je teško mogao razaznati riječi.

Djevojka mu je bila poznata. Redovito je dolazila ovamo, baš kao i taj muškarac i žena s kojima je razgovarala.
On je također dolazio tu svaki petak, no nije volio pričati s ljudima. Imao je svoje razloge. Tek bi ga tu i tamo netko pozdravio, vjerojatno ga zamijenivši za nekog drugog ili zato jer sjede za istim šankom svakog vikenda. Nije bitno.

Otpio je desetu, jedanaestu, pa dvanaestu.
Pogledao je djevojku.

Sjetio se tog vrućeg proljetnog dana u Vinkovcima, kada je kao klinac na povratku kući našao uz cestu ranjenog vrapčića koji je skakutao s mjesta na mjesto ispruživši krilce. On se sagnuo, te ga je pažljivo podigao s obje ruke i pomilovao po glavi. Vrapčić kao da se na trenutak smirio, lagano je zaklopio oči i sasvim neznatno otvorio kljun.
Ptičica je bila krhka i slabašna među njegovim dlanovima. Dovoljno ju je bilo lagano, sasvim lagano primiti za glavu i tada ju brzim pokretom okrenuti za pola kruga da bi vrat krcnuo. Ptičica se ukočila i nije više treptala. Nije ju spustio, već ju je bacio u zrak, te ju nogom lansirao preko ograde obližnjeg dvorišta. Brzo je potrčao doma na ručak, da ga ne bi dočekale batine.

Otpio je trinaestu, pa četrnaestu.
Pogledao je djevojku.
Oblačila je jaknu, pozdravila se s društvom i izašla iz birtije. Brzo je platio račun, dohvatio jaknu i krenuo za djevojkom. Nije razmišljao, samo ju je htio pratiti i na kratko se vratiti u djetinjstvo. Neodoljivo ga je podsjećala na bespomoćnog vrapčića, imala je taj slabašni, nježni vrat i velike, lijepe crne oči...

Da li je primijetila da ju slijedi? Nije mogao procijeniti, samo je nastavio ubrzano hodati za njom.
Bila je sitna, ali brzo je koračala, doista brzo. Skrenula je lijevo, u usku uličicu, pa preko prostranog parkirališta, pa među stambene zgrade... Nije se okretala, nije ga mogla primijetiti, ne, nikako ga nije primijetila, on ima iskustva, baš tako se znao prišuljati neprijatelju i onda ga...
Skrenula je u još mračniju ulicu, a njemu je srce sve jače kucalo i počeo je teže disati. Proklete cigarete, nije više u tako dobroj formi, upropastio si je organizam tim odlascima u birtiju...
Skoro ju je izgubio iz vida, no tada je zamijetio da ona ulazi u haustor pet metara dalje. Otrčao je do haustora i uletio u potpuni mrak, izgubivši ravnotežu. Osjetio je kako mu noga zapinje za stepenicu, koljeno udara u istu, a zatim se nekako i rukama dočekao na stepeništu, osjetivši hladnoću prljavog betona pod dlanovima. Jauknuo je. Začuo je zvonki smijeh.

Svijetlo se upalilo i on je nekoliko trenutaka ležao na stepeništu žmirkajući i ne shvaćajući što se događa.

Iznad njega se pojavila nasmijana crnokosa djevojka.

„Ljubavi, ti to mene pratiš?“- prozborila je kroz smijeh.
„Idi k vragu, Marina, skoro sam se ubio!“- jedva joj je odgovorio. Pomogla mu je da ustane, a zatim su se zajedno počeli uspinjati.
„Živiš u ovoj zgradi već deset godina i još uvijek padaš po stepenicama!“- smijala mu se Marina.

„A jebi ga, valjda sam ostario!“

- 18:40 - Komentari (14) - Isprintaj - #

23.04.2007., ponedjeljak

IL CIMITERO

Duboko u zemlji okupanoj
Sjenom čempresa gordih
Leže spokojno.

Rekli su da neće biti bitno,
Kada umreš niti ne znaš.

Cvijeće njihano vjetrom
U hladnom se mramoru ogleda.

Ruža crvenu glavicu nagne
Nad ime uklesano
I tužno izdahne.

Godine dalje i godine bliže,
Imena poznata, izblijedjele slike,
Bršljan čuva priču o svima.

Rekli su da neće biti bitno,
Kada umreš niti ne znaš,

Ali bitno je
Onima koji dolaze.

