BOŽE, hvala ti!

četvrtak, 29.06.2006.

I NA TOJ STIJENI SAGRADIT ĆU CRKVU SVOJU



Ne znamo kad je točno Isus promijenio Šimunu ime u Petar. Ivan to spominje u vezi s Petrovim pozivom (Iv 1,42), pa i Marko i Luka pretpostavljaju da je Isus Šimunu promijenio ime prilikom poziva u učenike (Mk 3,16; Lk 6,14), a samo Matej spominje mijenjanje imena prilikom Petrove ispovijesti (Mt 16,18). Svakako, ime Kefa odnosno Petar uskoro je sasvim zamijenilo i istisnulo ime Šimun, a to vjerojatno stoga što su učenici dobro znali što to ime znači i na što ono aludira: Petar je “Stijena“ na kojoj je Krist sagradio svoju Crkvu. Po sebi ime ”Stijena“ ili ”Hrid“ ne izražava Petrovu narav. Znamo, da je bio nagao, impulzivan, sklon brzim zaključcima i slabostima.... Svečano podijeljivanje novog imena Šimunu značilo je novu službu, novu zadaću i novu odgovornost za koju ga je Isus predodredio.
Tu ne želimo ulaziti u raspravu koja se još uvijek vodi među stručnjacima, je li Mt 16,17-19 izvoran tekst ili je kasnije poput neke glose umetnut? Naime, taj tekst nema paralele u drugim evanđeljima, a i naziv ”Crkva“ se ne pojavljuje nigdje u evanđeljima (osim u Mt 18,17). Međutim, sigurno je da tekst Mt 16,17-19 ima snažnu semitsku pozadinu – i glede rječnika i glede mentalnog sklopa – pa ga je prema tomu mogao izgovoriti ili sam Isus ili netko kojemu je aramejski bio materinji jezik. Ukazivanje na Petra kao „Stijenu“ na kojoj Isus kani sagraditi svoju Crkvu ima pozadinu u rabinskoj književnosti. Kao što je Bog Abraham nazvao ”stijenom“ na kojoj će sagraditi svijet, tako je Isus nazvao Šimuna ”Stijenom“ na kojoj će sagraditi svoju Crkvu (aram. qahela’ ili keništa’). Petar je doživio posebnu objavu Božju u odnosu na Isusa kao Božjeg izabranika, Sveca, Sina, Ljubljenoga...
U početcima Isusove Crkve, prve kršćanske zajednice, Petar je imao ključnu ulogu: on je temeljni svjedok Kristova mesijanstva, uskrsnuća i bogosinovstva (Djela apostolska). Petar je djelovao s autoritetom koji mu je podijelio sam Isus Krist. Svoj autoritet nije obavljao mehanički, sebično ili svojevoljno, nego u duhu Božjem i u duhu Kristovu. On je temelj i znak jedinstva Crkve koja se okuplja oko Krista. Ima zadaću da učvrsti braću u vjeri (usp. Lk 22,31-32).
Petrova je zadaća svjedočiti Kristovo uskrsnuće, temeljni članak kršćanske vjere. U najstarijim novozavjetnim svjedočanstvima o Isusovou uskrsnuću i ukazanjima Pavao ističe prvo ukazanje uskrsloga Gospodina Kefi (1 Kor 15,3-8). Svjedočiti Kristovo uskrsnuće uostalom prema samome Petru jest temeljna zadaća svakoga apostola (Dj 1,22).

