BOŽE, hvala ti!

srijeda, 03.01.2007.

Zasto nam treba prijatelj?



Pošto nisam vise u godinama u kojima je sve puno emocija a sjecam se tih dana. Postavit cu ovaj post od "nekoga" koji zna o cemu prica a mi odrasli pomalo zaboravljamo ...

Prijatelj ti treba kako se nikada nebi osjećali usamljeno i napušteno. Među njima uvijek ima mjesta za sve pojedinosti koje te zanimaju i muče.Ako je prijatelj pravi uvijek će biti uz tebe, ma kako ti teško bilo.Ponekad mislimo da je sklapanje prijateljstva samo uludo trošenje vremena kojeg je sve manje i manje, ali vjerujte mi da to nije istina i da svako živo biće mora imati nekoga s kime će podijeliti sve loše, ali i lijepe trenutke prepune ljubavi, zabave i druženja koje je svim potrebno.Prijatelj ti treba kao rame za plakanje kada se razočaramo u nečem što nam je zaista važno i koje uistinu ljubimo, a oni nam samo nanose boli i tuge koje ponekad nedozvoljavaju da živimo i dišemo punim plućima.Prijatelj je najčešće dečko/cura tvojih godina koji imaju probleme iste kao i ti.Dakle,imate zajedničke interese i možete razmjenjivati misli.Iako s članovima obitelji slobodno razgovaraš o svemu,o nekim stvarima ipak ne možeš. Prijatelj će ti kazati što misli, pomoći ti i riješavati dileme i probleme koji te muče. Prijatelj jako dobro razumije zbog čega mijenjaš mišljenje svake tri sekunde,on razumije sve. Možeš je čak pokoji put ostaviti na cjedilu, ali tada moraš biti spreman na uzvratni udarac. Ne mora biti u istom razredu,vaše se obitelji mogu osjetno razlikovati, ali on te shvaća,poznaje, voli i prihvaća.Na prijatelje se uvijek može računati.Dakle, ako nemaš sestru,prijateljstvo ti daje priliku da naučiš dijeliti dobro i loše,da naučiš davati, primati,ali i održavati obećanja.

I da, ne zaboravi, biti prijatelj ne znači ostaviti prijatelje čim počneš izlaziti jer prijatelji nisu rezervni kotači.

03.01.2007. u 10:20 • 15 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.12.2006.

BOŽIĆ



Božić je rođendan Isusa Krista. Uz Uskrs to je glavni kršćanski blagdan, a proglašava da je Sin Božji postao čovjekom: radi nas ljudi i radi našega spasenja siđe s nebesa i utjelovi se.Tim riječima staro kršćansko Vjerovanje ispovijeda tu istinu vjere, a Novi Katekizam Katoličke Crkve potvrđuje i danas
Andrija Buvina, Rođenje Kristovo,
vratnice splitske katedrale, 12. st.
dvijetisućljetnu vjeru Crkve da je Isus iz Nazareta začet po Duhu Svetom i rođen od Marije Djevice.

On nije rođen ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego od Boga(Iv 1, 13). Dogodilo se to u punini vremena, u vrijeme rimskog cara Augusta, u Betlehemu judejskom. Bio je u obličju Božjem i nije držao za otimačinu da bude jednak Bogu, nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao sličan ljudima i vanjštinom bio je nađen kao čovjek(Fil 2,6-7). Postao je jedan od ljudi, njima u svemu sličan osim u grijehu, naš povijesni drug i suputnik.

Rođenje Kristovo, bjelokosni diptih Blagdan Božića je stoga priznavanje Isusovog božanstva i čovještva, ali i prvi susret s njime, s cjelovitim njegovim otajstvom. Božić kao ime za taj blagdan ima osobitu ljepotu, čar i osobitu povijest. Pruža poruku o Bogu, ali isto tako poruku o čovjeku. Te dvije poruke su osnovica poruke o miru.
Rođenje Kristovo, bjelokosni diptih, 11. st. (detalj), Riznica zagrebačke katedrale
U božićnom svetkovanju i čestitanju te poruke dolaze do izražaja i Božiću daju osobitu intimnost i značenje obiteljskog blagdana.
Premda je božićno blagdanovanje utemeljeno na biblijskom Božiću i zato svojina svih kršćanskih naroda, u Hrvata je toliko istaknuto da se opravdano govori o hrvatskom Božiću, i to osobito zbog pučkih običaja, posebno jaslica, božićnog žita i drvca, — i narodnih božićnih pjesama.
Blagdan Božića slavi se jedan dan, ali je blagdanovanje prošireno na pripravu i produženo svetkovanje. Božiću prethode i zatim ga slijede dani osobitog slavljenja. Svi oni čine osobit božićni krug svetkovanja koje počinje adventom — osobito zornicama i danas adventskim vijencem — preko Badnjaka stiže do Božića pa zatim Nove Godine i blagdana Bogojavljenja ili Svetih Triju kraljeva i koledanjem s blagoslovom kuća i stanova. U pola stoljeća vladavine komunizma hrvatski su katolici slavili Božić pritajeno i suzdržano, da bi slavljenje Božića danas u demokratskoj Hrvatskoj zadobilo svoj puni sjaj, premda valja bdjeti nad dostojanstvom slavljenja.

25.12.2006. u 21:24 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 24.12.2006.

BADNJAK


Badnji dan ili Badnjak, a napose badnje veče, je napose bogat božićnim običajima i folklornim sadržajima. Naziv je taj dan prije Božića najvjerojatnije od riječi bdjeti, biti budan, biti bodar, tj. znači noć u kojoj se bdi. Vrhunac toga bdjenja jest proslava polnoćke. Upravo s bdjenjem je povezan niz običaja: unošenje drva "badnjaka" koje gori na ognjištu tu noć i kasnije, zatim božićne svijeće, jedne ili tri, redovito ovezane trobojnicom. Bdjenje počinje uvečer, kad se obitelj okuplja oko stola, još uvijek s posnim

Polnoćka
jelima, i unošenjem badnjaka i slame kad — barem u nekim hrvatskim krajevima - domaćin pozdravlja ukućane pozdravom koji naviješta skori Božić "Faljen Isus! Dobro vam došla badnja vešer"! Na taj pozdrav slijedi odgovor: "I s tobom zajedno!" Negdje je pozdrav bogatiji sadržajem: "Faljen vam bio Isus i Marija. Čestita vam Badnjica!" Odgovor glasi: "Čestita ti bila i duša, svitla obraza ko i do sada!" U dijelu Slavonije čestitari na badnje veče ulaze u kuću i govore: "Faljen Isus! Čestita vam badnja večer i Adam i Eva", a odgovara se: "I vi živi i zdravi bili!" Uz donošenje panja badnjaka običaj je unositi i slamu; negdje tu slamu ne prostiru samo po tlu već je stavljaju i na stol pod stolnjak, a zatim slijedi večera s osobito biranim jelima.

Slavonski Badnjka, unošenje sijena

Badnjak u gradu, naravno, sačuvao je samo dijelak seoskih tradicija, ali slavi se uz bor, uz kućne jaslice, uz pjevanje ili slušanje božićnih pjesama i uz posebno pripravljenu večeru. Najvažnije jest: bdjenje u iščekivanju polnoćke. Sudjelovanje na polnoćki smatraju vaznim i oni koji ne odlaze redovito nedjeljama na misu. Takvo božićno slavljenje badnje večeri toliko je općenito kod svih hrvatskih katolika da ukazuje opću svijest o nepobitnosti i privlačivosti otajstva Božića. Ono je drago i onim ljudskim dušama koje svoje kršćanstvo nisu razvile do pune zrelosti. Božić i njih dosiže, a božićno čestitanje je izraz da prihvaćaju kršćansku poruku o miru, ako i zastaju pred porukama o Bogu i covjeku.

24.12.2006. u 12:25 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.12.2006.

Papa: Došašće je vrijeme nade



Osvrćući se na svoj nedavni četverodnevni pastirski pohod Turskoj, papa Benedikt XVI. danas je u svom podnevnom nedjeljnom nagovoru na Trgu sv. Petra izrazio zadovoljstvo ishodom pohoda te istaknuo kako se nada da će "iz tog nezaboravnog duhovnog i pastoralnog iskustva proizaći dobri plodovi za sve iskreniju suradnju među Kristovim učenicima kao i za plodonosan dijalog s muslimanskim vjernicima".

Govoreći na današnju prvu nedjelju došašća o značenju tog liturgijskog vremena, Sveti Otac je ukazao kako nam liturgija u došašću – kao da želi nadvladati naše prirodno nepovjerenje – često ponavlja da Bog "dolazi", da dolazi stanovati s nama u svim situacijama, dolazi živjeti s nama i u nama, dolazi nadopuniti udaljenosti, koje nas dijele, dolazi nas pomiriti s Njime i među nama.

Bog dolazi u povijest čovječanstva kucati na vrata svakog muškarca i svake žene dobre volje, donoseći pojedincima, obiteljima i narodima bratstvo, slogu i mir, rekao je Papa istaknuvši kako je došašće vrijeme nade, u kojem su vjernici pozvani da u očekivanju Krista budu budni i djelotvorni. To očekivanje mora biti popraćeno molitvom i stvarnim karitativnim zauzimanjem, objasnio je Sveti Otac

O miru kao težnji čitavog čovječanstva Sveti je Otac govorio i sinoć u svom nagovoru tijekom subotnje Večernje. Pozvavši sve da ovo novo došašće započnu pobuđujući u svojim srcima iščekivanje Boga, Benedikt XVI. je primijetio kako je za vjernike "mir" jedno od najljepših Božjih imena.

03.12.2006. u 21:34 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 01.11.2006.

SVI SVETI

Kršćanska tradicija

Spomen na svete mučenike u kršćanskoj se tradiciji slavi od IV. stoljeća, no tek je 835. godine papa Grgur IV. odredio da se u cijeloj Crkvi svetkovina Svih svetih slavi 1. studenoga. Spomendan mrtvih, odnosno Dušni dan, 2. studenoga, počeo se obilježavati od početka XI. stoljeća i ubrzo se proširio među narodima. Crkva je od početka njegovala spomen na pokojne, a o toj brizi svjedoče natpisi u katakombama i spominjanje pokojnika u misama od samog početka. Pri tome se Crkva uvijek poziva na riječi Druge knjige Makabejaca iz Staroga zavjeta: 'Sveta je i spasonosna misao moliti za pokojne da im se oproste grijesi'.

Danas će se na blagdan Svih svetih u cijeloj Hrvatskoj služiti mise u crkvama, polagati vijenci na glavnim križevima, spomen-obilježjima, na grobovima rodbine i prijatelja u znak sjećanja na one koji su bili prije nas i živjeli s nama. Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u 16 sati služit će misu u crkvi Krista Kralja, na zagrebačkom Mirogoju.




Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva »jednom svetkovinom časti sve svete« – kako to lijepo izriče i molitva današnje svetkovine. Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoči i sv. Ivan u svom Otkrivenju kad kaže: »Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.« U tom se mnoštvu nalaze i toliki sinovi i kćeri iz našega naroda, među njima, vjerujemo, i zagrebački pomoćni biskup, sluga Božji dr. Josip Lang, koji je umro baš na današnji dan. Sve to silno, neprebrojivo mnoštvo u radosti stoji »pred licem Jaganjca«.

Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su čista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim.

Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv: »Sancta Maria ad Martyres« – crkva svete Marije i svetih mučenika.

Kako je poznato, Pantheon je vrlo originalna građevina s otvorenom kupolom kroz koju ulazi svjetlo. Na svetkovinu Svih svetih kroz taj je otvor padala u crkvu kiša rumeno žarkih ruža, lijep simbol svetih mučenika i njihove Kraljice. Bilo je to za vrijeme svečane svete mise. Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na l. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću svjedoci Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli u Rim.

Glasoviti Alcuin, učitelj cara Karla Velikoga, bio je jedan od velikih širitelja svetkovanja blagdana Sviju svetih. On je bio rodom iz Yorka u Engleskoj, a Kelti su već u starini smatrali svetim prvi dan studenoga koji je po njihovu sudu označavao početak zimskoga godišnjeg doba. Neki zbog toga misle da je blagdan Svih svetih prebačen od 13. svibnja na 1. studenoga pod anglosaskim i franačkim utjecajem, a ti su narodi baštinili opet neke tradicionalne religiozne običaje starih Kelta.

Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako u istočnoj tako i u zapadnoj Crkvi. Njezinu ljepotu neka nam u svome Govoru za nedjelju Sviju svetih posvjedoči u ime istočne Crkve njezin veliki srednjovjekovni teolog Gregorije Palamas. Njegov se utjecaj u istočnoj može usporediti s utjecajem sv. Tome Akvinskoga u zapadnoj Crkvi. On je baš kao i Anđeoski naučitelj bio pravi mistik. Spomenimo da se Palamas rodio u Carigradu oko god. 1296., postao solunski nadbiskup oko god. 1340. te umro u tom gradu god. 1359. Evo nekoliko njegovih misli:

»Kad prorok u psalmu kaže: "Bog čini čudesne stvari u svojim svetima", onda dodaje: "On će dati snagu i hrabrost svome narodu" (Ps 67,36). Promatrajte umom snagu tih proročanskih rijeci. Bog će čitavom svom narodu dati snagu i odvažnost.

Bog nije pristran ni prema kome. Pa ipak on čini čudesa samo svojim svetima. Sunce s visine jednakim (…) obiljem prosipa svoje zrake na sve; no ipak mogu ga vidjeti samo oni koji imaju oči i koji ih nisu zatvorili: i samo se tim čistim pogledom svojih očiju raduju čistoći svjetla… Tako i Bog s nebeskih visina daje bogatstva svoje milosti. On sam je izvor spasenja i svjetla iz kojeg se vječno slijeva milosrđe i dobrota. Pa ipak ne koriste se svi ljudi bez razlike njegovom snagom i milošću da bi se savršeno vježbali u kreposti i ostvarivanju čudesa, već samo oni koji su svoje odluke proveli u djelo te koji su prokušani činima svoje pripadnosti Bogu i svojom vjerom; oni koji su se potpuno odvratili od zla, prianjajući čvrsto uz Božje zapovijedi te upirući pogled svoga duha u Krista, Sunce pravde.

Krist ne samo da nudi nebo onima koji se bore, već ih i bodri ovim evanđeoskim riječima: "Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim" (Mt 10,32). Vidite, nikad ne možemo očitovati svoju vjeru i javno se opredjeljivati za Krista ako nismo od njega primili pomoć i snagu. A s druge opet strane naš Gospodin Isus Krist u budućem vijeku neće govoriti nama u prilog i neće nas predstaviti svome Ocu ako u nama nije naišao na povod da bi nas tamo gore sjedinio s njime.

Ukoliko je Božji sluga, svaki se između svetaca u svom prolaznom životu i pred smrtnicima izjašnjava za Krista. On to čini u kratkom razmaku vremena i u prisutnosti maloga broja ljudi. A naš će se Gospodin Isus Krist, koji je Bog te gospodar neba i zemlje, izjasniti za nas u svijetu vječnosti, pred Bogom, svojim Ocem, okružen anđelima i arkanđelima i svim nebeskim silama, u prisutnosti svih ljudi, poslije Adama sve do konca vjekova. Jer svi će uskrsnuti i pojaviti se pred Kristovim sudištem. Dakle, u prisutnosti sviju i pred pogledom sviju on će učiniti da njegovi budu prepoznati, on će proslaviti i okruniti one koji su mu do kraja pokazali svoju vjeru.«

Palamasovo se razmišljanje potpuno poklapa s Ivanovim Otkrivenjem u kojem stoji: »Pobjednik će tako biti obučen u bijelu haljinu; njegova imena sigurno neću "izbrisati iz knjige života"; štoviše, njegovo ću ime priznati pred svojim Ocem i njegovim anđelima« (3,6).

Kao gradu za duhovno razmišljanje na današnju svetkovinu i sutrašnji spomendan vjernih mrtvih navodim nekoliko misli i iz bogate ostavštine pokojnoga pape Pavla VI. On je u podnevnom nagovoru prije Anđeoskog pozdravljenja vjernicima, okupljenima na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na današnji dan god. 1965. rekao: »Vi i danas želite naš pozdrav i naš blagoslov. Dat ćemo vam ih rado razmišljajući kako ova dva dana – blagdan svetih i spomendan pokojnih – praktički zaključuju ciklus liturgijskih blagdana godine te pružaju veoma spasonosne misli koje naše razmišljanje prenose sa scene ovoga svijeta na onu budućega.

Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena i ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!

Gospa, Kraljica neba, neka primi te naše molitve te od njih načini most između sadašnjega i onoga budućega života; neka nam bude Majka i u nebeskom životu!«

U želji da za današnju svetkovinu imamo, zaista, blagdanski obilan duhovni stol, navest ćemo nekoliko misli i iz knjige velikoga francuskog teologa, isusovca Henrija De Lubaca. Te su misli uzete iz knjige Paradoks i tajna Crkve. One se odnose na svetost sutrašnjice.

»Tko je mogao predviđati ono jedinstveno što će dati jedan Augustin, jedan Franjo Asiški, jedan Ignacije Lojolski? Isto tako nitko od nas ne može se danas ozbiljno uputiti u avanturu da opiše značajne crte koje će obilježavati svece sutrašnjice…

Budući pak da je naše doba izvrgnuto promjenama više od svih drugih te ga goni vrtoglavi vihor, predviđanja o tom predmetu cine mi se danas dvostruko nemoguća. To ne bi značilo samo računati bez Duha, koji je u svojim iznašašćima uvijek nepredvidiv; već to bi značilo spekulirati o značajkama i potrebama jednoga razdoblja čija nam sutrašnja situacija izmiče… Valja se, dakle, već unaprijed uvjeriti da svetac što ga očekujemo nikako neće biti u skladu s našim pojmovima, našim prognozama ili našim željama. Kad on bude prisutan, možda će nas šokirati, iznenaditi. Ako ga Bog bude podigao u našoj sredini, možda ćemo biti u napasti da ga odbacimo… No on će imati svoju ’osvetu’.

Govorimo o budućnosti. No ono što želim reci upravo je dio povijesti koji uvijek počinje iznova... Kako god svetac morao biti različan od svojih brojnih prethodnika, on će ipak reproducirati njihove bitne crte. On će biti siromašan, ponizan. Posjedovat će duh blaženstava. neće proklinjati, a ni laskati. On će jednostavno ljubiti. On će Evanđelje uzeti doslovno, tj. sa svom njegovom strogošću. Tvrda će ga askeza osloboditi od njega samoga. On će baštiniti svu vjeru Izraela, ali dozivajući si u svijest da je ona prošla kroz Isusa. On će uzeti na se križ svoga Spasitelja i truditi se da ga slijedi.

Za naše osrednje čovječanstvo njegov život neće biti primjer i poticaj. Podvrgnut pogrješivosti kao svaki drugi čovjek, on, poučljiv prema Duhu, imat će onaj dar duhovnog rasuđivanja što je obećan Zaručnici – svetoj Crkvi – te se neće više plašiti ni najkorjenitijih obnova, no ne dajući se zavesti ni lažnim novotarijama. Kao i toliko njegovih prethodnika, odgovarajući novim djelima, novim situacijama, on će biti branitelj i oslonac potlačenih. Možda će jednako tako biti voda ljudi. Možda će biti doveden do toga da osnuje i ne htijući neki novi institut takvoga stila koji će nas u prvi mah začuditi. Možda će i u društvu igrati ulogu pa će se na tisuće trubalja javnoga mišljenja baviti njime. Možda će, naprotiv, biti i izoliran; možda će živjeti od mase nezapažen. Možda će njegova okolina gledati na njega kao na anakronizam, na nešto što spada u prošlost. Možda će biti neshvaćen, izdan, ostavljen od svojih: a tako je uvijek i s jednostavnom ljudskom istinom Evanđelja. Pod oblicima i u prilikama koje ne možemo predvidjeti, on će se ukopati u tajnu patnje, u predanje, u onu intimnu osamljenost – u odvratnost prema grijehu. On će također biti drugi Krist: ne čovjek koji bi htio nadmašiti Krista, već naprotiv čovjek čiji će sav ideal, sav život biti da se Njemu suobliči.

Dakle, po njemu će kao i po njegovu Učitelju te u potpunoj ovisnosti o Učitelju prosijevati Božje lice…«

01.11.2006. u 13:41 • 4 KomentaraPrint#

petak, 20.10.2006.

U Jordanu se gradi prvo katoličko sveučilište


U Jordanu se gradi prvo katoličko sveučilište

U gradu Madaba započinje gradnja prvoga katoličkog sveučilišta u Hašemitskoj Kraljevini Jordanu, izjavio je pomoćni biskup jeruzalemskog patrijarha latinskog obreda GiacintoBoulos Marcuzzo u razgovoru za KNA. Zdanje se podiže i u spomen na hodočašće Ivana Pavla II. u Svetu zemlju u godini Velikog jubileja 2000.

Prve institute sveučilište će otvoriti 2008., a dvije godine kasnije trebao bi biti dovršen najveći dio sveučilišnog kompleksa. Očekuje se da će na njemu studirati oko 3000 studenata. Premda u Jordanu živi oko 200.000 kršćana, dosad nije imao takvu akademsku kršćansku obrazovnu ustanovu.

Grad Madaba poznat je inače po glasovitom mozaiku karte Svete zemlje iz 6. stoljeća.

20.10.2006. u 20:00 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 18.10.2006.

MAJKA TEREZIJA



Rodila se 27. kolovoza 1910. u albanskoj obitelji Nikole i Doroteje Bojaxhiu u Skopju i na krštenju dobila ime Agneza. U obitelji je bilo još dvoje djece: Lazar i Agata. U 18 godini života ostavlja Skoplje i 26. rujna 1928. putuje preko Zagreba u Irsku u misionarsku redovničku zajednicu sestara iz Loreta. Već sljedeće godine, 6. siječnja 1929., stupila je na indijsko, bengalsko tlo u Kalkutu. Od 1929. do 1948. radi na sestarskoj školi u Kalkuti kao nastavnica, a prije je radila kao bolničarka.

U vlaku na putu iz Kalkute u Darjeeling, 10. rujna 1946. "čula sam poziv da slijedim Njega u potleušicama, da mu ondje služim u najsiromašnijima među siromasima. Znala sam da je to Njegova volja i da ga moram slijediti." U 38. godini, dopuštenjem poglavara, 6. kolovoza 1948. ostavlja službu "lorentinki". Oblači indijski sari i počinje živjeti za najsiromašnije. Od tada je zovu "Majka". Prva joj se pridružila bogata bengalska djevojka Shubashini Das, koja uzima redovničko ime Agneza. Danas Družba misionarki ljubavi broji oko 4.000 redovnica u 600 misijskih kuća na svih pet kontinenata. U Zagrebu su sestre Majke Terezije od 1979. do 2000. godine djelovale u ulici Jurja Branjuga, a u godini Velikoga jubileja 2000. preselile su u Jukićevu, gdje im je Zagrebačka nadbiskupija uredila prikladnije prostorije.

U ožujku 1963. Majka Terezija je utemeljila je mušku granu Družbe - "Braću misionare ljubavi".

Od 26. ožujka 1969. papa Pavao IV. potvrđuje Pravila međunarodnog udruženja "Suradnika Majke Terezije", kojih danas ima više od 100 tisuća.

U travnju 1962. primila je nagradu indijske vlade "Padmashri Medal". Papa Pavao IV. uručio joj je 6. siječnja 1971. međunarodnu nagradu za mir "Ivan XXIII.". U studenome 1972. primila je novu nagradu indijske vlade "Jawaharlal Nehru" za međunarodno razumijevanje.

Princ Filip predaje joj 25. travnja 1973. nagradu "Templeton" za širenje vjere.

U Oslu je 10. prosinca 1979. primila Nobelovu nagradu za mir.

Skupština grada Zagreba 19. srpnja 1990. proglasila ju je počasnim građaninom grada Zagreba.



Umrla je 5. rujna 1997. u Kalkuti. Samo šest godina nakon njezine smrti, 19. listopada 2003. papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom na prepunom trgu sv. Petra u Rimu.

18.10.2006. u 17:14 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 11.10.2006.

ČIST RAČUN DUGA LJUBAV



Mijo je već dugo sjedio za kuhinjskim stolom i pisao. Školsku je zadaću odavno napisao.