Image Hosted by ImageShack.us
- 11:32 - Komentari (8) - Isprintaj - #

21.04.2007., subota

VJEČNA DILEMA

Da li je bolje biti James Bond ili Indiana Jones?
Mene je uvijek očaravao Rambo.
Rambo ne folira, lijepo šuti, prišulja se neprijatelju, pa ga skeči.

No, iako je čovjek od akcije, Rambo baš i ne pije...

...

...To mi znatno otežava odluku....


...

...Možda je ipak najbolje biti Henry Chinaski.
Doviđenja, dame i gospodo!
Moj naklon!
Živjeli!

- 20:29 - Komentari (11) - Isprintaj - #

18.04.2007., srijeda

Dok u sobi svira Beethovenova sonata o mjesečini...

Nepozvana slutnjo
Tiho kročiš, približavaš se,
Ramena mi dotičeš.
Sama sjedim i osjećam te.

Jedino srce uokvireno
Mišićima i kostima krhkim
Kuca tvrdoglavo jako i drsko
Dok od hladnog dodira drhtim.

Nepozvana slutnjo
Želim viknuti:“Idi!
Vrati se moru,
zapljuskuj tuđe hridi!“

No, tko sam ja da vičem
Na nešto veće od mene?
Tko sam ja da odbijam strah
Od usuda što zove se vrijeme?

