Ou je, doček nove je prošao. Bijah na jednom organiziranom dočeku, u klubu. Bilo mi je super, naplesala sam se i napjevala, nažalost su me i malo nažuljale moje cipelice.
Još se nisam uspjela sasvim naspavati, cijeli dan sam vrlo lijena. I nažalost zaokupljena ne prevedrim i preoptimistčnim mislima.
Sjetila sam se noćas M.-a, moje prve ljubavi. Došlo mi je malo teško. Zapravo već mi ravno tri dana ne izlazi iz glave, ni noću ni danju. Otkad sam ga neku noć sanjala.
Kad sam imala šesnaest, pitala sam se što je to ljubav, postoji li uopće ili je samo privid, laž. Sada, s nepunih devetnaest mogu sa sigurnošću reći da sam osjetila i spoznala ne samo što je ljubav već i kako ljudi prečesto zaboravljaju na tu najiskreniju i najplemenitiju osobinu. Boli me kad vidim da ljudi što su stariji i odrasliji gube onu nažalost samo za djecu tipičnu nevinost i naivnost, iskren i glasan osmijeh, iskrene emocije, što postaju grubi i bezosjećajni, što svoje emocije skrivaju duboko u sebi. Žao mi je što nas ljude na našem putu, tj. životu ne vodi ljubav kao prva i najvažnija stvar u našim životima, već potiskujemo emocije i živimo kako se od nas očekuje. Ako želimo ostvariti svoje snove, ne smijemo samo sanjati, već se srcem, dušom i tijelom boriti kako bi snovi postali stvarnost, a ne ostali samo iluzija i blijedo sjećanje. A ljubav je tu da nas vodi i pokaže nam put. Bez ljubavi smo ništa, bez ljubavi nismo ljudi.
U sjetno-melankolično raspoloženju pozdrav od Stelle.
Stella
|