>>Što pišeš tako marljivo?<< upita ga majka.

>>Nešto za tebe<<, odgovori Mijo, prikrivajući list na kojem je pisao.

>>Da znaš kako sam radoznala <<, uzvrati majka.

Mijo ubrzo završi i uzdahne: >>Konačno!<<

Ono što je pisao, triput je prepisivao. Svaki je put nešto dodao. Sad brižno savije papirić, stavi ga u listovnu omotnicu i ostavi na maminu šivaćem stroju. Tada je majka smjela uzeti pismo i otvoriti ga.
Evo što je u njemu pisalo:

Račun majčinih dugova Miji:
1. Šest puta odnio smeće………..….........…...…3,00kn
2. Tri puta donio kruh………………............…..….3,00kn
3. četiri puta obrisao suđe…………........……......8,00kn
4. Jedanaest puta donio ugljen iz podru.......11,00kn
5. Prašina, cvijeće i druge sitnice……..........…….8,00kn
_______________________________________________
Svega…………………………………..........................…..…33,00kn


Majka je kimnula glavom, uzela novčanik i rekla:
>>Da, odmah ću ti to isplatiti. Zaista si mi mnogo pomogao.<<
Mijo se obradovao zasluženom novcu. Odmah požuri u cirkus. Ondje je za jednu kružnu vožnju malim električnim autom trebalo platiti 4kune. S novcem što ga je upravo dobio od majke mogao se provozati nekoliko puta i još malo povećati svoj imetak u štednoj kasici.
Kad se vratio kući, na krevetu ga je čekalo pismo.
Brzo ga otvori i pročita:


Račun Mijinih dugova majci:
1. Devet godina za njega kuhala……….......……….0,00kn
2. devet godina za njega prala………………...........0,00kn
3. 3000 puta ga okupala i počešljala…….......…...0,00kn
4. 300 puta okrpala košulje i hlače…………........…0,00kn
5. 100 noći probdjela kad je bio bolestan…..…....0,00kn
________________________________________________
Svega …………………………..……………........................…..0,00kn


Još iste večeri majka je na svom šivačem stroju našla točno trideset i tri kune. Mijina štedna kasica ostala je prazna.....

11.10.2006. u 14:47 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 10.10.2006.

Opasnost bogatstva



Isusova riječ iz današnjeg evanđelja zvuči kao prijetnja: »Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene, nego bogatašu u kraljevstvo Božje.« Nije li evanđelje Radosna vijest a ne prijeteća vijest, zastrašujuća poruka? Ako bismo doslovno shvatili te Isusove riječi, vjerojatno velika većina ljudi, ako ne već pretjerano bogatih ali ipak donekle dobrostojećih, ne bi zavrijedila ući u kraljevstvo Božje.

Što je Isus mislio i htio ovime reći? To je i pitanje učenika: »Pa tko se onda može spasiti?« Isus ne želi nikoga strašiti već samo jasno upozoriti na zamke i opasnosti koje u sebi skrivaju kako bogatstvo tako i siromaštvo.

Bogatstvo može postati samo sebi svrhom, novac i posjedovanje mogu čovjeka zarobiti, ovladati njime. To se događa kada čovjek samo trči za materijalnim a zaboravlja ono što je stvarno važno i zapravo najbitnije u životu. Ako pojedinac ili pojedina grupa nešto čine ili poduzimaju samo radi zarade i profita a ne radi ljudi i zbog vlastitog zadovoljstva, onda je sve to promašeno.

Slično je i sa siromaštvom: ljudi koji se moraju boriti s preživljavanjem, što će npr. sutra jesti, također su u opasnosti da izgube vlastitu slobodu i vlastito dostojanstvo. Pravi cilj i svrha života ostaju u oba slučaja zastrti i zamagljeni. I bogati i siromašni u opasnosti su da se vrte u začaranom krugu svojih opsesija bilo stjecanjem materijalnog bilo grčevitom borbom za preživljavanjem i tako budu zapravo robovi vlastite životne situacije.

Isusu je stalo do pravednosti koja je u stanju ta dva ekstremna stanja pomiriti. Među ljudima bi trebala vladati pravednost temeljena na solidarnosti u Božje ime! I jer Bog svakome želi dobro, tako i svaki njegov učenik, osobito onaj bogati ili relativno imućan, treba pomoći u uspostavi Božje pravednosti. To je put nasljedovanja Isusa Krista.

Brazilski teolog Frei Betto je jednom rekao: Gladan čovjek je uvreda za svog Stvoritelja. Ako činimo barem malo kako bismo ublažili siromaštvo i oskudijevanje ljudi, ako se borimo protiv gladi, ako podupiremo socijalne projekte, nastojimo pomoći oko uspostave pravednijeg svijeta tada je to izvršavanje Božje volje.

Isus nas želi prodrmati kako ne bismo skrštenih ruku gledali nevolju i oskudicu onih koji pate. Želi da si postavimo pitanje: Koliko smo ovisni o posjedovanju materijalnog i tko je zapravo gospodar našega života? Želimo li služiti živome Bogu služeći siromašnoj braći ili se vrtjeti u začaranom krugu nezasitnosti materijalnim dobrima? Stoga vrijedi i nadalje ona Isusova: »Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!«

Josip Koprek

10.10.2006. u 17:45 • 1 KomentaraPrint#

subota, 07.10.2006.

BOG IMA ODGOVOR

[]

Za sve negativne stvari koje si govorimo, BOG ima pozitivan odgovor:

Ti kažeš: « Nemoguće je !»
Bog kaže: « Sve je moguće!» (Luka 18:27)

Ti kažeš: «Preumoran sam ! «
Bog kaže: « Ja ću te odmoriti !» (Matej 11:28-30)

Ti kažeš: « Nitko me ne voli !»
Bog kaže: « Ja te volim ( Ivan 3:116,13:34)

Ti kažeš: « Ne mogu dalje!»
Bog kaže: « Moja je milost dovoljna (II Korinćanima 12:9, Psalm 91:15)

Ti kažeš: « Ne razumijem ! «
Bog kaže: « Ja ću te voditi ! (Izreke 3:5-6)

Ti kažeš: « Ne mogu to napraviti !»
Bog kaže: « Ti možeš sve !» ( Filipljanima 4: 13)

Ti kažeš: « To nije vrijedno «
Bog kaže: « To će biti vrijedno « ( Rimljanima 8:28)

Ti kažeš: « Ne mogu si oprostiti!»
Bog kaže: « Ja ti opraštam!» (Ivan 1:9, Rimljanima 8:1)

Ti kažeš: « Neću uspjeti!»
Bog kaže: « Ja ću ti dati sve što trebaš!»( Filipljanima 4:19)

Ti kažeš: « Bojim se!»

Bog kaže: « Nisam te ispunio duhom straha!» ( Timotej 1:7)

Ti kažeš: « Uvijek sam razočaran i zabrinut !»
Bog kaže: « Predaj mi sve svoje brige!» (Petar 5:7)

Ti kažeš: « Nemam dovoljno vjere!»
Bog kaže: « Svima sam dao mjeru vjere!» ( Rimljanima 12:3)

Ti kažeš: «Nisam dovoljno pametan!»
Bog kaže: « Dajem ti mudrost (I Korinćanima 1:30)

Ti kažeš: « Sam sam! »
Bog kaže: « Nikada te neću napustiti! » (Hebrejcima 13:5)

07.10.2006. u 12:29 • 1 KomentaraPrint#

petak, 06.10.2006.

PAPA BENEDIKT XVI.



Na Petrovo 1951. zaređen je za svećenika, a g. 1953. obranio je disertaciju o temi »Narod i kuća Božja u crkvenom nauku sv. Augustina«, a za sveučilišnog docenta habilitirao se disertacijom »Teologija povijesti sv. Bonaventure«. Predavao je dogmatsku i fundamentalnu teologiju od 1952. do 1959. na višoj teološkoj školi u Freisingu, zatim od 1959. do 1963. u Bonnu, od 1963. do 1966. u Münsteru, od 1966. do 1969. u Tübingenu. Godine 1969. postao je redoviti profesor dogmatike i povijesti dogme na Sveučilištu u Regensburgu, na kojem je bio i vicerektor. Od samoga početka II. vatikanskog koncila g. 1962. bio je teolog savjetnik kelnskoga nadbiskupa kardinala Josepha Fringsa.

Autor je brojnih teoloških djela, među kojima je veoma poznato »Uvod u kršćanstvo« iz 1968. godine, djelo u kojem su sabrana njegova predavanja o Apostolskom vjerovanju. S teologom Meierom g. 1970. objavio je djelo »Demokratizacija Crkve«, zatim 1973. »Dogma i objava« - zbirku pastoralnih pokušaja, govora, propovijedi i razmatranja. Proslavio se veoma zapaženim predavanjem na Bavarskoj katoličkoj akademiji o temi »Zašto sam još u Crkvi?« u kojem je posvjedočio: »U Crkvi sam jer nije moguće biti kršćanin pokraj Crkve«. Godine 1985. objavio je djelo »Izvještaj o vjeri«, g. 1966. »Sol zemlje«. Objavio je i više knjiga razgovora među kojima je i biografsko djelo »Uspomene«.

Papa Pavao VI. imenovao ga je 27. ožujka 1977. nadbiskupom Münchena i Freisinga, a kardinalom isti papa ga je kreirao 27. lipnja 1977.

Bio je relator na V. generalnom zasjedanju Biskupske sinode 1980. o temi »Zadaće kršćanske obitelji u suvremenom svijetu«, te 1983. delegirani predsjedavajući VI. zasjedanja sinode o temi »Pomirenje i pokora u poslanju Crkve«.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 25. studenoga 1981. prefektom Kongregacije za nauk vjere, predsjednikom Papinske biblijske komisije i Međunarodne teološke komisije - i tu je službu obavljao do smrti Ivana Pavla II. Od 1986. do 1992. bio je predsjednik Komisije za pripravu Katekizma Katoličke Crkve te je pod njegovim vodstvom izrađeno to koncilsko djelo.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 5. travnja 1993. kardinalom biskupom s titulom suburbikalne biskupije Velletri-Segni, 6. studenoga 1998. izabran je za vicedekana Kardinalskog zbora, a papa Ivan Pavao II. imenovao ga je dekanom Kardinalskoga zbora 30. studenoga 2002.

06.10.2006. u 19:16 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 03.10.2006.

ODMOR



Šetati u prirodi.
Jesti kad si gladan.
Spavati kad si umoran.
Razgovarati s cvijećem i životinjama.
Divno i -
savršeno besplatno!

Od za živce pogubna radnog mjesta puna buke do prenapučene plaže pune buke i natrag, na prepune ulice pune buke do za živce pogubna radnog mjesta puna buke... Opuštenost, odmor, mir: pravi se odmor ne mjeri kilometrima ceste, nego satima tišine. Sreća odmora je u ispunjenoj radosti. Na sunčanu poljskom putu, u prozračnoj i svjetlom obasjanoj šumi može biti ljepše nego na Azurnoj obali!

Odmor!
Sreća je
bliže nego misliš.
Odmor. Dođi k sebi!
Potraži tišinu. Nađi mir.
Ovdje stanuje radost
koja se izgubila zbog velike buke.
Phil Bosmans

03.10.2006. u 17:38 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 26.09.2006.

"Povjeri Gospodinu svu svoju brigu i on će te pokrijepiti"



U trenucima tjeskobe i osamljenosti kad te možda napuste svi, sjeti se da ima Netko tko te nikada ne napušta. Taj Netko nije bilo tko, to je Bog sam. Onaj koji je najmoćniji u isto je vrijeme onaj koji te najviše voli, koji je tvoj najbolji prijatelj. Dobro je imati prijatelje među ljudima, ali često puta i oni, uz najbolju volju, ne mogu promijeniti našu situaciju i osloboditi nas od nekih strahova, kao npr. od straha pred smrću. Kako je lijepo i utješno u takvim trenucima sjetiti se da ima Netko koji može sve. Bog je svemoćni prijatelj koji te neizmjerno voli. Biblija to izražava slijedećim riječima: "Povjeri Gospodinu svu svoju brigu i on će te pokrijepiti".

p. Mijo Nikić

26.09.2006. u 09:49 • 3 KomentaraPrint#

Papa veleposlanicima: O suradnji muslimana i kršćana ovisi naša budućnost



Ovim susretom želim učvrstiti veze prijateljstva i solidarnosti između Svete Stolice i muslimanskih zajednica u cijelom svijetu, rekao je papa Benedikt XVI. veleposlanicima zemalja s muslimanskom većinom koje je u ponedjeljak primio u Castelgandolfu

Dobro su poznati razlozi zbog kojeg je došlo do ovog našeg susreta i na njima sam se već imao priliku zadržati tijekom proteklog tjedna, rekao je Papa ponovno istaknuvši da cijeni i duboko poštuje vjernike muslimane.