29.06.2006. u 10:06 • 0 KomentaraPrint#

SVETI PETAR I PAVAO

U kalendarima postoji cio niz svetaca koji se zajednički slave ili zazivaju. Navest ću samo neke: Šimun i Juda, Fabijan i Sebastijan, Ivan i Pavao, Kuzma i Damjan, Gervazije i Protazije, Ćiril i Metodije, Henrik i Kunigunda. Različiti su razlozi da su ti sveti skupa: bračna veza, bratstvo po krvi, zajednička smrt ili zajednički grob. Zanimljivo je da se iz apostolskog zbora braća zajedno ne slave: Petar i Andrija, Ivan i Jakov. Oni se slave posve odijeljeno. Ali se zato zajednički slave i često zazivaju kao apostolski prvaci sveti Petar i Pavao. Oni su se u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše znamo iz novozavjetnih spisa. U želji za kratkoćom i sažetošću mi ćemo baciti pogled na te apostole na onim trima mjestima gdje su se sreli.
Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo; kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. "Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana" (Gal 1,18).
Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: "Taj je čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove" (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva: "Pavao, apostol Isusa Krista". Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. Što je onda mogao naučiti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz učtivosti? - Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih današnjih teologa koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: "Ništa bez Petra!" I ono što će ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: "Ništa bez biskupa!" Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota! Svaka ti čast, Pavle!
Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U međuvremenu je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio ih i medu njima osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažući im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje "apostola i starješina sa svom Crkvom" (Dj 15,22). Kad je na tome Apostolskom saboru "nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar" (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. "Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni - biva pogani - milošću Gospodina Isusa" (Dj 15,10-11). To je Pavao i želio znati. Saznavši, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge.
Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima ovako: "A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh. "Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?"" (Gal 2,11-14).
Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? - Ne pobija, jer je tu riječ ne o nauku već o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv - ili još bolje - nezabludiv kad kao učitelj vjere naučava vjerske i ćudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galaćanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost.
"Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno već na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz "Jakovljeve okoline" on se posve drukčije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo medu dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednička zadaća, ljubav prema zajedničkom Gospodinu nadvladala je - i kod jednog i kod drugog - osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi" (Ernest Schmitt).
Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli naći jer im je bilo stalo više do općeg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebičnosti koja fanatički traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajući se ni na kakve svoje zasluge.
Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s poštovanjem obiđe. No po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u čast svetih apostolskih prvaka.

29.06.2006. u 10:02 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 27.06.2006.

OČIMA DJETETA




Gospodine, daj mi malo sunca,

i smiješak za ovaj dan.

Daj mi oči djeteta.

Gospodine, daj mi malo radosti.

Ustani svakoga jutra iz kreveta s takvom molitvom.

Ne gledaj tako strašno ozbiljno, i strogo u taj čas.

Znam da se moraš nositi možda s mnoštvom problema.

Ali ne čini ih većima, nego što stvarno jesu.

Tada će postati golemi tmurni oblaci koji sve zamračuju.

Ne moraš biti optimist po zanimanju, ali onomu tko sve vidi crno,

i samo sunce izgleda crno.

Tko se previše nahranio materijalnim,

oboljet će zbog duhovne pothranjenosti.

Poželi si oči i srce djeteta

koje veselo vrišteći trči zabranjenim travnjakom,

klikće zbog jedne sićušne ribice što klizi kroz vodu;

raspituje se o zvijezdama, i tko ih je zapalio,

i koje te nikad ne voli zbog tvoga debelog novčanika,

nego zato što se znaš igrati i smijati,

jer znaš pripovijedati fantastične priče i pjevati vesele pjesme.

Imam što slaviti:

današnji dan.

27.06.2006. u 09:07 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.06.2006.

BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC - BISKUP I MUČENIK - SIMBOL HRVATSKIH PATNJI I STRADANJA



Alojzije Stepinac je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. godine u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. godine kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotorija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon šestog razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo. Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja u Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran, pa tako za njega završava Prvi svjetski rat.

RIMSKI STUDENT

U jesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da bi se mogao posvetiti poljoprivredi u rodnom selu. U isto vrijeme aktivira se u redovima katoličke mladeži. Po ľelji svoga oca neko vrijeme razmišlja i o ženidbi. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum- Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.

26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, a uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureot iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadaąnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.

U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme posvećuje se karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

NAJMLAĐI BISKUP NA SVIJETU

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, a za svoje biskupsko geslo Stepinac je uzeo riječi iz Psalma 31: "U tebe se, Gospodine, uzdam". Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svečeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedniątvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.

Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se to češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik "Hrvatski Glas"). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom gradu Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.-1941.) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984. godine.

STEPINČEVA NEUSTRAŠIVOST U VRTLOGU RATA

Za vrijeme 2. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovječnosti i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji ima pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi su bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi židovi ili oholi Arijanci, imaju jednako pravo da govore:"Oče naš koji jesi na nebesima!" I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?"

Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz, da bi na taj način spasili život, prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer: "kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe vratiti u svoju."

Njemu su se sa svih strana stjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomogao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su viąe puta traľile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

KOMUNISTIČKI NAPADI NA STEPINCA

Nakon završetka 2. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u cijeloj Jugoslaviji, vlast preuzela komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz tog razgovora, a osobito iz razgovora ąto ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkog klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici, odcijepljenu od Rima. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani ľestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.

Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intezitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.

U rujnu 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu situaciju. Biskupi su 22. lipnja izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bješnji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s direktnim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenog 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

NEVIN OPTUŽEN NA MONTIRANOM SUDSKOM PROCESU

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada koji nije samo obrana, nego i optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život.

Na temelju iznuđenih izjava, lažnih svjedočenja, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je optužen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. 19. listopada 1946. odveden je na izvršavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je, doduše, dozvoljeno slavljenje misa i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uveliko narušavalo njegovo zdravlje. A da je s pravom proglašen MUČENIKOM svjedoče znanstvene analize njegovih posmrtnih ostataka, gdje su pronađene velike količine otrova u njegovu tijelu, iz čega proizlazi da je Stepinac umro od posljedica trovanja. Obdukcija je pokazala da su nakon smrti komunistički zločinci unakazili njegovo tijelo kako bi prikrili dokaze o njegovu trovanju, a srce mu spalili.

Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić.

U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim poći niti po svoj kardinalski grimiz, a po smrti pape Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

PLODONOSNO STEPINČEVO UZNIŠTVO

U zatočeništvu i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i crkvenom jedinstvu. I u tim pismima kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav prema svim osobama koje su ga progonile i nepravedno optužile. Molitva za neprijatelje i praštanje stalna je tema njegovih izjava i pisama, kao i triju oporuka.

ZATOČENIČKA SMRT U RODNOM KRAŠIĆU

Od proljeća 1953. kobno su se razvijale, već od Lepoglave, "policitemia rubra vera", tromboza nogu i bronhijalni katar. Bila je potreba sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali on je to strpljivo podnosio do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. joą za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je, kako se to u mučeničkom riječniku kaže, "ex aerumnis careeris"-od zatvorskih tegoba, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: "Oče budi volja Tvoja!"

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i koristio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima.

U bivšem režimu zagrebački nadbiskup Kuharić od 1970. svakog 10. veljače, na obljetnicu smrti kardinala Stepinca, upućivao je poruke sa Stepinčeva groba iznoseći dokaze o njegovoj pravednosti. Bila je hrabrost 10. veljače doći u katedralu, a još je veća hrabrost bila svjedočiti o hrvatskom Thomasu Moreu.

Kardinala Alojzija Stepinca konferencija Svete Stolice za proglašenje svetaca priznala je mučenikom što je uveliko ubrzalo postupak za proglašenjem blaženim i svetim, jer je tako potrebno manje dokaza i činjenica iz njegova života, a kojih je do sada prikupljeno u knjizi na više od 2000 stranica. Postupak za proglašenje blaženim Stepinca započeo je u potpunoj tajnosti 1981. u Rimu. Pokretač kauze bio je nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, koji je kao posljednji svjedok potpisao svoje javno svjedočenje na javnoj sjednici u zagrebačkoj katedrali 17. veljače 1993. godine.

Prigodom drugog posjeta Hrvatskoj Svetog Oca Ivana Pavla II. bilo je u subotu 3. listopada 1998. pripremljeno veliko euharistijsko slavlje u hrvatskom marijanskom svetištu Mariji Bistrici, gdje je Sveti Otac proglasio hrvatskog kardinala i mučenika komunizma dr. Alojzija Stepinca blaženim.

Za svakog Hrvata bivši zagrebački nadbiskup kardinal Stepinac je bio rodoljub, mučenik i svetac, jer je kao rodoljub pozdravio hrvatsku državnu neovisnost i smatrao je u svim svojim izjavama Nezavisnu Državu Hrvatsku uspostavljenu punom voljom hrvatskog naroda i kao takvu zakonitu u svakom pogledu.

U najtežem času, pred komunističkim sudom, on je svjedočio za hrvatsku državu: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!"

25.06.2006. u 11:02 • 1 KomentaraPrint#

petak, 23.06.2006.

Molitva SRCU ISUSOVU

Presveto Srce Isusovi, izvore
svakoga dobra. Ja Ti se klanjam.
Vjerujem u Te. Ufam se u Te.
Ja Te ljubim. Kajem se
za sve svoje grijehe.
Tebi poklanjam ovo moje
siromašno srce. Učini ga
poniznim, strpljivim i čistim da u
svemu odgovara tvojim željama.
Daj, o dobri Isuse, da ja živim u
Tebi i Ti umeni. Štiti me u
opasnostima tješi me u nevoljama
i žalostima. Udijeli mi zdravlje tijela,
blagoslovi sav moj rad i daj mi
milost Svete smrti. AMEN.