- 22:24 - Komentari (10) - Isprintaj - #

13.04.2007., petak

PRVI POSAO

Probudila me zvonjava telefona negdje oko podneva.
-„Još spavaš?“- dosađivao je glas s druge strane.
-„Mda...“
-„Daj mi reci što si planirala raditi ovo ljeto?“
-„Raditi? Misliš, kao posao?“
-„E baš to.“
-„Pa.. Nisam još razmišljala o tome...“
-„ Kako to možeš napraviti svojim roditeljima? Pa razmisli o poslu, pomogni im malo...“- Odakle on zna da li mojim roditeljima treba pomoć, pomislila sam.
-„Hm... A ti ćeš, kao raditi?“
-„Naravno. Hoćeš sa mnom? Radit ću u vešeraju u policijskom kampu. Plaća je u redu, 9 kuna na sat. Ajde, diži se, idemo u grad srediti dokumente!“
-„Evo, daj mi petnaest minuta.“
Tako je izgledao moj prvi dogovor za ljetni posao. Imala sam tek navršenih petnaest godina, pa je 9 kuna na sat, odnosno 72 kune na dan izgledalo jako primamljivo. Zapravo, najprimamljivije je djelovala činjenica da ću na kraju ljeta imati svoje novce, čime ću olakšati starcima koji su u to vrijeme stalno bili u financijskim problemima, naročito onim podstanarskim.
Moj godinu dana stariji najbolji prijatelj, koji me na to nije trebao puno nagovarati, dečko je iz imućne obitelji, no kako su mu starci oduvijek bili izuzetno radišni i pošteni ljudi, tako ni njemu rad nije predstavljao poteškoću.
Iako su ga zlobni klinci iz našeg malenog mjesta ljubomorno ogovarali, pričajući kako je razmaženi bogatunčić i tomu slično, on je, za razliku od njih, svoje ljeto proveo u podrumu svakodnevno peglajući policijske košulje i provlačeći plahte i stolnjake iz obližnjeg hotela kroz ogroman valjak koji nam je redovito kupao lica parom. Naravno, najviše su ogovarali oni čija je jedina obaveza bio odlazak na plažu prijepodne, ručak poslijepodne, pa zatim ponovni odlazak na plažu, a u našem malom mjestu takvih dokoličara nikada nije manjkalo, no to je već druga priča...
Sjećam se da mi je jedan od njih s gađenjem pogledao u noge i savjetovao mi da pod hitno prestanem raditi jer su mi se pojavile vene na nogama. Budala, moje su noge bile svjetlije jer ih nisam stigla osunčati to ljeto, a iza lijevog koljena, gdje je koža nježnija, su mi se nazirale dvije tanke plave linije, no to je daleko od proširenih vena, zaboga! Što sve klinci neće izmisliti...
Bez obzira na sve, bilo nam je super. Bili smo klinci čiji je organizam mogao svašta podnijeti, a mamurluk je tada bio lagan kao perce.
Navečer bi se redovito napijala sa tri godine starijim dečkom, koji je bio pomalo povrijeđen jer mu ne pridajem dovoljno pažnje, pa bi čeznutljivo pričao o Slovenkama u kampu, koje su se u svojoj šesnaestoj uredno trošile sa konobarima u restoranu (a bilo ih je mnogo:-) no to je također druga priča...
Šefica nam je bila dotična Gracijela, mala prgava ženica crne kose s minivalom koja me nije baš simpatizirala, vjerojatno samo zato što sam ženskog roda i mlađa od nje, pa me redovito slala da ribam WC i kupaonu, „jer sam bila jako pedantna“- kako je običavala govoriti s podsmjehom... Klepetala je uokolo u svojim klompicama, dok bi joj se kratka suknjica podizala i koketirala sa svakim policajcem koji bi naišao u vešeraj, a u pauzi između koketiranja došla bi provjeriti što to radimo i onako usput se izderati na nekog od nas.
Najbolje od svega bilo je raditi na mašinama. To znači da osam sati u kolicima razvozite veš od mašine do mašine, od sušilice do sušilice, pri tome se glupirajući glumeći vozača formule 1 i tomu slično. Pri sortiranju prljavih plahti , dobili bi zanimljiv uvid u intiman život policajaca i turista u kampu na temelju mrlja raznih oblika, veličina i boja. Recimo samo da je crvena boja bila zastupljena.
Ručak bi nam svima bio najdraži dio dana, iako je to bila najgora hrana koju sam ikada jela. Mlinci su bili kao od plastike, mirisa na užeglu mast, a piletina suha i lagano karbonizirana, baš prava gozba... Dvoje od nas šljakera bi pokupilo pet lončića i bocu i uputilo se do restorana gdje bi nam natrpali splačine u njih i natočili sodu u bocu. Ta hladna soda nakon zagorenih, masnih i ustajalih splačina je najviše godila. Zaklopila bi oči i pohlepno otpila svoju čašu u gotovo jednom gutljaju dok bi mi mjehurići škakljali grlo, a ugodna hladnoća prožimala utrobu. A onda, nazad na posao.
Gracijela nas je opominjala svojim kreštavim glasićem kada bi vidjela nekog da sjedi. Sjedenje je bilo strogo zabranjeno. Žena samo što ne bi uzela bič u ruke.
Bile su tu i dvije starije gospođe, od kojih je ona niža bila izrazito duhovita i otkačena. Koliko se sjećam, radila je već četrdeset godina u tom istom vešeraju, baš svaki dan osim možda za Božić ili Novu Godinu, a sačuvala je duh i smisao za humor (koji je uglavnom uključivao veliki opus psovki za sve generacije), te nas je sve nasmijavala svojim pričama, a ja joj se nisam mogla dovoljno nadiviti.
Polako se bližio kraj ljeta, a mi smo počeli razmišljati što ćemo sa svim tim novcima. Naravno, kupit ćemo si knjige za školu, a ono što nam ostane potrošiti na zimsku garderobu. Sjećam se da bi mi kraljica majka nakon svakog radnog ljeta spominjala da si trebam kupiti zimsku jaknu, toplu, debelu zimsku jaknu. Tako je i bilo.
Dragi je nakon ljeta trebao napustiti naše malo mjesto i otići u svoj grad, a ja sam zamolila Gracijelu ako mi može dati jedan slobodan dan da se oprostim od njega, baš kao što je dala mojoj kolegici, na što se ona izderala na mene, poručivši mi da se onda niti ne trebam vratiti na posao. Problem je u tome što ja, eto, nisam bila kći policajca kao moja kolegica, pa nisam zaslužila takvu privilegiju iako sam si nadobudno organizirala zamjenu za smjenu. Tako smo se ja i dragi oprostili dan prije, a ja sam ostala u svom malome mjestu, radeći u vešeraju i povremeno razmišljajući hoću mu li ja nedostajati više od zamamnih, nesputanih Slovenki preplanule puti i osunčane plave kose.
Kada sumiram, mogu zadovoljno tvrditi da je ono bilo lijepo razdoblje u mom životu. U sjećanju mi nije ostao umor i bol u nogama ( s još uvijek ne-proširenim venama), nego zezanje na poslu, uglavnom na vlastiti račun i naravno, na račun koketne nam šefice. Sve je drugačije kada šljakaš sa dobrom ekipom. Tog ljeta mnoge su se stvari dogodile po prvi put, recimo, bilo je to vrijeme prvih odlazaka na punk festivale u susjednom nam gradu. Planirali bi izlaske dok bi slagali stolnjake ili ručnike i veselo pjevali: „Peglat je pravi način da...“ Hoćemo li autobusom ili autostopom? Nije bitno, dok god svatko ima po bocu bambusa u ruksaku! No to je već druga priča...