Citirajući ulomak iz deklaracije Drugog vatikanskog koncila Nostra aetate u kojem se ističe kako Crkva poštuje muslimane, Papa je istaknuo kako je od samog početka svoga pontifikata izrazio želju da se nastave učvršćivati mostovi prijateljstva s vjernicima svih religija, a osobito da dođe do većeg dijaloga između muslimana i kršćana jer je to nužnost o kojoj u velikoj mjeri ovisi naša budućnost.

U svijetu označenom relativizmom imamo apsolutnu potrebu za istinskim dijalogom među religijama i kulturama. Živo želim da se odnosi nadahnuti na povjerenju, koji već godinama postoje između kršćana i muslimana, nastave i dalje razvijaju u duhu iskrenog dijaloga koji prepoznaje zajedničke vjerske vrijednosti te uzima na znanje i poštuje razlike, rekao je Papa.

Sveti je Otac istaknuo da dijalog među religijama i kulturama predstavlja nužnost pri zajedničkom građenju svijeta mira i bratstva, dodavši kako "naši suvremenici očekuju od nas rječito svjedočanstvo kadro svima ukazati na vrijednost religijske dimenzije života".

Zato je nužno da, vjerni učenjima vlastitih religijskih tradicija, kršćani i muslimani nauče živjeti i raditi zajedno, kao što se to već ponegdje i događa, da bi se izbjegao svaki oblik nesnošljivosti te se suprotstavilo svakom nasilju, istaknuo je papa Benedikt XVI.

Papa je izrazio svoje duboko uvjerenje da je u situaciji u kojoj se danas nalazi svijet imperativ za kršćane i muslimane da se zauzmu za zajedničko suočavanje s brojnim izazovima kojima se susreće čovječanstvo, osobito što se tiče obrane i promicanje dostojanstva ljudskog bića i prava koja iz toga proistječu.

Dok rastu prijetnje protiv čovjeka i protiv mira, kršćani i muslimani, ponovno potvrđujući da čovjeku pripada središnje mjesto, pokazuju svoju poslušnost Stvoritelju, čija je volja da svi ljudi žive onim dostojanstvom koje im je On dao, rekao je Papa u svom govoru predstavnicima islamskih zemalja.

Povod susretu pape Benedikta XVI. s veleposlanicima iz islamskih zemalja bila su kriva tumačenja dijela njegova govora održanog na sveučilištu u Regensburgu, koja su potaknula žestoke reakcije i prosvjede u islamskim zemljama.

26.09.2006. u 09:39 • 0 KomentaraPrint#

subota, 23.09.2006.

Terorizam, izazov današnjega vremena



Huntigton smatra islam prijetnjom Zapadu. Po njegovu mišljenju, religija je glavna snaga koja mobilizira i motivira čovjeka, a kako su sastavni dio zapadne civilizacije individualizam, liberalizam, ljudska prava, jednakost, sloboda itd. za Huntigtona postoji procijep između »Zapada i ostatka«.


Je li islam prijetnja Zapadu?

U svemu tome islam predstavlja, po Huntigtonu, prijetnju te se ta ista religija ozbiljno sukobljava sa zapadnim liberalizmom. Huntigton ne vidi toliko problem u fundamentalistima koliko u islamu koji je za njega druga kultura, a muslimani su oni koji su uvjereni u »nadmoć svoje kulture, a opsjednuti nedostatkom moći«. Lewis govori o sukobu kultura, ali po njemu za konflikte nisu odgovorni muslimani, nego islamisti. To mišljenje dijeli i Bill Clinton.

Massarrat ne vidi korijene sukoba primarno među kulturama, nego unutar kultura. Po njemu je brza i jednodimenzionalna globalizacija u arapskim društvima prouzročila duboke socijalne rane. Posljedica globalizacije u arapskom svijetu je otuđenje i kriza identiteta. Šeik Fadlullah ne niječe mogućnost rata zbog različitosti kultura, ali ne vjeruje da je kultura islamskog svijeta glavni protivnik Zapadu, budući da nema za cilj uništiti drugu kulturu. Većina analitičara odbacuje Huntigtonove tvrdnje tvrdeći da on operira klišejima.
Ima intelektualaca koji zastupaju mišljenje da se najveći broj islamističkih grupa posebno bori protiv vrijednosti zapadne moderne, kao što je individualizam, pluralizam, materijalizam i religiozna indiferentnost. Militantni islamisti ne odbacuju čitavu modernu jer tehnološka dostignuća koriste itekako u svojoj borbi.
Trebamo tražiti dijalog kultura i dobro se informirati. Ali tako dugo dok militantnim islamističkim vođama uspijeva uvjeriti druge da samoubojičkim i terorističkim napadima vrše Božju volju, terorizam neće prestati. Taj terorizam potiče još više arogantnost Zapada prema muslimanima i njihovoj kulturi. Mir i sigurnost na svijetu samo su onda mogući ako ne dopustimo da se »tobožnji sukob kultura« još zaoštri.
Po Al-Azmu, islamisti žele u prvome redu islamsku obnovu, a to je jako malo povezano s kulturnim ili političkim preporodom, a puno više sfanatizmom i primitivnošću. Po Krämeru se islamisti ne brane toliko od zapadnih ideja koliko od dominantnosti Zapada.
To tvrdi i Osama Bin Laden, najtraženiji terorist (ako je još živ), u intervjuu koji je u ožujku 1997. dao Peteru Bergenu negdje u Afganistanu: »Vladi SAD-a smo objavili rat... jer je ona na direktan i indirektan način podupiranjem izraelske okupacije Palestine počinila nepravedan i težak zločin. Vjerujemo da odgovornost za smrtno stradale u Palestini, Libanonu i Iraku počiva na SAD-u. Vlada SAD-a se tim teškim zločinima odriče humanitarnih osjećaja. Ona je prešla sve granice te se ponaša kako se dosada nije ponašala ni jedna sila na svijetu, pa čak ni imperijalistička. Židovima propuštaju sve kroz prste, a arogantnost i oholost Američke vlade ide tako daleko da su okupirali Saudijsku Arabiju. Zbog tih i drugih čina agresije i nepravde proglasili smo džihad protiv SAD-a...
Propašću Sovjetskog Saveza SAD je postao arogantniji i oholiji, oni se smatraju gospodarima ovoga svijeta te uvode tzv. novi svjetski poredak...
Oni žele zaposjesti naše zemlje, opljačkati naša bogatstva, nametnuti nam upravitelje koji trebaju nama upravljati i zahtijevaju da se s time trebamo složiti. Ako se s time ne slažemo, onda vele da smo teroristi.«
Zanimljiv je i intervju koji je u studenome 1999. dao Fazlur Rahman Khalil, vođa militantne islamističke grupe i desna ruka Bin Ladenu. On tvrdi u tom intervjuu da je SAD objavio islamu rat. Po njemu je tvrdnja da su oni teroristi smiješna: »Moramo razlikovati između terorizma i svetog rata. Džihad ne znači: tu naprijed je jedan Amerikanac, ubijmo ga. To bi bio terorizam. Sveti rat je precizan odgovor na djela tlačitelja. Ako npr. ubijemo jednoga američkog časnika u Karachiju zbog toga što je počinio zločine nad muslimanima, onda je dobio odgovor koji zaslužuje. Mudžahedini ne ubijaju nevine ljude, za razliku od američkih vojnika. Islam respektira sve ljude, pa čak i židove i kršćane...«


Kakvu predodžbu o Bogu imaju islamistički teroristi?

Kakav je to Bog na kojeg se pozivaju ti teroristi? Treba se pitati radi li se stvarno o Bogu Muhameda ili o potpuno apsurdnoj predodžbi Boga u islamu. Islamističke vjerske vođe obećavaju teroristima da će nakon samoubojičkog napada ići kao mučenici u nebo. No, mora se reći da Kuran zabranjuje samoubojstvo: »Ne ubijajte se, Alah je milosrdan« (sura 4, 30) ili: »Ako netko ubije jednog čovjeka, to je kao da je ubio čitavo čovječanstvo; i ako netko drugom čovjeku spasi život, to je kao da je čitavom čovječanstvu spasio život (sura 5, 33 - slobodan prijevod autora). Ti reci Kurana osuđuju svaki oblik ubojstva. Ipak je po Kuranu ubojstvo čovjeka dozvoljeno ako ga osudi država u kaznenom postupku. Kuran ne opravdava vlastitu osvetu.


Kako gleda Zapad na islam?

Nakon terorističkog napada na SAD mnogi ljudi kao i mediji na Zapadu islam smatraju ekstremnom religijom u kojoj je dozvoljeno nasilje. Britanski »Daily Telegraph« je pisao: »Islam je vjera koja odobrava sve oblike nasilja.« Ibn Warraq, nekadašnji islamski intelektualac koji je tu religiju napustio, piše u francuskom časopisu »Marianne«: »Naravno da ima i modernih muslimana; ali islam po sebi nije moderan. Islam je totalitarna ideologija.« A u njemačkom »Sternu« stajala je rečenica koja se je puno puta čula u islamskom svijetu: »Muslimani bi trebali svoju vjeru širiti i oružjem.«
No, mora se reći da ako se studira ozbiljne islamske učenjake, brzo se uviđa da Kuran zabranjuje nasilno širenje islama. Osim toga, Zapadu još uvijek nedostaje fundirano znanje o islamu i džihadu. Sigurno je da ljude na Zapadu zbunjuju i izjave tzv. istinskih predstavnika islama koji tvrde da islamski nauk odobrava teroristička djelovanja. Stoga bi se trebalo ozbiljno pozabaviti izvorima i tradicijama na koje se pozivaju zagovornici krvavog i nasilnog džihada.
Tako dugo dok nije potpuno jasno odobrava li islamski nauk terorizam u bilo kojem obliku, neće biti stvarnog mira. Nemuslimani će uvijek imati strah od islama koji odobrava terorizam, a to bi imalo daljnje posljedice za suživot muslimana i nemuslimana.
Islam prevedeno znači: preko predanja Bogu naći mir. Oni koji ubijaju u ima Alaha nazivaju isto svoju vjeru islamom. Kad bi ti, kako to tvrdi Hadayatullah Hübsch, uzeli ozbiljno proroka Muhameda i Kuran, onda ne bi dolazilo do »islamskog terorizma«. Ona dalje tvrdi da tako dugo dok nije jasno je li islam identičan s ognjem, mačem, mržnjom i terorom ili ipak s milosrđem, pravdom, ljubavlju i brižljivošću, ne može doći do pravog zajedništva na svijetu. A da bi se za to stvorile pretpostavke, potrebno se je dobro informirati o toj vjeri, a i s islamske strane trebaju doći jasni odgovori.


