Marketing
San o trešnji
u zemlji utabani putevi ispisuju moje ime
mekane vlati trave na morskom povjetarcu plešu
kuće i čempresi spokojno se isprepliću
ljudi ko duhovi polagano prema obali kroče
u sjeni razgranate plodne trešnje
otac i majka pričali su priče
o dubokim oceanima
visokim planinama
o putevima svile negdje pokraj Tibeta;
daljine su istkale djetinje snove.
u dalekom gradu
izblijedio sjaj djetinjih snova
tek sjećanje na mjestašce pokraj mora
kroz noći bez zvijezda me prati
ono kutak je najdubljeg oceana,
zrcalo najviše planine.
Ne znam zašto me taj neobični, sumorni dječak uopće želio otpratiti do rodne kuće. Imao je najtamniju kosu, najtamnije oči koje su uokvirili najtamniji podočnjaci na svijetu. Ljudi su ga izbjegavali, govorili su da je čudan, da može pomicati stvari samo gledajući ih i učiniti još štošta, kao da je čarobnjak. Onako malen i slabašan svojom je mračnom i sablasnom pojavom izazivao strah gdje god da se pojavio. Na neki način bilo mi je žao dječaka, usudila bih se čak i pomisliti da suosjećam s njim, iako je njemu bilo daleko teže.
Odrastanje bez prijatelja ili uz prijatelje koji te maltretiraju, kako to obično biva u dječjem svijetu, od ova dva zla, koje je manje?
Otpratio me do ulaznih vrata kada me odjednom uhvatila nekakva neobjašnjiva tjeskoba.
Otrčala sam provjeriti da li je baka živa. Bila je više nego živa, bila je barem dvadeset godina mlađa i nije me prepoznala. Spuštajući se niz stepenice, primijetila sam da nisu više mramorne, nego od tankih dasaka. Bila sam ljuta, sišla sam u dvorište ispred kuće potražiti dječaka. No, u dvorištu su bili samo moj pokojni djed i njegova sestra. Divili su se našoj divovskoj, razgrananoj, plodnoj trešnji, smijući se i dodirujući grane i smaragdno zeleno lišće. Pogledala sam u krošnju i u čudu shvatila da sa grana ne vise velike, crvene trešnje kao svake godine, nego boce vodke, mnogo boca vodke... Teta je zadivljeno uzvikivala : „Vidi ti ove vodke, kako su lijepo narasle!“
To me još više razbjesnilo.
Neće meni neki tmurni, patuljasti sociopat mrsit račune, a naročito neće raditi sprdnju od mojeg stabla trešnje!
To stablo, to sam ja; majka, koja je prenijela, ne bi me niti uspjela roditi, da se prethodno nije najela tih trešanja! Dakle, postoji nekakva dublja veza između mene i tog stabla čije grane dopiru do prozora moje dječje sobe, baš kao što dopiru do mojeg nesvjesnog.
Proklet bio, mali čarobnjak, ne zna on s kime ima posla!
Tada sam u sebi sakupila svu ljubav i zahvalnost prema svojoj trešnji, svom stablu života i rukama ih usmjerila prema zemlji iz koje je izvirivalo njeno snažno korijenje. Osjećala sam se snažno, moćno. Osjećala sam da ljubav pobjeđuje sve.
Boce vodke su nestale sa grana, pojavili su se pupovi koji su procvjetali kao svakog proljeća, a onda su latice otpale, otkrivajući zelene plodove koji su se ubrzo zarumenili, pretvorivši se u one, dobro mi znane, velike, sočne, crvene trešnje. Djed i teta su pljeskali, a teta je oduševljeno uzviknula :“Vidi ti ove trešnje, kako su lijepo narasle!“
Bila sam sretna, bila sam pobjednik. Trešnja je ponosno zašuškala lišćem te mi je u znak zahvalnosti pružila granu sa najcrvenijim i najvećim plodom.
Kako sam posegnula za tim plodom, tako sam se probudila.
Kako sam se probudila, tako sam se sjetila da su trešnju prije nekoliko godina otpilili jer je bila stara i bolesna.
Post je objavljen 30.04.2007. u 12:20 sati.