- 14:54 - Komentari (16) - Isprintaj - #

05.04.2007., četvrtak

CRTICE IZ STUDENTSKOG ŽIVOTA IV.

„Gospodična, ne možete prijaviti ispit sam tak!“
„Ali...Kako onda...?“
Bila sam brucoš i trebao je to biti moj prvi ispit, organska kemija, a Teta iz Referade, mutantica čovjeka i običnog zelembaća pridonijela je mom osjećaju zbunjenosti i bespomoćnosti.
„Pa kak možemo biti sigurni da ste učili?“
„Pa...Zar to ne provjeravaju profesori na samom ispitu?“
„Je, pa da se jadni stresiraju kada naiđu na balvane! Joj meni! Pa morate skenirati mozak da se lijepo vidi jeste li i koliko ste učili! Pa ne bu se profesori bezveze živcirali i mučili s vama! Dostaviti potvrđeni rezultat skeninga i prijavnicu za ispit! Molit ću lijepo, skening svih moždanih klijetki, jel` jaaasno? Soba 592741!“
„Dobro...Hvala“

Trebalo mi je pola sata da protumačim plan fakulteta i da otprilike shvatim gdje je soba 592741. Trebalo mi je još dodatnih četrdeset i pet minuta da se došetam do te sobe. Na vratima je pisalo „Ne kucati! Remetite proces rada!“, a kako nije bilo stolica u hodniku, stajala sam tako još pola sata u nadi da će netko izaći. Nitko nije izlazio, pa sam ipak plaho pokucala. Vrata je otvorila sićušna žena čudna izgleda, nisam mogla procijeniti s kojom je pasminom križana, mislim da je imala glavu poput kineskog kukmastog... Psa.
„Jel vi ne znate čitati?!“- graknula je na mene
„Pa...Čekala sam pola sata...“
„Vi studoši mislite da je cijeli svijet vama podređen! Imamo pauzu do 11h!“
„Ali...Nisa...“
Zalupila je vratima. Pogledala sam na sat. Još dvadeset minuta do 11h.

Pogledala sam u visoki bijeli strop, napuhala obraze i lagano ispuhala zrak kroz skupljene usnice, ta metoda me i dandanas opušta više nego seanse Studentskog Psihijatra, kod kojeg smo svi dužni odlaziti.

„Uđite!“-uzviknula je piskutavim glasićem. Unutra je bilo još oko pedesetak studenata, svi su čekali svoj red za skeniranje.
„Nismo vas pustili prije jer ne želimo gužvu u čekaonici!“- odbrusila je kao odgovor na moj upitan pogled i odklepetala dalje na svojim previsokim štiklama.
U 11:34 sam došla i ja na red. Stavili su mi nekakvu tešku kacigu na glavu. Čudno zujanje mi je ispunilo uši, mozak i primozak. Od nekud se pojavila klepetava kukmasta na štiklama i nasmiješila mi se- „Jel` vam lijepo? Sami ste to tražili!“
„Mrnj...Kkkk...“- to je sve što sam joj uspjela reći dok sam bila pod teškom zujavom kacigom.
„No, no, nemojte se uzrujavati...“- rekla je kaciga ili netko iza mene.
Skeniranje je bilo gotovo za točno osam minuta.

Nalaze sam još samo trebala potvrditi u uredu 302784, do kojeg mi je trebalo oko dvadeset i tri minute. Tamo, na sreću, nije bila gužva, samo tridesetak ljudi, ali su zato radila dva šaltera. Kada sam došla na red, saznala sam da sam na rezultate skeniranja morala nalijepiti taksativne marke koje se mogu kupiti na prodajnom mjestu 473921.

