Čudna tišina dubinom me takla
obzori otvoriše puteve visoke
spoznaja s lica koprenu je makla
potekoše nanovo vode duboke

Koračam uz sebe strminom života
paprati urasle korijenjem u stijenje
procvale ruže glave su podigle
na rubovima noći šapuće htijenje

I ovlaš tek dodir prošlosti me taknu
krikom tišine onog što je bilo
zamiriše s vjetrom onaj bagrem stari
i prigrli duša sve što joj je milo

Zalutala pjesma šumom se provlači
i vinu se visoko ponad duge
otvorilo nebo plave oči beskraja
gdje sakrih se daleko od tuge

Zar je važno vrijeme i godine što lete
dok miruje mjesec u granama što nebo dotiču
važna je nada i riječi što se sjete
i rijeke ljubavi što planine samoće pomiču

U pukotinama vremena i zidovima života
ostaše tople misli i riječi neizrečene
znaj grumen topli još kuca u grudima
i zraka jutarnja sunca uvjek sviće
da te probudi,podsjeti na mene