23.06.2006. u 13:25 • 0 KomentaraPrint#

SRCE ISUSOVO



Mnogi blagdani u Katoličkoj Crkvi nisu se slavili odmah na početku kršćanstva, nego su nastajali su tijekom stoljeća. Npr. Božić se na Zapadu počeo slaviti tek polovinom 4. stoljeća. Tijelovo se slavi od 13. stoljeća. Slično je bilo i sa blagdanom Srca Isusova. Poticaj za njegovo uvođenje došao je iz Paray le Moniala prigodom ukazanja Srca Isusova sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. Ali tek 1765. Papa Klement XIII. dopušta slavljenje blagdana Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova.

I taj blagdan nije prihvatio samo kralj, biskupi i vjernici Poljske, ne samo članovi rimske Nadbratovštine, nego i redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica plemenitog francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi i u dušama vjernika urodio plodovima divne svetosti.

Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegovog slavljenja, Papa Pio IX. je 1856.g. posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj crkvi.

Isus sam izrazio želju da se slavi blagdan posvećen njegovom Presvetom Srcu

U nastavku ćemo sada donijeti prikaz događaja tj. viđenja Srca Isusova u kojem je Isus izričito tražio da se uvede slavljenje njegova blagdana. Sv. Margareta Marija imala je od 1673. do 1675. nekoliko viđenja Srca Isusova. U jednom od posljednjih koje se obično zove Ťveliko ukazanjeť a zbilo se 16. lipnja 1675., u tijelovskoj osmini Isus daje nalog za uvođenje blagdana Srca Isusova. Okolnosti u kojima je Margareta Marija primila božansku poruku izgledale su ovako. Jednog se dana za vrijeme tijelovske osmine svetica nalazila na klanjanju u kapelici, najvjerojatnije pred izloženim Presvetim Sakramentom. I tada je, kako sama priznaje, ťod Gospodina primila prekomjerne milosti njegove ljubaviŤ. Želeći odgovoriti na Gospodinovu susretljivost, osjetila je snažan poticaj ťda na ljubav uzvrati ljubavljuŤ. Kako će to ostvariti naznačio joj je sam Spasitelj. Njegova izabranica ne može mu bolje očitovati svoju privrženost nego da ispuni ono što je od nje već više puta zatražio. Ona nije još ništa učinila da ljude upozna s pobožnošću prema Spasiteljevu Srcu, o čemu joj je on govorio već kod svoje prve objave. Ova je sada bila već treća po redu. Margareta je od samoga Isusa odabrana ťda ispuni tu veliku osnovuŤ. Sama je svetica doduše prakticirala pobožnost Srcu Isusovu, ali još nije postala njezinim apostolom.

Spasitelj, kao i kod prvog viđenja očituje svoju veliku ljubav prema čovječanstvu ovim riječima:

"Gle ovo Srce što je toliko ljubilo ljude te se nije ništa štedilo sve do iscrpljenja i skončanja da im posvjedoči svoju ljubav."

Ono ih je ljubilo do kraja, kako to svjedoči i sveti Ivan opisujući posljednju večeru, pa je prema tome velika poruka u Paray-le-Monialu samo ponovna potvrda onoga što kaže sv. Ivan u Evanđelju:

"Ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav."

(Iv 13,1)

U ljubavi se Isus nije zaustavljao na pola puta, već išao do kraja.

Drugi je element sličan onome u drugome viđenju. Gospodin se svetici tuži što nije ljubljen:

"A kao zahvalnost od većine ne primam drugo do nezahvalnosti."

Isus te nezahvalnosti označuje podrobnije. One se u prvom redu odnose na stav ljudi prema sakramentu Euharistije. U njemu je Isus predmet prezira, nepoštovanja, svetogrđa i hladnoće. A sve to je tim teže jer se radi o "sakramentu ljubavi".

Isus zatim traži od svetice poseban blagdan u čast svoga Srca.

"Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tijelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i otprošnja naknadnom pričešću kako bi se naknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima."

Na svršetku poruke Isus obećaje nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca.

"Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju."

Eto, to je ta velika Isusova poruka, koje se danas želimo sjetiti, a koju na osobit način izvršavamo kad svečano i po Isusovim uputama slavimo blagdan Srca Isusova. Poruka je to vrijedna da se u njezin sadržaj često zamislimo, da nas ona pomaže te ispuni nekim svetim nemirom kako bismo je što bolje ostvarivali.