Dugoročna i uspješna borba protiv terorizma

Terorizmu se mora suprotstaviti »ljudskost i ljepota humanih etičkih koncepata«. Trebalo bi se pozabaviti pitanjem nasilja u islamu koji određene duhovne vođe te religije propagiraju. No, najveći problem je pitanje siromaštva u tim zemljama. Poznato je da je u Pakistanu 2001. bilo oko 2500 kampova u kojima se mladima propovijedalo nasilje i terorizam, a zauzvrat su ti mladi i njihove obitelji dobivali odjeću i hranu. Ne može se suzbiti pošast ovog vremena tako dugo dok države poput Pakistana ne financiraju javne škole. Utjecaj tih kampova u kojima se i trenira te propagira mržnja i nasilje tek će onda nestati ako će svatko imati pristup školi. U samom Pakistanu ima danas više od 70% analfabeta, a u mnogim drugim azijskim i afričkim zemljama gdje su muslimani većina gospodarska je situacija kao i postotak nepismenih sličan. Bogate industrijske zemlje trebale bi si uzeti za zadaću da u tim dijelovima svijeta stvore socijalne uvjete koji bi omogućili život dostojan čovjeka.
Ipak treba spomenuti da se i u Zapadnoj Europi, npr. u Njemačkoj, sve islamske udruge ne distanciraju i ne osuđuju nasilje, pa ih država promatra. Postoje škole gdje se uči Kuran i gdje se ljude na najgori mogući način indoktrinira. Državni organi pokušavaju na Zapadu tome ući u trag i takve islamske institucije zatvoriti.
Trebamo tražiti dijalog kultura i dobro se informirati. Ali tako dugo dok militantnim islamističkim vođama uspijeva uvjeriti druge da samoubojičkim i terorističkim napadima vrše Božju volju, terorizam neće prestati. Taj terorizam potiče još više arogantnost Zapada prema muslimanima i njihovoj kulturi. Mir i sigurnost na svijetu samo su onda mogući ako ne dopustimo da se »tobožnji sukob kultura« još zaoštri. To može samo onda uspjeti ako između islamskog i zapadnog svijeta dođe do dijaloga. Taj je dijalog za sve od presudne važnosti.

23.09.2006. u 19:35 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 07.09.2006.

MALA GOSPA



Danas slavimo rođendan toga divnoga Božjega hrama, rođendan Bogomajke, presvete Bogorodice Blažene Djevice Marije. Nju su u Starom zavjetu pretkazali i navijestili Bogom nadahnuti pisci i proroci. Ona ima svoju povijest daleko prije svoga rođenja. Ona je zapisana već na prvim stranicama Svetoga pisma. Nakon pada praroditelja u grijeh Bog im se ukazuje, prekorava ih zbog neposlušnosti i tjera ih iz raja. A zatim Bog sam govori zmiji - zavodniku: "Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu" (Post 3,15). Drugi vatikanski sabor izričito uči da je Marija proročki označena u tome obećanju o pobjedi nad zmijom, a koje bi dano našim praroditeljima pošto su sagriješili (usp. Lumen gentium, br. 55).

Mariju naviješta prorok Izaija kad govori o znaku Emanuela. "Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!" (Iz 7,14).

Isto tako prorok Mihej, govoreći o nevolji i slavi doma Davidova, kaže: "Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi" (Mih 5,2).

Drugi vatikanski sabor uči: "S Marijom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija, kad je Sin Božji od nje uzeo ljudsku narav, da otajstvima svoga tijela oslobodi čovjeka od grijeha." Marija je Božje remek-djelo, pretkazano unaprijed tolikim slikama, simbolima i usporedbama.

Miris je haljina tvojih kao miris libanski. Ti si vrt zatvoren, sestro moja, nevjesto, vrt zatvoren i zdenac zapečaćen. Mladice su tvoje vrt mogranja pun biranih plodova: nard i šafran, mirisna trska met, sa svim stabljikama tamjanovim, smirna i aloj s najboljim mirisima. (Pjesma nad pjesmama 4,10-14)

Na Mariju, Crkva u prenesenom značenju primjenjuje i ove divne Sirahove slike: Uzrastoh kao cedar na Libanu i kao čempres na gori Hermonu. Uzrastoh kao palma u Engadu i kao ružičnjaci u Jerihonu. Kao divna maslina u dolini, uzrastoh kao makljen nad vodama. Rasuh miomiris svoj kao cimet i drvo bagremovo, i zamirisah mirisom kao smirna izabrana, kao galban, oniks i stakte, i kao vonj tamjanov u šatoru. Raširih grane svoje kao terebinta, i grane su moje divne i ljupke. Propupah kao trs mladicama ljupkim, i cvjetovi su moji porod slave i bogatstvu. (Sir 24,13-17)

Velike su starozavjetne žene Debora, Judita, Estera bile također Marijine slike, slike one koja će nam roditi Spasitelja i osloboditelja od zla. Zato nas Crkva danas poziva: "Radosno svetkujmo Rođenje Blažene Marije Djevice: iz nje se rodilo Sunce pravde, Krist Bog naš!" (Ulazna pjesma). To sunce će zasjati siromašnima, neznatnima, potlačenima, onima koji su progonjeni zbog pravednosti. Njezino je rođenje, doista, navijestilo radost cijelom svijetu. Tu radost Crkva danas na Malu Gospu u svom bogoslužju naviješta svijetu. U Pripjevnom psalmu kliče: Radujem se u Gospodinu, radujem! Ja se u tvoju dobrotu uzdam, nek mi se srce raduje spasenju tvome! Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro, pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjega! (Ps 13).

A svoje bogoslužje na današnji dan u popričesnoj molitvi Crkva ovako sažima: "Klicala, Gospodine tvoja Crkva, okrijepljena svetim otajstvima i obradovana Rođenjem blažene Marije Djevice, koja svemu svijetu bijaše nada i zora spasenja!"

07.09.2006. u 20:58 • 1 KomentaraPrint#

petak, 01.09.2006.

Sretni ljudi su puni nade



Moj ujak je vidio samo mali komadić svijeta.
On ima samo jednu ženu i jednu kuću.
Svaki dan je radio svojim rukama,
a svi ljudi su bili dobro došli
za njegov stol i u njegovo srce.
Kad je imao osamdeset godina,
bio je još toliko pun životnoga poleta
kao jedan dvadestogodišnjak.

On mi je dao vjeru u vječni život.

Pomislio sam:
Kad bi svi ljudi bili zadovoljni s toliko malo,
za svakoga bi bilo dostatno.

Sretni ljudi:
puni su nade na granici života,
slobodni od strahova i pohlepe,
puni radosti zbog zaštićenosti
i sigurnosti u besmrtni život.

Tko želi doći u nebo sam za sebe, nikada neće u njega ući.

01.09.2006. u 12:30 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 31.08.2006.

VLAK ŽIVOTA



Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja, čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti...Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se sa ljudima za koje mislimo da će nas pratiti cijelog našeg putovanja( primjerice-naši roditelji). Nažalost, istina je posve drugačija. Oni će sići sa vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva. Ali, u vlak će ući druge osobe koje će nam biti veoma važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji, te ljudi koje susrećemo, koje ćemo zavoljeti u svome životu . Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali, ima i onih koji su u vlaku uvijek nadohvat ruke.
Mnogi nakon svog silaska sa vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju, mnogi nas sunovrate u duboku nevolju, a mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili.
Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tom odsječku našega putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće, potražiti ih, te se pokušati smjestiti u njihov vagon . Međutim, na našu žalost često ne možemo sjesti uz njih jer je to mjesto već netko zauzeo.
I takav je život! Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka.
Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima.
I,najveći misterij putovanja je što ne znamo kad ćemo napokon sići sa vlaka, niti znamo kad će sići naši suputnici, pa ni oni koji sjede uz nas.
Bit će tužno i žalosno kad ću morati sići sa vlaka. Vjerujem da će me boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susrela za vrijeme putovanja, te koji su mi postali dragi.
Ražalostit će me što ću morati ostaviti svoju djecu samu.
Ipak, gajim nadu da će doći i GLAVNI KOLODVOR! Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu sa svom svojom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati! Usrećit će me činjenica, te pomisao da sam im pomogla povećati putnu prtljagu, te da sam u nju stavila prave sadržaje.
Trudimo se da imamo sretno putovanje, te da se na kraju sva muka stostruko isplati!
SVIMA ŽELIM SRETNO I UGODNO PUTOVANJE!!!

31.08.2006. u 14:16 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 30.08.2006.

Mnogi ljudi našeg doba su pastiri



Mnogi ljudi našeg doba su pastiri, ali mnogi to ne žele priznati i shvatiti, jer biti pastir je više nego zanimanje. Nositi odgovornost u stalnoj pripravnosti. Brižno tražiti puteve za druge i za sebe. Brinući se biti sada i ovdje, a gledati u izlaz, rješenje. Tražiti izgubljeno u nezadanoj zadaći. I u svemu i svima sačuvati radost, koju su pastiri naviještali u božićnoj noći.


Gospodine, mnogo puta je u nama i oko nas tamno, jer smo nešto izgubili, jer osjećamo da se od nas očekuje cijelo biće. Glas vapije i mi znamo, da naš odgovor nije i ne može biti ništa drugo nego ponavljanje poziva, i poznamo poziv i glas. I znamo, da mi moramo dalje govoriti - da, dalje vikati.


Dobar pastir nije mučenik, nego onaj koji iznova i uvijek za druge umire u radosnom biti tu za druge, za izgubljene koji za njim zovu.


Gospodine, ti si mi pastir, u tebi ja imam sve. Daj mi snage, daruj mi mir. Ti si put u tami, ti mi pružaš ruku, ti si moja potpora.

30.08.2006. u 19:22 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.08.2006.

LIJEP DAR



Prvo moram biti spreman dati ono što mi je najteže. OPROSTITI ! "Oproštenje" - o tome je riječ. Moram oprostiti, uvijek iznova oprostiti. Prestanem li opraštati, brzo ću se naći pred zidom. A zid je već početak zatvora.

Dvoje moram u životu svakako činiti: razumjeti i oprostiti. Poznajem mnoge ljude i tajne mnogih ljudi. I sve sam više uvjeren da ni dvojica od njih nisu isti. Svaki čovjek ima svijet za sebe. Živi, osjeća i misli, i reagira polazeći od sebe, od svoga svijeta. A njegova mi najdublja jezgra uvijek ostaje tajna. Zato među ljudima i dolazi do gotovo neizbježnih neprilika, trvenja, napetosti, sukoba. Zajednički život moguć je jedino ako shvatim da je drugi drukčiji, ako sam spreman oprostiti. Inače postoji samo stanje obostranog podsjedanja i ja iz dana u dan živim u vrućem ili hladnom ratu. A toliko je povoljnih prilika da se stvori mir i otklone sukobi. Koliko sam već puta imao prilike spremiti dar, poslati razglednicu, pozvati nekoga k sebi kao znak da sam ga se opet zaželio.

Kad je učinjen prvi - najteži - korak, drugo je lako. Prvi korak: OPROSTITI - najljepši od svih darova

Phil Bosmans

07.08.2006. u 09:19 • 0 KomentaraPrint#

subota, 05.08.2006.

Veliki, radujte se djeci



Djeca su kod nas odavno zaboravljena vrijednost. Ona su još samo teret. Opterećuju novčanik, stoje vremena, otežavaju karijeru u zvanju, traže odricanja, zadaju brige. A zaboravlja se neprocjenjivu vrijednost novoga ljudskog života, koju nije moguće izjednačiti ni sa svim novcem svijeta, tu neopisivu životnu radost koju djeca zrače i bez predumišljaja darivaju.

Izgledi jednoga djeteta ne ovise u prvome redu o materijalnome blagostanju ili o razini izobrazbe. Životni izgledi i izgledi za sreću svakoga djeteta ovise o kvaliteti oca i majke, o kvaliteti ljubavi koju dijete doživljava od prvoga trenutka. U nas su djeca najčešće ili na neodgovoran način razmažena ili zanemarena. U nas djeca nisu sigurna ni u majčinoj utrobi - signal upozorenja da je, unatoč svim lijepim govorenjima i raspravljanjima, odnos našega društva prema djetetu bolestan.

Veliki, vratite se natrag djetetu!

Veliki, načinite mjesta za dijete!

Veliki, radujte se djetetu!

Proces očovječenja započinje u ljubavi dvoje ljudi, koja budi novoga čovjeka. Svaki čovjek koji dolazi na svijet ima neotuđivo pravo na oca i majku, pravo na dom, pravo na ljubav, pravo na ljudsku toplinu, pravo na zaštićenost. Jedino u sigurnoj zaštićenosti kod ljudi koji se vole, može se ljudski razvijati.

Phil Bosmans

05.08.2006. u 14:27 • 1 KomentaraPrint#

DANI . . .



PONEDJELJAK - DAN PRANJA
Gospodine, pomozi mi oprati se od svoga egoizma i taštine, kako bih Ti mogla služiti u savršenoj poniznosti cijeli ovaj tjedan koji započinje.

UTORAK - DAN PEGLANJA
Gospodine, pomogni mi ispeglati sve bore mojih predrasuda koje sam godinama nakupila, kako bih mogla vidjeti ljepotu u drugima.

