|
Krenula ja jučer ujutro put Autobusnog, po karte. Karte su u džepu, heh, to je bitno!
Ne pišem ovaj post kako bih govorila o (ne)ljubaznosti osoba koje rade na šalterima, o cijenama karata, voznim redovima ili tomu sličnom. Ne,ne.
Uspinjući se stepenicama bjeh prekinuta glasom koji je vikao: Stellaaaaaa. Jedna frendica iz srednje. Bilo mi je drago kaj je vidim, nisam je vidjela od mature. Nakon kratkog razgovora, tipa kak si, kak faks, s kim se iz srednje viđaš, kam ćeš na more, čim je čula da sam si dobra sa, za ovaj post ajmo ju nazvati Wandom, s puno žara mi je ispričala "sočan" trač. S Wandom sam svakodnevno i zaista smo si dobre, znadoh da to nije istina, da je daleko od istine, da je to samo gnjusan trač.
Moj jedini komentar bio je oštar, rekoh: Takve gluposti mogu pričati samo osobe kojima je dosadno u životu i kojima je jedina zabava smišljati tračevi, ocrnjivati druge. Neš u tom stilu, al puno oštrije.
Navečer dok sam to pričala frendici, al jednoj drugoj i rekla kako su ljudi nekad zaista gamad, ona mi je ispričala jedan trač koji je čula da je jedna cura ispričala o meni. Da nije glup bio bi smiješan.
Znam da ljudi tračaju, da će prokomentirat neke stvari, ali izmišljati gluposti o drugima, zar to ima smisla?
Tužno mi je to. Ponajviše mi je tužno što, otkad smo maturirali, u našem ne baš najsložnijem razredu nastale su razne priče i razni tračevi. Žalosno mi je to.
No, znam. Život je takav. Kao što pjeva Daleka obala ( eh, ti su me stihovi prije par godina šokirali i mislih kako mogu tako o ljudima): ...jer ljudi su pokvarena rasa, prljava i zla, i tko te ljude sluša, taj uvijek nastrada....
Unatoč svemu još vjerujem u ljude, no ipak boli i razočara me to razočaranje u ljude, u svijet pun ljubavi, sreće i razumijevanja. Eh, vjerojatno pričam o utopiji...
Stella
|