Velika poruka dana Margareti Alacoque u Paray-le-Monialu u skladu je s Evanđeljem i zapravo njegova jeka. Ona izriče Božju spasiteljsku volju: Krist je došao i opet dolazi da potraži i pronađe ono što je bilo izgubljeno. Ona nam ponovno naglašava kako je velika Isusova ljubav prema dušama. Ta je poruka dana u vrijeme kad je vjerski pokret janzenizam u Francuskoj ohladio ljudska srca, odvraćajući ih od Božje ljubavi i od primanja Euharistije, sakramenta ljubavi. No, ta Isusova poruka time nije vremenski uvjetovana, već ima trajnu vrijednost koja se sastoji u to­me što nas upravlja prema presvetom Kristovu čovještvu, po kojem imamo pristup i k njegovu božanstvu. Ona nas veže uz Spasiteljevu ljubav tražeći od nas obraćenje te neograničeno pouzdanje u Učitelja, koji je krotak i ponizan Srcem.

Sve je to tako divno da bi trebalo postati predmetom naše neprestane meditacije, da bi u nama moralo razvijati jednu posebnu duhovnost koja se temelji na ljubavi Srca Isusova. Po Paray-le-Monialu i svetoj Margareti Alacoque pobožnost Srcu Isusovu izišla je iz samostanskih zidina i ušla u kršćanski svijet, od privatne postala javna, od Crkve toliko puta i na tako svečan način odobrena i preporučena pobožnost. Objave u Paray-le-Monialu nisu i ne mogu postati pred­­metom vjere kao one sadržane u Bibliji. No, one su ipak pouzdan i prikla­dan zov k Evanđelju. One nam ga približavaju pozivajući nas da još više pria­nja­mo uz Isusa Krista, da njegovu osobu nastojimo što bolje upoznati. Pod tim razumijevamo onu spoznaju koja ide u dubine do srca. A samo takva spoznaja dovodi i do najprisnije međusobne ljubavi jer, kako netko reče, samo srce zna pra­vo govoriti srcu. Čovjek će najbolje razumjeti Krista ako bude upoznao njego­vo Srce i bit će najprikladniji za njegovu ljubav ako se bude naučio osluš­ki­va­ti glas njegova Srca.

Dan u koji smo dobili veliku poruku Srca Isusova vrijedan je da ga pamtimo, te da ga uvijek sa zahvalnošću u srcu nosimo. On nam je donio novo svjetlo, on je poslije Duhova u na

23.06.2006. u 13:23 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 20.06.2006.

LJUBAV, DUŽNOST I NARAV



DVIJE ZAPOVIJEDI LJUBAVI

1. Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom (Mt 22, 37).

2. Ljubi bližnjega svoga kao sam sebe (Lk 10, 27).


OSNOVNE KRŠĆANSKE DUŽNOSTI

1. Kloni se grijeha.
2. Drži Božje zapovijedi i živi kreposno.



DVIJE ZAPOVIJEDI NARAVI

* Ne čini bližnjemu što ne bi želio da on tebi učini!
* Čini bližnjemu što bi želio da on tebi učini!

20.06.2006. u 10:21 • 0 KomentaraPrint#

petak, 16.06.2006.

PRIJATELJ



Imam jednog prijatelja, koji je prijatelj svih mojih prijatelja.
Uz mene je uvijek kad god ja to hoću. Linija Njegovog telefona nikada nije blokirana, kada Ga nazovem, On uvijek ima vremena da me sasluša. Moj poziv je uvijek dobrodošao i kod Njega ne postoji nezgodno vrijeme ni nezgodno mjesto. Kada Ga zaboravim, On je tužan zbog mene, jer zna da ću zabrljati bez Njega...
Imam jednog prijatelja koji me toliko voli, da ja to ne mogu ni zamisliti – voli me najviše na svijetu, a ni moje prijatelje ne voli ništa manje nego mene.
Čudan neki prijatelj, reći ćete, zar je uopće moguće da takav prijatelj postoji u današnjem svijetu?!
Da, postoji. To je prijatelj koji ima najljepše ime na svijetu.
Svoje je ime krvlju ispisao mojega prijatelja, zamolit ću Ga da vam šapne na uho svoje ime u dubinu moje duše i zlatnim slovima utisnuo u moje srce.
Ako nakon ovoga još niste pogodili ime.
Kad zapali tvoje srce plamenom ljubavi, bit ćeš siguran da je to ISUS.