SRIJEDA - DAN KRPANJA
Gospodine, pomozi mi krpanjem popraviti moj način postojanja, kako ne bih bila loš primjer drugima.

ČETVRTAK - DAN ČIŠĆENJA
Gospodine, pomogni mi otkriti i pročistiti brojne pukotine skrivene u mome srcu.

PETAK - DAN OSVAJANJA
O, Bože, molim Te za milost kako bih mudro postigao vječnu sreću za sebe i sve one koji čeznu za Tvojom ljubavlju.

SUBOTA - DAN KUHANJA
Gospodine, pomogni mi kuhati u velikoj posudi bratske i sestrinske ljubavi i poslužiti je slatkim kruhom ljudske dobrote.

NEDJELJA - DAN GOSPODNJI
Oče, svoju sam kuću pospremila za Tebe! Molim Te, uđi u moje srce, jer Ti si moj najdraži gost!
Pomozi mi ovaj dan i ostatak svoga života proživjeti u Tvojoj nazočnosti!

05.08.2006. u 14:15 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 02.08.2006.

BEZUMNO JE . . .



Mrziti sve ruže jer si se ogrebao na samo jedan trn.
Odustati od svojih snova jer se jedan nije ostvario.
Izgubiti nadu u molitve jer jedna nije uslišana.
Odustati od svojih napora jer je jedan bio uzaludan.
Okriviti sve prijatelje jer te jedan iznevjerio.
Ne vjerovati u ljubav jer ti je netko bio nevjeran, ili ti nije uzvratio ljubav.
Odbaciti svaku mogućnost da budeš sretan jer nisi uspio u prvom pokušaju.

Nadam se da se na svom putu ne predaješ tom bezumlju.
Zapamti da se uvijek može pojaviti druga šansa, novi prijatelj, nova ljubav...
Budi uporan, traži sreću u svakom danu!
Siguran put k neuspjehu je - odustati!
Često budući uspjesi dolaze preko sadašnjih promašaja!
Nastavi se truditi!
BOG TE BLAGOSLOVIO!

02.08.2006. u 10:46 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 01.08.2006.

NAJLJEPŠI DAR



Poznajem mnoge ljude i tajne mnogih ljudi.

Ali ni dva čovjeka nisu ista. Svatko je svijet za sebe i njegova najdublja jezgra ostaje drugima strana. Zato između ljudi nastaju gotovo neizbježna trvenja, napetosti, sukobi. Samo ako sam shvatio da je drugi drukčiji, i ako sam spreman oprostiti, zajednički život je moguć.

Želim te zamoliti za nešto što je jako teško.

Daruj oproštenje! Nemoj reći: »To je nemoguće. Sve sam učinio za druge i sve sam dao. Sada je dosta.« Ah, nisi dao sve. Sve ćeš dati tek kad daruješ oproštenje. Oproštenje je najljepši dar. Ono je božanski dar. I tebi je potrebno oproštenje.

Oproštenjem zarastaju rane i procvjetava ljubav. Ono što najteže mogu dati, moram dati kao prvo: oprostiti. Uvijek iznova oprostiti.

Ima tako povoljnih prilika da se zaključi mir, da se ukloni svađu. Jako često imam prilike nešto darovati, napisati jednu kartu, nekoga pozvati kao znak da mu ponovo želim biti dobar. Ako je učinjen prvi - najteži - korak, ostatak je blagdan.

Vidim na horizontu kako dolaze ljudi, ljudi iz svih zemalja i socijalnih slojeva. Ustaju. Oni će svjetlom svoga srca dati ljudima orijentaciju i nadu. Oni će snagom svoje riječi i svoga života obraniti ljude od nepravde. Brižnim će rukama dovesti ljude u spasonosnu oazu.

Ljudi vode ljude k svjetlu,

k novomu stilu života,

u kojem nema gramzivosti,

mržnje i nasilja.

Kad kriza

sve zamrači,

djeca svjetla

upale zvijezde.


01.08.2006. u 12:26 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 27.07.2006.

PHIL BOSMANS



Rođen je 1. srpnja 1922. godine u Gruitrodeu, u pokrajini Limburg (Belgija). Za svećenika je zaređen 7. ožujka 1948. Pripada redovničkoj zajednici monfortanaca. Prve svećeničke godine provodi među radnicima u Francuskoj. Zatim se vraća u rodnu pokrajinu Lumburg, gdje oduševljeno i neumorno propovijeda držeći pučke misije. U župi Horpmaal teško oboli i gotovo dvije godine provodi nepokretan u krevetu. Sredinom veljače 1958. započinje s porukama pet minuta prije udarnoga dnevnika. Godinu dana kasnije, 20. kolovoza 1959., osniva "Savez bez imena - pokret za kulturu srca" i piše brojne poticajne karte (ohrabrenja). Godine 1969. pojavljuje se i prvi bilten, K13 (prema Korinćanima 13 - himna ljubavi).

Godine 1972. Phil Bosmans objavljuje prvu knjigu: "Menslief, ik hou van je" ("Dragi čovječe, volim te"). Pokreće niz socijalnih inicijativa i pomaže ljudima u potrebi. Za njih otvara domove i radionice. Tridesetak njegovih knjiga prevedeno je na tridesetak jezika te je doživjelo gotovo desetmilijunsku nakladu.

U Hrvatskoj je poznat od 1985. godine kad se pojavila njegova prva knjiga Živjeti je radost. Do sada su mu u izdanju Kršćanske sadašnjosti na hrvatski jezik prevedene dvadeset i tri knjige: Živjeti je radost; Jednostavno volim te; Taj nevjerojatni Bog; Životu reći da; Srcem kroz godinu; Sreća je u tebi; Živjeti slobodu; Za sreću u dvoje; Savez bez imena; Ljubav svaki dan čini čuda; Nadi vremena da budeš sretan; Sunčane zrake srca; Sunčane zrake sreće; Sunčane zrake radosti; Sunčane zrake nade; Sunčane zrake ljubavi; Sunčane zrake prijateljstva; Sunčane zrake stvorenja; Sunčane zrake života; Cvijeće sreće moraš saditi sam; Ususret Božiću; Živjeti svaki dan; Pljesak životu.

Hrvatski Savez bez imena osnovan je 3. listopada 2000. godine sa sjedištem u 'kući srca' u Brodskome Vinogorju.

27.07.2006. u 18:37 • 2 KomentaraPrint#

UMIJEĆE ŽIVLJENJA



Volim ljude koji žive oko mene.
Volim radost,tako radost dolazi k meni.
Volim prijateljstvo,tako berem zvijezde.
I tako je moj dan pun blaženstava.

Ne trebam ništa posijedovati,
da bi se svemu radovao.
Ima toliko iznenađenja,
toliko dobra,kad gledam na
male stvari i na male,jednostavne ljude.
Ima toliko mnogo čuda koja mogu otkriti
otvorenim i zatvorenim očima.
Umijeće življenja je vidjeti ovo:
U svim stvarima leži uspomena
na izgubljeni raj .

Phil Bosmans

27.07.2006. u 18:21 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 26.07.2006.

BOŽE . . .



Tko si ti?
Čiji si ti?
Odakle si?
Pitah se često takva pitanja
i jednom sam došao do zaključka!


Bože ti si onaj koji,
onaj koji sve vidi!
Vidiš mene, vidiš nju,
i sve ljude na ovome svijetu!


Često se pitam:“ Kako izgledaš Bože?“
jesi li Ti bez kože?
Ja mislim da si ti Jedan Jedini
i u cijelom Svemiru najveći!

Usudim se ovo reći,
jer si Ti od svih na svijetu veći!
To nisu samo priče,
već su istine!


Neki u Tebe ne vjeruju,
a ti ih i dalje voliš,
maziš kao djecu svoju,
kao mene i ostale, Ti to želiš!


Ti nas sve voliš jednako
i nije Ti ništa bitno!
Ni kakve je netko boje kože,
ni što netko, nešto nemože!

Ti nas Bože ne osuđuješ
Ti nam pomažeš
da ovaj loš svijet pretvorimo u bolji,
i kako bi svi ljepše živjeli!

Ja ipak mislim da si Ti,
naš pastir jesi,
jako veliki,
i nadasve moćni!


Ti nas čuvaš od zala svih
i neprijatelja ostalih,
Ti se o nama brineš
i stalno nam pomažeš!


Čuvaš nas kao ovce svoje
paziš i na one najmanje,
svi smo Ti jednako dragi,
pa čak i oni najzločestiji!


Stalno čekam da te vidim,
a kažu mi da te neću nikada
već kad napustim ovaj svijet
i dođem do Tebe tada!


Nadam se da ću te u molitvi sresti
ne kao čovjeka, već kao duha,
želio bi s tobom sjesti
i o svemu pričati!


Znam da ti je teško gledati ovaj surov svijet,
kako je sve lošiji,
ali ti se trudiš ga promjeniti,
da bude bolji!

Zato Bože ja Ti iskreno želim,
da Ti misija ta uspije
i da bude sve kao prije,
iako sada nije.


Sad sam shvatio tko si,
kakve imaš moći,
i da si Jedini,
na ovome svjetu najveći!

Ako ti mogu nekako pomoći,
valjda ćeš Mi se javiti,
kada ću se Tebi moliti
i za oprost grijeha Te tražiti!


Tomislav Brkić

26.07.2006. u 11:05 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.07.2006.

SVETI TOMA APOSTOL



Za njega se često govori Toma Blizanac. Razlog tome je aramejsko značenje riječi Toma, blizanac.
Toma je u popisu apostola u Mateja na sedmom mjestu, u Marka i Luke na osmom, a u Djelima apostolskim na šestom mjestu. Sv. Ivan Evanđelist spominje Tomu u četiri zgode. Među njima je i priča o susretu s Uskrslim Kristom.
Prisjetimo se da je Toma bio onaj koji je učenicima rekao u zgodi s Lazarom: “Hajdemo i mi da umremo s njim!” Kad je Isus na oproštajnoj večeri s učenicima blagovao i govorio im o nebeskim stanovima, Toma je bio ona koji je rekao: “Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo poznavali put!”
Nakon Uskrsnuća, kad se Isus ukazao učenicima prvi put, Toma nije bio s njima i nije vjerovao da su ga vidjeli. Drugi put, kad je već i Toma bio s njima, rekao mu je Isus: “Pruži prst ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!” “Gospodin moj i Bog moj!” bio je Tomin odgovor.
Tomu nalazimo i na jezeru kad se poslije uskrsnuća ukazao učenicima i Petru dao prvenstvo, Toma je spomenut odmah na drugom mjestu. I crkveni pisci spominju Tomu. Euzebije Cezarejski spominje da je Toma kao polje rada dobio Perziju. Sv. Grgur Nazijanski i Nicefor spominju da je Toma podnio mučeništvo u Indiji. Apokrifna književnost pripisuje Tomi jedno Evanđelje, Djela apostolska i Apokalipsu. Legenda spominje da je u indijskoj pokrajini Malabaru Toma propovijedao evanđelje pa se dio kršćana tamo naziva Tomini kršćani. Njih je oko 1600. godine bilo 75.000, a danas ih je više od 750.000. Podijeljeni su u 4 biskupije, a u bogoslužju upotrebljavaju siro-malabarski obred.
Nedaleko od Madrasa nalazi se križ iz 7. st. s natpisom na staroperzijskom jeziku, te prema općem mišljenju označuje mjesto mučeništva svetoga Tome apostola. I veliki svjetski putopisac Marko Polo govore o Tominu misioniranju u Indiji.

03.07.2006. u 14:52 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.06.2006.

