nedjelja, 28.02.2016.
Moćni
Imam moć. Magičnu. Magičnu moć destrukcije.
Sve što biva privučeno mnome, meni, biva sto puta jače otrgnuto iz mojih ruku. Gluha je to moć. I pitam što sam kriv i pitam što sam učinio i pitam što nisam učinio ali odgovora nema, tek jeka iz sve veće daljine sve tiše vraća pustoš slogova…
Imam moć koju ne želim imati. Magičnu moć. Moć da velim nemoj, stani, ne prilazi, jer ne želim da bude uništeno; i svejedno biva uništeno. Strašna je to moć. Razori i na daljinu, ne mari za pustoš kilometara…
Imam moć povrijediti upravo onda kad činim sve što znam da ne bih povrijedio. Imam moć biti povrijeđen a ne izazvati milost, nikakvu, ni od koga. Nepojmljiva je to moć. Iz nje teku moćne rijeke progutanih suza kroz pustoš uspomena…
Imam moć. Moć koja me određuje i čini se da mi daje svrhu baš kao što ljepota daje vrijednost boli a ljubav svrhu životu, daje mi svrhu koja me užasava, svrhu da stvaram pustoš.
Netko mora i to. Stvarati uništenje.
Imam moć. Magičnu.
To je sve što imam.
petak, 05.02.2016.
Robinsonski
Titraj svjetla iz mraka daleke prošlosti, jedna od onih stvari koje ti promijene dan, sadašnjost, ponekad i život, ali zasigurno promijene dojam jutarnje kave. Iskrica koju si sačuvao negdje duboko, duboko iza svega drugog, sasvim nesvjestan da si je uopće i sačuvao. Dok ne zatitra ničim izazvana, dok ne zaiskri prepoznavanjem - i u djeliću sekunde, to je i opet svjetlo koje nikad ni nije bilo ugašeno, ne sasvim, ne zauvijek, svjetlo koje pamtiš kao toplo i ugodno i ako si na njega i opekao prste, davno si to već zaboravio.
Ne mogu shvatiti ljude koji žive pamteći loše stvari, koji hrane povrijeđeni ego upravo onime što ga je i povrijedilo, ili za što su uvjereni da ga je povrijedilo. Čemu to? Da se ne bi oprostilo? Da bi se jednog dana osvetilo? Da bi se dobilo što, osim vječnog grebanja vlastitih rana koje je samo sebi svrha? Prošlost je kakva jest, neće je promijeniti ničija tvrdoglavost. Ako je boljela, zar nije dovoljno da je boljela tada kada jest, zar mora boljeti kroz čitav život? Kome to pomaže?
Moje su uspomene divne, a one koje nisu, bit će. Vrijeme će s njih nježno obrisati koricu trpkosti i ostaviti čistu srž ugode. Znam da hoće jer i dosad jest. I volim što je tako jer kad me nešto neočekivano vrati u neka davna vremena, kad me neki titraj svjetla podsjeti na raskoš boja koje bjehu njime osvijetljene... sjetan sam i sretan sam. Sjetan što je prošlost samo prošlost i sretan što imam toliko toga da me čini sjetnim.
Titraj svjetla. Zvuci pjesme. Moje su uspomene uvijek tople, trajno grijane mikrovalovima srca.
Hello, mrs. Robinson...
Hey hey... hey.
utorak, 02.02.2016.
Time after time after...
Did you ever fall in love with someone whom you never saw in your life, ever?
I did, of course, she smiled.
But of course you did.
Did you ever wonder how would it be if… you know… you meet him?
Sure I did, she smiled once again.
Why do you ask?
Because… I just… I knew it actually.
Her smile answered even before she said, I know you knew. And I know you did that as well.
That’s weird, isn’t it? And why such wondrous things are predestined to be weird?
Now was his turn to smile.
It isn’t weird, it’s miraculous. It’s a gift from heaven, or maybe scourge from hell, but both ways it does the same – it makes you fly.
And then you fall.
And then you fall, nodded he. But before that, you breathe your time as you’ll never breathe again. Time after time.
And after, what comes after?
After time? Don’t know. Time?
Time after time after time?, her eyes laughed.
As in that song, yes.
If you fall I will catch you – I’ll be waiting
Time after time…
… after time.