16.06.2006. u 10:30 • 1 KomentaraPrint#

TI SI ANĐEO



Anđeli su ljudi koji prenose svjetlo.
Gdje su oni, tu je sve svijetlo i bistro.
Anđeli su ljudi koji su sa sobom ponijeli
Neku vrstu izvorne radosti iz raja.
Anđeli pomažu stati na noge tamo gdje ljudi leže na tlu
I na nevidljiv način dovode svijet u red.
U njima pomalo osjećam kako k meni dolazi Bog
Sa svojom nježnošću i obazrivom brigom.

Imaš neki proble. Mučiš se s njime.
Tada netko preko neke nevidljive antene dobije pobudu,
Neku vrstu zapovijedi da pođe k tebi,
Da ti pomogne, da ti dadne poleta ili te utješi.
«Ti si anđeo», kažeš nekom čovjeku, nekoj ženi.
Laknulo ti je, ponovno vidiš svjetlo, muka je nestala.
Ali alnđeli ne dolaze po narudžbi ili uz naplatu.
Najčešće se pojave sasvim nenadano, pokažu put,
Riješe neki problem i opet odu ne čekajući na zahvalnost.

Ima još anđela u svijetu, ali premalo.
Zato i ima toliko mraka i toliko bijede.
Bog traga za anđelima među ljudima danas.
Ali mnogi ga više ne vide, više ga ne čuju.
Antena im više ne prima i ništa više ne prenosi.
Dođi, ti si anđeo, a u tvooj okolini
Ima dovoljno ljudi kojima ti možeš biti anđeo.
Phil Bosmans

16.06.2006. u 10:22 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.06.2006.