I NA TOJ STIJENI SAGRADIT ĆU CRKVU SVOJU



Ne znamo kad je točno Isus promijenio Šimunu ime u Petar. Ivan to spominje u vezi s Petrovim pozivom (Iv 1,42), pa i Marko i Luka pretpostavljaju da je Isus Šimunu promijenio ime prilikom poziva u učenike (Mk 3,16; Lk 6,14), a samo Matej spominje mijenjanje imena prilikom Petrove ispovijesti (Mt 16,18). Svakako, ime Kefa odnosno Petar uskoro je sasvim zamijenilo i istisnulo ime Šimun, a to vjerojatno stoga što su učenici dobro znali što to ime znači i na što ono aludira: Petar je “Stijena“ na kojoj je Krist sagradio svoju Crkvu. Po sebi ime ”Stijena“ ili ”Hrid“ ne izražava Petrovu narav. Znamo, da je bio nagao, impulzivan, sklon brzim zaključcima i slabostima.... Svečano podijeljivanje novog imena Šimunu značilo je novu službu, novu zadaću i novu odgovornost za koju ga je Isus predodredio.
Tu ne želimo ulaziti u raspravu koja se još uvijek vodi među stručnjacima, je li Mt 16,17-19 izvoran tekst ili je kasnije poput neke glose umetnut? Naime, taj tekst nema paralele u drugim evanđeljima, a i naziv ”Crkva“ se ne pojavljuje nigdje u evanđeljima (osim u Mt 18,17). Međutim, sigurno je da tekst Mt 16,17-19 ima snažnu semitsku pozadinu – i glede rječnika i glede mentalnog sklopa – pa ga je prema tomu mogao izgovoriti ili sam Isus ili netko kojemu je aramejski bio materinji jezik. Ukazivanje na Petra kao „Stijenu“ na kojoj Isus kani sagraditi svoju Crkvu ima pozadinu u rabinskoj književnosti. Kao što je Bog Abraham nazvao ”stijenom“ na kojoj će sagraditi svijet, tako je Isus nazvao Šimuna ”Stijenom“ na kojoj će sagraditi svoju Crkvu (aram. qahela’ ili keništa’). Petar je doživio posebnu objavu Božju u odnosu na Isusa kao Božjeg izabranika, Sveca, Sina, Ljubljenoga...
U početcima Isusove Crkve, prve kršćanske zajednice, Petar je imao ključnu ulogu: on je temeljni svjedok Kristova mesijanstva, uskrsnuća i bogosinovstva (Djela apostolska). Petar je djelovao s autoritetom koji mu je podijelio sam Isus Krist. Svoj autoritet nije obavljao mehanički, sebično ili svojevoljno, nego u duhu Božjem i u duhu Kristovu. On je temelj i znak jedinstva Crkve koja se okuplja oko Krista. Ima zadaću da učvrsti braću u vjeri (usp. Lk 22,31-32).
Petrova je zadaća svjedočiti Kristovo uskrsnuće, temeljni članak kršćanske vjere. U najstarijim novozavjetnim svjedočanstvima o Isusovou uskrsnuću i ukazanjima Pavao ističe prvo ukazanje uskrsloga Gospodina Kefi (1 Kor 15,3-8). Svjedočiti Kristovo uskrsnuće uostalom prema samome Petru jest temeljna zadaća svakoga apostola (Dj 1,22).

29.06.2006. u 10:06 • 0 KomentaraPrint#

SVETI PETAR I PAVAO

U kalendarima postoji cio niz svetaca koji se zajednički slave ili zazivaju. Navest ću samo neke: Šimun i Juda, Fabijan i Sebastijan, Ivan i Pavao, Kuzma i Damjan, Gervazije i Protazije, Ćiril i Metodije, Henrik i Kunigunda. Različiti su razlozi da su ti sveti skupa: bračna veza, bratstvo po krvi, zajednička smrt ili zajednički grob. Zanimljivo je da se iz apostolskog zbora braća zajedno ne slave: Petar i Andrija, Ivan i Jakov. Oni se slave posve odijeljeno. Ali se zato zajednički slave i često zazivaju kao apostolski prvaci sveti Petar i Pavao. Oni su se u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše znamo iz novozavjetnih spisa. U želji za kratkoćom i sažetošću mi ćemo baciti pogled na te apostole na onim trima mjestima gdje su se sreli.
Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo; kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. "Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana" (Gal 1,18).
Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: "Taj je čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove" (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva: "Pavao, apostol Isusa Krista". Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. Što je onda mogao naučiti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz učtivosti? - Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih današnjih teologa koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: "Ništa bez Petra!" I ono što će ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: "Ništa bez biskupa!" Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota! Svaka ti čast, Pavle!
Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U međuvremenu je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio ih i medu njima osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažući im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje "apostola i starješina sa svom Crkvom" (Dj 15,22). Kad je na tome Apostolskom saboru "nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar" (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. "Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni - biva pogani - milošću Gospodina Isusa" (Dj 15,10-11). To je Pavao i želio znati. Saznavši, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge.
Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima ovako: "A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh. "Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?"" (Gal 2,11-14).
Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? - Ne pobija, jer je tu riječ ne o nauku već o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv - ili još bolje - nezabludiv kad kao učitelj vjere naučava vjerske i ćudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galaćanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost.
"Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno već na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz "Jakovljeve okoline" on se posve drukčije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo medu dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednička zadaća, ljubav prema zajedničkom Gospodinu nadvladala je - i kod jednog i kod drugog - osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi" (Ernest Schmitt).
Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli naći jer im je bilo stalo više do općeg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebičnosti koja fanatički traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajući se ni na kakve svoje zasluge.
Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s poštovanjem obiđe. No po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u čast svetih apostolskih prvaka.

29.06.2006. u 10:02 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 27.06.2006.

OČIMA DJETETA




Gospodine, daj mi malo sunca,

i smiješak za ovaj dan.

Daj mi oči djeteta.

Gospodine, daj mi malo radosti.

Ustani svakoga jutra iz kreveta s takvom molitvom.

Ne gledaj tako strašno ozbiljno, i strogo u taj čas.

Znam da se moraš nositi možda s mnoštvom problema.

Ali ne čini ih većima, nego što stvarno jesu.

Tada će postati golemi tmurni oblaci koji sve zamračuju.

Ne moraš biti optimist po zanimanju, ali onomu tko sve vidi crno,

i samo sunce izgleda crno.

Tko se previše nahranio materijalnim,

oboljet će zbog duhovne pothranjenosti.

Poželi si oči i srce djeteta

koje veselo vrišteći trči zabranjenim travnjakom,

klikće zbog jedne sićušne ribice što klizi kroz vodu;

raspituje se o zvijezdama, i tko ih je zapalio,

i koje te nikad ne voli zbog tvoga debelog novčanika,

nego zato što se znaš igrati i smijati,

jer znaš pripovijedati fantastične priče i pjevati vesele pjesme.

Imam što slaviti:

današnji dan.

27.06.2006. u 09:07 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.06.2006.

BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC - BISKUP I MUČENIK - SIMBOL HRVATSKIH PATNJI I STRADANJA



Alojzije Stepinac je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. godine u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. godine kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotorija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon šestog razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo. Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja u Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran, pa tako za njega završava Prvi svjetski rat.

RIMSKI STUDENT

U jesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da bi se mogao posvetiti poljoprivredi u rodnom selu. U isto vrijeme aktivira se u redovima katoličke mladeži. Po ľelji svoga oca neko vrijeme razmišlja i o ženidbi. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum- Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.

26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, a uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureot iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadaąnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.

U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme posvećuje se karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

NAJMLAĐI BISKUP NA SVIJETU

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, a za svoje biskupsko geslo Stepinac je uzeo riječi iz Psalma 31: "U tebe se, Gospodine, uzdam". Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svečeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedniątvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.

Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se to češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik "Hrvatski Glas"). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom gradu Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.-1941.) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984. godine.

STEPINČEVA NEUSTRAŠIVOST U VRTLOGU RATA

Za vrijeme 2. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovječnosti i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji ima pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi su bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi židovi ili oholi Arijanci, imaju jednako pravo da govore:"Oče naš koji jesi na nebesima!" I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?"

Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz, da bi na taj način spasili život, prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer: "kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe vratiti u svoju."

Njemu su se sa svih strana stjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomogao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su viąe puta traľile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

KOMUNISTIČKI NAPADI NA STEPINCA

Nakon završetka 2. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u cijeloj Jugoslaviji, vlast preuzela komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz tog razgovora, a osobito iz razgovora ąto ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkog klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici, odcijepljenu od Rima. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani ľestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.

Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intezitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.

U rujnu 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu situaciju. Biskupi su 22. lipnja izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bješnji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s direktnim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenog 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

NEVIN OPTUŽEN NA MONTIRANOM SUDSKOM PROCESU

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada koji nije samo obrana, nego i optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život.

Na temelju iznuđenih izjava, lažnih svjedočenja, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je optužen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. 19. listopada 1946. odveden je na izvršavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je, doduše, dozvoljeno slavljenje misa i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uveliko narušavalo njegovo zdravlje. A da je s pravom proglašen MUČENIKOM svjedoče znanstvene analize njegovih posmrtnih ostataka, gdje su pronađene velike količine otrova u njegovu tijelu, iz čega proizlazi da je Stepinac umro od posljedica trovanja. Obdukcija je pokazala da su nakon smrti komunistički zločinci unakazili njegovo tijelo kako bi prikrili dokaze o njegovu trovanju, a srce mu spalili.

Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić.

U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim poći niti po svoj kardinalski grimiz, a po smrti pape Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

PLODONOSNO STEPINČEVO UZNIŠTVO

U zatočeništvu i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i crkvenom jedinstvu. I u tim pismima kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav prema svim osobama koje su ga progonile i nepravedno optužile. Molitva za neprijatelje i praštanje stalna je tema njegovih izjava i pisama, kao i triju oporuka.

ZATOČENIČKA SMRT U RODNOM KRAŠIĆU

Od proljeća 1953. kobno su se razvijale, već od Lepoglave, "policitemia rubra vera", tromboza nogu i bronhijalni katar. Bila je potreba sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali on je to strpljivo podnosio do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. joą za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je, kako se to u mučeničkom riječniku kaže, "ex aerumnis careeris"-od zatvorskih tegoba, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: "Oče budi volja Tvoja!"

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i koristio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima.

U bivšem režimu zagrebački nadbiskup Kuharić od 1970. svakog 10. veljače, na obljetnicu smrti kardinala Stepinca, upućivao je poruke sa Stepinčeva groba iznoseći dokaze o njegovoj pravednosti. Bila je hrabrost 10. veljače doći u katedralu, a još je veća hrabrost bila svjedočiti o hrvatskom Thomasu Moreu.

Kardinala Alojzija Stepinca konferencija Svete Stolice za proglašenje svetaca priznala je mučenikom što je uveliko ubrzalo postupak za proglašenjem blaženim i svetim, jer je tako potrebno manje dokaza i činjenica iz njegova života, a kojih je do sada prikupljeno u knjizi na više od 2000 stranica. Postupak za proglašenje blaženim Stepinca započeo je u potpunoj tajnosti 1981. u Rimu. Pokretač kauze bio je nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, koji je kao posljednji svjedok potpisao svoje javno svjedočenje na javnoj sjednici u zagrebačkoj katedrali 17. veljače 1993. godine.

Prigodom drugog posjeta Hrvatskoj Svetog Oca Ivana Pavla II. bilo je u subotu 3. listopada 1998. pripremljeno veliko euharistijsko slavlje u hrvatskom marijanskom svetištu Mariji Bistrici, gdje je Sveti Otac proglasio hrvatskog kardinala i mučenika komunizma dr. Alojzija Stepinca blaženim.

Za svakog Hrvata bivši zagrebački nadbiskup kardinal Stepinac je bio rodoljub, mučenik i svetac, jer je kao rodoljub pozdravio hrvatsku državnu neovisnost i smatrao je u svim svojim izjavama Nezavisnu Državu Hrvatsku uspostavljenu punom voljom hrvatskog naroda i kao takvu zakonitu u svakom pogledu.

U najtežem času, pred komunističkim sudom, on je svjedočio za hrvatsku državu: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!"

25.06.2006. u 11:02 • 1 KomentaraPrint#

petak, 23.06.2006.

Molitva SRCU ISUSOVU

Presveto Srce Isusovi, izvore
svakoga dobra. Ja Ti se klanjam.
Vjerujem u Te. Ufam se u Te.
Ja Te ljubim. Kajem se
za sve svoje grijehe.
Tebi poklanjam ovo moje
siromašno srce. Učini ga
poniznim, strpljivim i čistim da u
svemu odgovara tvojim željama.
Daj, o dobri Isuse, da ja živim u
Tebi i Ti umeni. Štiti me u
opasnostima tješi me u nevoljama
i žalostima. Udijeli mi zdravlje tijela,
blagoslovi sav moj rad i daj mi
milost Svete smrti. AMEN.

