sunlight
26.03.2008., srijeda
Miris najljepših sjećanja...
 Vrijeme me prestiže a zapravo i ne primjećujem kako sve je tako nezadrživo prolazno... Dani sustižu noći brzinom treptaja, a noći kao da više ne postoje... Sve češće u glavi mi zabljesne misao koliko je vrijeme zapravo uhvatljivo, da li se uistinu ono može izmjeriti bilo čime... I ponekad zastanem tek predah od vjetra života da sopstvenim ambicijama oduzmem... Kuda to idem... Ni sam siguran nisam da li sam na pravome putu, koji bi me trebao odvesti do moje planine sreće... Da li mi je i jasno gdje je uopće ta planina iz sopstvenih snova... Mogu li zapravo znati da li je put kojim korake htijenja svojih više ne brojim, baš onaj pravi put što mi ga zvijeda moja vodilja još nekada davno iscrta... Ponekad se osvrnem iza sebe, tek da udahnem još tako jak miris najljepših sjećanja... Oči mi u trenutku zasjaju najtoplijom svjetlošću sunčanih trenutaka, usne poprime oblik samo meni vidljivog osmjeha sreće, srce u grudima u momentu poskoči, a cijelo tijelo kao da mi neka nevidljiva sila velom iskričavih trenutaka obavija... I sretan sam... iskreno sretan... Znam da je vrijeme nemoguće zaustaviti u samo jednom trenutku... Pa neka je to i onaj najsretniji trenutak za koga je vrijedilo cijeli život potrošiti u čekanju, Vrijeme i ne treba zaustavljati, neka se trenuci nižu jedan za drugim... Neka život niže dane i godine, neke za zaborav, a one prave za vječito pamćenje... Snagom mog zadovoljnog srca tako jako osjećam da sve se vraća, da sjaj sreće u oku mom rodit će se ponovno sa jednim novim jutrom... |