TIJELOVO I PRESVETO TROJSTVO




Jedan od najvećih darova Božje ljubavi je presveta Euharistija. Isus sam kaže kako je On kruh života koji je sišao s neba, i kako će onaj tko jede tijelo njegovo i pije krv njegovu imati život vječni. A onaj tko neće jesti tijela Sina Čovječjeg, neće imati života u sebi. I upravo je tako. Oni koji redovito blaguju tijelo i krv Kristovu, tj. pričeste se, imaju oslonac u Bogu. Oni predaju Bogu svoj rad, svoje patnje i boli, svoje grijehe. I oni tada doživljavaju Isusovu blizinu i njegovo milosrđe i onda više ne mogu ne vjerovati da je Isus živ i da je samo On put, istina i život. Presveta Euharistija umnaža milosti, čisti nas od lakih grijeha, daje nam snagu, radost i mir. Blagovanjem Euharistije doživljavamo Božju ljubav i dobrotu jer ostajemo u Isusu i Isus ostaje u nama.
B
lagdan koji nazivamo Tijelovo svetkovina je Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Slavi se u četvrtak po blagdanu Presvetog Trojstva. Blagdan Tijelovo uvodi se u Njemačkoj još 1253. godine, a papa Urban IV. uvodi 1264. taj blagdan za cijelu Crkvu. U većim zemljama vjernici već u 14. stoljeću oduševljeno prihvaćaju Tijelovsku procesiju u kojoj se Presveto nosi u pokaznici. Prva Tijelovska procesija dogodila se u Kölnu u razmaku od 1274. i 1279. godine. Inače, štovanje Presvetog oltarskog sakramenta razvilo se još u 12. stoljeću. Vjernici su častili Kristovu prisutnost u posvećenoj hostiji. Kršćani onog vremena imali su veliku želju za gledanjem posvećene hostije. Smatrali su da gledanjem posvećene hostije biva isti učinak kao i pričešćivanjem. Tako je ta želja za gledanjem Presvetog u misi dovela do podizanja posvećene hostije. Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, svetkovina je Sakramenta u kojem nam se na nevjerojatan i neopisiv način daruje Božja ljubav i milosrđe.
Svega nekoliko dana prije blagdana Tijelova, Crkva slavi blagdan Presvetog Trojstva, koji se u nedjelju po Duhovima slavio još prije 1000. godina (u samostanima benediktinaca). Papa Ivan XXII. je 1334. godine uveo da se taj blagdan slavi u cijeloj Crkvi. Otac, Sin i Duh Sveti, tj. Presveto Trojstvo - jedan Bog vječna je Tajna za nas ljude. Mi tu Tajnu svojim umom shvatiti ne možemo i tko misli da mu je ta Tajna jasna - ne govori o Bogu. Naš um jest ograničen i uvijek će ostati ograničen. Bog, pak, jest, uvijek je bio i ostat će neograničen. Ograničeno biće ne može spoznati Neograničeno. Baš zato Bog se tijekom ljudske povijesti objavljuje ljudima riječju i djelom. I objavljujući i darujući se čovjeku, očekuje čovjekov odgovor - a to je vjera. I premda Boga nitko nikada nije vidio; Jedinorođenac - Bog koji je u krilu Očevu, on ga je objavio. Objavljujući sebe On objavljuje Oca, a objavljujući Oca objavljuje sebe. On je objavljeni Bog. Kad mu apostol Filip kaže: "Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je!" Isus veli: "Tko je vidio mene, vidio je i Oca… ja sam u Ocu i Otac je u meni". Samo Sin je objavio Oca. Otac nam se najviše daruje upravo kroz Sina. Sin je vrhunsko Božje darivanje. A to darivanje nastavlja se po Duhu Svetomu koji nastavlja djelo spasenja ljudi.
Isus ljubi Oca i ispunjava Očevo poslanje. Kaže da ne čini ništa sam od sebe, nego govori i čini ono što je vidio od svog Oca. Otac nije nikad napustio Sina. I svaki čin, počevši od utjelovljenja Sina, krštenja na Jordanu, njegova javnog djelovanja, smrti na križu i uskrsnuća, djelo je Oca, Sina i Duha Svetoga. Otac ljubi Sina i posve mu se daruje tako da Isus u velikosvećeničkoj molitvi kaže: "Sve moje pripada tebi; sve tvoje pripada meni". Otac i Sin jedno su od vječnosti. Već u prvim recima evanđelja po Ivanu, evanđelist veli kako Riječ u početku bijaše kod Boga, i da Riječ bijaše Bog. U početku znači oduvijek, od vječnosti. Od vječnosti Sin je u Ocu i Otac u Sinu. I tako su Otac i Sin samo jedno Božanstvo sjedinjeno u Ljubavi, tj. u Duhu Svetom.
Bog je proslavljen u Sinu i zbog njihove beskrajne uzajamne ljubavi koju mi ljudi nismo u stanju shvatiti, Otac prihvaća one koji vjeruju u Sina. I uslišava njihove molitve u ime Isusovo. Sam Isus kaže: "Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti" (Iv 14,14). Molitva u ime Isusovo ukazuje na povjerenje i ljubav koje imamo prema Njemu, i samim time na vjeru u Isusa. A tko ljubi Isusa, držat će njegovu riječ i Otac će ljubiti njega. I k njemu će doći Otac i Sin kod njega se nastaniti (Iv 14,23). Onaj po kome smo sjedinjeni s Kristom, te po Njemu s Ocem jest Duh Sveti. Duh istine, Branitelj kako ga Isus naziva dok govori apostolima o trećoj osobi Presvetog Trojstva. On silazi na apostole na dan koji mi nazivamo Pedesetnica, tj. Duhovi, i nevidljivoj Crkvi daje vidljivost. Duh Sveti je Ljubav darovana nama od Oca i Sina, i čini da mi budemo sjedinjeni sa Ocem po Sinu.

15.06.2006. u 21:31 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 06.06.2006.