23.06.2006. u 13:25 • 0 KomentaraPrint#

SRCE ISUSOVO



Mnogi blagdani u Katoličkoj Crkvi nisu se slavili odmah na početku kršćanstva, nego su nastajali su tijekom stoljeća. Npr. Božić se na Zapadu počeo slaviti tek polovinom 4. stoljeća. Tijelovo se slavi od 13. stoljeća. Slično je bilo i sa blagdanom Srca Isusova. Poticaj za njegovo uvođenje došao je iz Paray le Moniala prigodom ukazanja Srca Isusova sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. Ali tek 1765. Papa Klement XIII. dopušta slavljenje blagdana Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova.

I taj blagdan nije prihvatio samo kralj, biskupi i vjernici Poljske, ne samo članovi rimske Nadbratovštine, nego i redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica plemenitog francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi i u dušama vjernika urodio plodovima divne svetosti.

Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegovog slavljenja, Papa Pio IX. je 1856.g. posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj crkvi.

Isus sam izrazio želju da se slavi blagdan posvećen njegovom Presvetom Srcu

U nastavku ćemo sada donijeti prikaz događaja tj. viđenja Srca Isusova u kojem je Isus izričito tražio da se uvede slavljenje njegova blagdana. Sv. Margareta Marija imala je od 1673. do 1675. nekoliko viđenja Srca Isusova. U jednom od posljednjih koje se obično zove Ťveliko ukazanjeť a zbilo se 16. lipnja 1675., u tijelovskoj osmini Isus daje nalog za uvođenje blagdana Srca Isusova. Okolnosti u kojima je Margareta Marija primila božansku poruku izgledale su ovako. Jednog se dana za vrijeme tijelovske osmine svetica nalazila na klanjanju u kapelici, najvjerojatnije pred izloženim Presvetim Sakramentom. I tada je, kako sama priznaje, ťod Gospodina primila prekomjerne milosti njegove ljubaviŤ. Želeći odgovoriti na Gospodinovu susretljivost, osjetila je snažan poticaj ťda na ljubav uzvrati ljubavljuŤ. Kako će to ostvariti naznačio joj je sam Spasitelj. Njegova izabranica ne može mu bolje očitovati svoju privrženost nego da ispuni ono što je od nje već više puta zatražio. Ona nije još ništa učinila da ljude upozna s pobožnošću prema Spasiteljevu Srcu, o čemu joj je on govorio već kod svoje prve objave. Ova je sada bila već treća po redu. Margareta je od samoga Isusa odabrana ťda ispuni tu veliku osnovuŤ. Sama je svetica doduše prakticirala pobožnost Srcu Isusovu, ali još nije postala njezinim apostolom.

Spasitelj, kao i kod prvog viđenja očituje svoju veliku ljubav prema čovječanstvu ovim riječima:

"Gle ovo Srce što je toliko ljubilo ljude te se nije ništa štedilo sve do iscrpljenja i skončanja da im posvjedoči svoju ljubav."

Ono ih je ljubilo do kraja, kako to svjedoči i sveti Ivan opisujući posljednju večeru, pa je prema tome velika poruka u Paray-le-Monialu samo ponovna potvrda onoga što kaže sv. Ivan u Evanđelju:

"Ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav."

(Iv 13,1)

U ljubavi se Isus nije zaustavljao na pola puta, već išao do kraja.

Drugi je element sličan onome u drugome viđenju. Gospodin se svetici tuži što nije ljubljen:

"A kao zahvalnost od većine ne primam drugo do nezahvalnosti."

Isus te nezahvalnosti označuje podrobnije. One se u prvom redu odnose na stav ljudi prema sakramentu Euharistije. U njemu je Isus predmet prezira, nepoštovanja, svetogrđa i hladnoće. A sve to je tim teže jer se radi o "sakramentu ljubavi".

Isus zatim traži od svetice poseban blagdan u čast svoga Srca.

"Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tijelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i otprošnja naknadnom pričešću kako bi se naknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima."

Na svršetku poruke Isus obećaje nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca.

"Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju."

Eto, to je ta velika Isusova poruka, koje se danas želimo sjetiti, a koju na osobit način izvršavamo kad svečano i po Isusovim uputama slavimo blagdan Srca Isusova. Poruka je to vrijedna da se u njezin sadržaj često zamislimo, da nas ona pomaže te ispuni nekim svetim nemirom kako bismo je što bolje ostvarivali.

Velika poruka dana Margareti Alacoque u Paray-le-Monialu u skladu je s Evanđeljem i zapravo njegova jeka. Ona izriče Božju spasiteljsku volju: Krist je došao i opet dolazi da potraži i pronađe ono što je bilo izgubljeno. Ona nam ponovno naglašava kako je velika Isusova ljubav prema dušama. Ta je poruka dana u vrijeme kad je vjerski pokret janzenizam u Francuskoj ohladio ljudska srca, odvraćajući ih od Božje ljubavi i od primanja Euharistije, sakramenta ljubavi. No, ta Isusova poruka time nije vremenski uvjetovana, već ima trajnu vrijednost koja se sastoji u to­me što nas upravlja prema presvetom Kristovu čovještvu, po kojem imamo pristup i k njegovu božanstvu. Ona nas veže uz Spasiteljevu ljubav tražeći od nas obraćenje te neograničeno pouzdanje u Učitelja, koji je krotak i ponizan Srcem.

Sve je to tako divno da bi trebalo postati predmetom naše neprestane meditacije, da bi u nama moralo razvijati jednu posebnu duhovnost koja se temelji na ljubavi Srca Isusova. Po Paray-le-Monialu i svetoj Margareti Alacoque pobožnost Srcu Isusovu izišla je iz samostanskih zidina i ušla u kršćanski svijet, od privatne postala javna, od Crkve toliko puta i na tako svečan način odobrena i preporučena pobožnost. Objave u Paray-le-Monialu nisu i ne mogu postati pred­­metom vjere kao one sadržane u Bibliji. No, one su ipak pouzdan i prikla­dan zov k Evanđelju. One nam ga približavaju pozivajući nas da još više pria­nja­mo uz Isusa Krista, da njegovu osobu nastojimo što bolje upoznati. Pod tim razumijevamo onu spoznaju koja ide u dubine do srca. A samo takva spoznaja dovodi i do najprisnije međusobne ljubavi jer, kako netko reče, samo srce zna pra­vo govoriti srcu. Čovjek će najbolje razumjeti Krista ako bude upoznao njego­vo Srce i bit će najprikladniji za njegovu ljubav ako se bude naučio osluš­ki­va­ti glas njegova Srca.

Dan u koji smo dobili veliku poruku Srca Isusova vrijedan je da ga pamtimo, te da ga uvijek sa zahvalnošću u srcu nosimo. On nam je donio novo svjetlo, on je poslije Duhova u na

23.06.2006. u 13:23 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 20.06.2006.

LJUBAV, DUŽNOST I NARAV



DVIJE ZAPOVIJEDI LJUBAVI

1. Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom (Mt 22, 37).

2. Ljubi bližnjega svoga kao sam sebe (Lk 10, 27).


OSNOVNE KRŠĆANSKE DUŽNOSTI

1. Kloni se grijeha.
2. Drži Božje zapovijedi i živi kreposno.



DVIJE ZAPOVIJEDI NARAVI

* Ne čini bližnjemu što ne bi želio da on tebi učini!
* Čini bližnjemu što bi želio da on tebi učini!

20.06.2006. u 10:21 • 0 KomentaraPrint#

petak, 16.06.2006.

PRIJATELJ



Imam jednog prijatelja, koji je prijatelj svih mojih prijatelja.
Uz mene je uvijek kad god ja to hoću. Linija Njegovog telefona nikada nije blokirana, kada Ga nazovem, On uvijek ima vremena da me sasluša. Moj poziv je uvijek dobrodošao i kod Njega ne postoji nezgodno vrijeme ni nezgodno mjesto. Kada Ga zaboravim, On je tužan zbog mene, jer zna da ću zabrljati bez Njega...
Imam jednog prijatelja koji me toliko voli, da ja to ne mogu ni zamisliti – voli me najviše na svijetu, a ni moje prijatelje ne voli ništa manje nego mene.
Čudan neki prijatelj, reći ćete, zar je uopće moguće da takav prijatelj postoji u današnjem svijetu?!
Da, postoji. To je prijatelj koji ima najljepše ime na svijetu.
Svoje je ime krvlju ispisao mojega prijatelja, zamolit ću Ga da vam šapne na uho svoje ime u dubinu moje duše i zlatnim slovima utisnuo u moje srce.
Ako nakon ovoga još niste pogodili ime.
Kad zapali tvoje srce plamenom ljubavi, bit ćeš siguran da je to ISUS.

16.06.2006. u 10:30 • 1 KomentaraPrint#

TI SI ANĐEO



Anđeli su ljudi koji prenose svjetlo.
Gdje su oni, tu je sve svijetlo i bistro.
Anđeli su ljudi koji su sa sobom ponijeli
Neku vrstu izvorne radosti iz raja.
Anđeli pomažu stati na noge tamo gdje ljudi leže na tlu
I na nevidljiv način dovode svijet u red.
U njima pomalo osjećam kako k meni dolazi Bog
Sa svojom nježnošću i obazrivom brigom.

Imaš neki proble. Mučiš se s njime.
Tada netko preko neke nevidljive antene dobije pobudu,
Neku vrstu zapovijedi da pođe k tebi,
Da ti pomogne, da ti dadne poleta ili te utješi.
«Ti si anđeo», kažeš nekom čovjeku, nekoj ženi.
Laknulo ti je, ponovno vidiš svjetlo, muka je nestala.
Ali alnđeli ne dolaze po narudžbi ili uz naplatu.
Najčešće se pojave sasvim nenadano, pokažu put,
Riješe neki problem i opet odu ne čekajući na zahvalnost.

Ima još anđela u svijetu, ali premalo.
Zato i ima toliko mraka i toliko bijede.
Bog traga za anđelima među ljudima danas.
Ali mnogi ga više ne vide, više ga ne čuju.
Antena im više ne prima i ništa više ne prenosi.
Dođi, ti si anđeo, a u tvooj okolini
Ima dovoljno ljudi kojima ti možeš biti anđeo.
Phil Bosmans

16.06.2006. u 10:22 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< siječanj, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Ljudi koji ljube BOGA i sve njegovo

Free Site Counter





mali odlomak VELIKOG ZNAČENJA

"Naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko". Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu... Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom... To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!"
Kardinal Franjo Kuharić (1919 - 2002)

O HAPPY DAY

ISUS KRIST



Središte Ivanova kršćanskog iskustva bio je Isus Krist. Njega susreće i doživljava na razne načine i u raznim područjima. Najprije ga vidi kao kozmičkog vladara svemira, potom prisutnog u Euharistiji, zatim nazočnog u liturgiji Crkve i crkvenoj hijerarhiji, napose u rimskom biskupu - Papi, prepoznaje ga u bližnjemu.
Krist je Gospodar svemirske vječnosti i neizmjernosti.
Krist je iz vječnosti stupio u povijest i postavši središtem cijeloga makrokozmosa, dao nam je Sebe da nas tjelesno i duševno preporodi.
Krist je svrha i cilj našim vječnim željama.
Krist je došao na svijet da posveti svu prirodu.
Da Boga razumijemo postao je Emanuelom, nama sličnim.
Mi se Isusu možemo moliti i ta nam je molitva mnogo lakša jer nam je Isus bliži.
Rado bih studirao Kristov život.
Čitao bih misli velikih ljudi o Kristu i topio bih se u tom oduševljenju proučavajući Njega.
Što više upoznajem katolicizam, to više vidim da je neiscrpljiviji.
Okreni se od katolicizma, sve je oko tebe mračno i ružno.
Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera... O drugima nisam nikada ni mislio da bi bile bolje od katoličke.
Katolicizam je univerzalan nosilac istine, morala i milosti.
Život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno su me uvjerili u istinitost katoličke vjere.
Cijeli se moj život kreće oko Krista Gospodina.
Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom čovjeku bez iznimke.
Valja sav svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati u radu za Isusa.
Treba sebe posve zaboraviti radeći za našega Gospodina Isusa Krista koji je jedini vječan.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se