Otrčala sam do tog prodajnog mjesta odmah, znala sam točno gdje se nalazi. Za to mi je trebalo samo deset minuta. Međutim, svaka je taksativna marka koštala 7,82 eura, a ja toliko, igrom slučaja (nakon što sam platila prijavnicu i skeniranje) nisam imala kod sebe na studentskoj kartici, pa sam morala otrčati do bankomata da mi se kartica ponovno napuni. Sva sreća da se bankomati uvijek nalaze samo par stotina metara od svakog prodajnog mjesta.
U jednom trenutku, dok sam trčala, palo mi je na pamet da bi se sve te stvari koje obavljam mogle obavljati puno brže, s obzirom da smo kao civilizacija toliko napredovali. No, to je bila samo kratkoročna misao, ulični skeneri ju zasigurno nisu zabilježili... Nadam se.

Napokon sam imala rezultate na koje sam nalijepila taksativne marke i dobila potvrdu nakon drugog čekanja u redu u uredu 302784 jer sam oduvijek bila presramežljiva da bi ljubazno upitala nekog:“Ja sam prije čekala, ali sam zaboravila nalijepiti marke, pa sada kada sam ih nalijepila, da li bih mogla ispred vas....?“.

Teta- gušterica iz Referade je bila nemilosrdna; „Pa gdje ste vi dosad? Morate odnijeti potvrđenu prijavnicu na Zavod kolegija gdje polažete ispit! Pa ne bum vam ja nosila prijavnice okolo naokolo!“

Vrlo sam dobro znala gdje je Zavod za organsku kemiju budući da sam upravo odslušala taj kolegij pa sam istog trenutka otrčala tamo. Čitav taj dan sam trčala u nadi da ću sve brže obaviti. Došavši ispred Zavoda, energično sam pozvonila. Vrata su se otvorila, a hodnik je bio prazan i mračan. Neki glas me upitao kroz zvučnike: „Izvolite?“
„Dobar dan! Došla sam prijaviti ispit iz organske kemije.“ –nisam znala gdje da gledam, nisam vidjela nikakvu kameru na zidovima, pa sam se obraćala zvučniku.
„Prijave se primaju do podne. Koliko je sati sada?“
„Dvanaest i...“
„Dakle, podne je prošlo!“-prekinuo me zvučnik-„Pokušajte neki drugi dan! Ugodan dan vam želim i zapamtite- znanje je in!“
„Hvala, doviđenja!“- razočarano sam izašla.

Nije mi baš bilo jasno zašto se zahvaljujem, ali mislim da sam tada shvatila da je, kada se osjećate iznimno neljubazno, najpametnije biti iznimno ljubazan. Duboko sam udahnula, pogledala u strop, napuhala obraze i lagano ali ovog puta zvučno ispuštala zrak kroz skupljene usnice.





A SADA JEDNA PJESMICA KOJA MI JE BAŠ "LEGLA":

"The Man Who Couldn't Cry"

There once was a man who just couldn't cry
He hadn't cried for years and for years
Napalmed babies and the movie love story
For instance could not produce tears
As a child he had cried as all children will
Then at some point his tear ducts ran dry
He grew to be a man, the feces hit the fan
Things got bad, but he couldn't cry

His dog was run over, his wife up and left him
And after that he got sacked from his job
Lost his arm in the war, was laughed at by a whore
Ah, but sill not a sniffle or sob

His novel was refused, his movie was panned
And his big Broadway show was a flop

He got sent off to jail; you guessed it, no bail
Oh, but still not a dribble or drop

In jail he was beaten, bullied and bered
And made to make license plates
Water and bread was all he was fed
But not once did a tear stain his face

Doctors were called in, scientists, too
Theologians were last and practically least

They all agreed sure enough; this was sure no cream puff
But in fact an insensitive beast

He was removed from jail and placed in a place
For the insensitive and the insane
He played lots of chess and made lots of friends
And he wept every time it would rain

Once it rained forty days and it rained forty nights
And he cried and he cried and he cried and he cried

On the forty-first day, he passed away
He just dehydrated and died

Well, he went up to heaven, located his dog
Not only that, but he rejoined his arm
Down below, all the critics, they loot it all back
Cancer robbed the whore of her charm

His ex-wife died of stretch marks, his ex-employer went broke
The theologians were finally found out

Right down to the ground, that old jail house burned down
The earth suffered perpetual drought


Živio gospodin Cash, svijet po njemu je najpravedniji.

Whoever is unjust, let him be unjust still. Whoever is righteous, let him be righteous still. Whoever is filthy, let him be filthy still. Listen to the words long written down, When the man comes around.


- 20:06 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se