KRŠĆANSKA NADA



Biblijska i kršćanska nada ne znači život u oblacima, sanjarenje o boljem životu. To nije samo projekcija onoga što bismo željeli biti ili činiti. Ona nas vodi k otkriću klica novoga svijeta prisutnog već danas, zbog osobnosti našeg Boga, zbog života, smrti i uksrsnuća Isusa Krista. Ta je nada, uz to, izvor snage za drugačije življenje, ne prema vrijednostima društva temeljenim na žudnji za posjedovanjem i nadmetanjem.
U Bibliji božansko obećanje ne očekuje od nas da pasivno sjedimo i čekamo da ostvarenje, kao čarolijom, dođe. Prije izricanja punine života koju mu nudi, Bog kaže Abrahamu: «Idi iz zemlje svoje u krajeve koje ću ti pokazati» (Postanak 12,1). Kako bi ušao u Božje obećanje, Abraham je pozvan svoj život učiniti hodočašćem, započeti iznova.
Slično tome, radosna vijest uskrsnuća nije način odvraćanja naše pozornosti s životnih zadaća ovdje i sada, već poziv da krenemo na put. «Galilejci, što stojite i gledate u nebo?... Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju... Bit ćete mi svjedoci sve do kraja zemlje» (Djela 1,11; Marko 16,15; Djela 1,8).
Potaknuti Duhom Svetim, vjernici žive u dubokoj solidarnosti s ljudima odsječenim od svojih korijena u Bogu. Pišući kršćanima u Rimu, sveti Pavao govori o čežnji stvorenja i uspoređuje ju s porođajnim bolima. Zatim nastavlja: «I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo» (Rimljanima 8,18-23). Naša vjera nije povlastica koja nas izdvaja iz svijeta; mi «uzdišemo» sa svijetom, dijelimo njegovu bol, no proživljavamo to s nadom, znajući da u Kristu «tama prolazi i svjetlost istinita već svijetli» (1 Ivanova 2,8).
Nadati se znači prije svega u dubini naše današnjice otkrivati Život koji nezaustavljivo vodi naprijed. To znači i prihvaćati taj Život čitavim bićem. Upuštajući se u taj Život, navedeni smo na stvaranje znakova drugačije budućnosti ovdje i sada, sred teškoća svijeta, sjemenje obnove što će u svoje vrijeme roditi plodom.
Za prve je kršćane najjasniji znak novog svijeta koji ima doći bilo postojanje zajednica ljudi različitog porijekla i jezika. Poradi Krista su te male zajednice iznicale po čitavom Mediteranu. Prelazeći razlike i svakovrsne podjele koje su ljude dijelile, ti su ljudi živjeli kao braća i sestre, kao Božja obitelj, moleći zajedno i dijeleći što su imali kako bi tko trebao (usp. Djela 2,42-47). Težili su imati «istu ljubav, biti jednodušni, jedne misli» (Filipljanima 2,2). Na taj su način svijetlili kao svjetlila u svijetu (usp. Filipljanima 2,15). Od samoga je početka kršćanska nada palila vatru na zemlji.

06.06.2006. u 20:59 • 1 KomentaraPrint#

petak, 02.06.2006.

ČIN LJUBAVI



Ljubim te, Bože moj,
svim svojim srcem i dušom
više nego sve drugo na svijetu
jer si dostojan svake ljubavi;
i radi tebe ljubim svoga bližnjega kao sama sebe.
O Bože, užezi ognjem svoje ljubavi moje srce!

02.06.2006. u 13:15 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Ljudi koji ljube BOGA i sve njegovo

Free Site Counter





mali odlomak VELIKOG ZNAČENJA

"Naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko". Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu... Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom... To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!"
Kardinal Franjo Kuharić (1919 - 2002)

O HAPPY DAY

ISUS KRIST



Središte Ivanova kršćanskog iskustva bio je Isus Krist. Njega susreće i doživljava na razne načine i u raznim područjima. Najprije ga vidi kao kozmičkog vladara svemira, potom prisutnog u Euharistiji, zatim nazočnog u liturgiji Crkve i crkvenoj hijerarhiji, napose u rimskom biskupu - Papi, prepoznaje ga u bližnjemu.
Krist je Gospodar svemirske vječnosti i neizmjernosti.
Krist je iz vječnosti stupio u povijest i postavši središtem cijeloga makrokozmosa, dao nam je Sebe da nas tjelesno i duševno preporodi.
Krist je svrha i cilj našim vječnim željama.
Krist je došao na svijet da posveti svu prirodu.
Da Boga razumijemo postao je Emanuelom, nama sličnim.
Mi se Isusu možemo moliti i ta nam je molitva mnogo lakša jer nam je Isus bliži.
Rado bih studirao Kristov život.
Čitao bih misli velikih ljudi o Kristu i topio bih se u tom oduševljenju proučavajući Njega.
Što više upoznajem katolicizam, to više vidim da je neiscrpljiviji.
Okreni se od katolicizma, sve je oko tebe mračno i ružno.
Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera... O drugima nisam nikada ni mislio da bi bile bolje od katoličke.
Katolicizam je univerzalan nosilac istine, morala i milosti.
Život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno su me uvjerili u istinitost katoličke vjere.
Cijeli se moj život kreće oko Krista Gospodina.
Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom čovjeku bez iznimke.
Valja sav svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati u radu za Isusa.
Treba sebe posve zaboraviti radeći za našega Gospodina Isusa Krista koji je jedini vječan.