utorak, 26.01.2016.
Resetirajući
Nad gradom noć. U noći mjesec. Pun... hladan... dalek.
Nad gradom nebo. U nebu zvijezde. Sitne... krhke... rijetke.
Prisjećam se noći prepunih zvijezda urešenih mjesecom koji je zračio budućnošću.
I onog ćuka koji je dozivao svu noć i tinjavih toplih svjetala crkvenih tornjeva na brdima i orošene čaše ispunjene zlatom koje miriše na kasno ljeto, ruže i gustu crvenu zemlju. I zvijezda, nebrojeno mnogo zvijezda, znanih i neznanih, vrtoglavo nedohvatnih a toliko, toliko blizu da je samo trebalo ispružiti dlan… i srebra u vodi kojim je mjesečina meko prostirala svoju stazu preko namreškane svile utihnulog mora, stazu po kojoj je čežnja putovala svome cilju, a sjeta joj mahala za sretan put. I mirisa lavande i ružmarina, i jedva čujnog laveža nekog uznemirenog bića uvjerenog da je gospodar svoga tla… i osjećaja da ono najbolje tek treba doći i nestrpljivosti da dođe što prije.
Prisjećam se.
Kao da je bilo u nekom drugom životu. Kao da gledam film u kojem sve uloge glume drugi a tehničke savjete mi dobrohotno ignoriraju. Kao da to nisam bio ja… i da nema ožiljaka, možda više ni ne bih vjerovao da sam to zaista bio ja.
A bio sam.
Da mogu vratiti vrijeme, da mogu pritisnuti tipku kojom bi jučer postalo danas, a danas postalo tek jedna od gadnijih verzija mogućih i manje mogućih scenarija… da mogu prevrtjeti film prema početku i iznova stisnuti play – ništa se ne bi promijenilo. Svijet bi ostao isti. Dva i dva bi i nadalje pogrešno težili da budu sedam jer ja se ne bih promijenio. Čak i kad bih htio, a ne bih. A kad ne možeš promijeiti sebe, zaista bi bilo drsko željeti da promijeniš druge.
Prisjećam se i priznajem, mnogo mi toga nedostaje. Sve te noći pod zvijezdama… sva ta jutra uz more i vrući miris pare iz termosice s kavom i potpuno flegmatični kormoran na stijeni i požar na obzoru istoka navješćujući sunce i zoru i galebove i baršun njene kose na mojim usnama… svi ti sutoni oslikani na platnu žuto-narančasto-ljubičastog neba guranog tminom ispod linije pogleda… da, nedostaje mi sve to. I ceste. Duge, zavojite, prijateljski poznate i pozivajući neupoznate, a uz svaku glazba, posebna, koja nikad neće pratiti neku drugu cestu niti značiti neko drugo ime. Lice. Pogled. Dodir. Glas. Ruke. Tijelo…
Nad gradom noć. U noći mjesec.
Dalek.
Hladan.
Pun.
Pritišćem sljepoočnice čisteći sjetu iza očiju. Radim mjesta za nova prisjećanja.
Ja se nisam promijenio, niti želim.
Vrijeme je da se dva i dva ponovno zbroje.
subota, 16.01.2016.
Zapadni
Sjećam se kad se pjevalo da svi veliki ljudi, baš kao i velike rijeke, dolaze se zapada.
A i neki mali ljudi. Mali, srca neizmjernog.
Netko je nekome uvijek zapadan.
A s istoka, dolazi svjetlo… i dolazi tama.
Dan bi mogao biti vječan
Samo kad bi se to htjelo.
Noć je vječna htjelo se to ili ne.
