Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/spasinas

Marketing

BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC - BISKUP I MUČENIK - SIMBOL HRVATSKIH PATNJI I STRADANJA



Alojzije Stepinac je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. godine u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. godine kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotorija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon šestog razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo. Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja u Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran, pa tako za njega završava Prvi svjetski rat.

RIMSKI STUDENT

U jesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da bi se mogao posvetiti poljoprivredi u rodnom selu. U isto vrijeme aktivira se u redovima katoličke mladeži. Po ľelji svoga oca neko vrijeme razmišlja i o ženidbi. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum- Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.

26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, a uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureot iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadaąnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.

U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme posvećuje se karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

NAJMLAĐI BISKUP NA SVIJETU

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, a za svoje biskupsko geslo Stepinac je uzeo riječi iz Psalma 31: "U tebe se, Gospodine, uzdam". Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svečeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedniątvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.

Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se to češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik "Hrvatski Glas"). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom gradu Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.-1941.) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984. godine.

STEPINČEVA NEUSTRAŠIVOST U VRTLOGU RATA

Za vrijeme 2. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovječnosti i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji ima pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi su bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi židovi ili oholi Arijanci, imaju jednako pravo da govore:"Oče naš koji jesi na nebesima!" I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?"

Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz, da bi na taj način spasili život, prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer: "kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe vratiti u svoju."

Njemu su se sa svih strana stjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomogao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su viąe puta traľile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

KOMUNISTIČKI NAPADI NA STEPINCA

Nakon završetka 2. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u cijeloj Jugoslaviji, vlast preuzela komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz tog razgovora, a osobito iz razgovora ąto ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkog klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici, odcijepljenu od Rima. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani ľestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.

Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intezitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.

U rujnu 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu situaciju. Biskupi su 22. lipnja izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bješnji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s direktnim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenog 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

NEVIN OPTUŽEN NA MONTIRANOM SUDSKOM PROCESU

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada koji nije samo obrana, nego i optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život.

Na temelju iznuđenih izjava, lažnih svjedočenja, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je optužen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. 19. listopada 1946. odveden je na izvršavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je, doduše, dozvoljeno slavljenje misa i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uveliko narušavalo njegovo zdravlje. A da je s pravom proglašen MUČENIKOM svjedoče znanstvene analize njegovih posmrtnih ostataka, gdje su pronađene velike količine otrova u njegovu tijelu, iz čega proizlazi da je Stepinac umro od posljedica trovanja. Obdukcija je pokazala da su nakon smrti komunistički zločinci unakazili njegovo tijelo kako bi prikrili dokaze o njegovu trovanju, a srce mu spalili.

Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić.

U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim poći niti po svoj kardinalski grimiz, a po smrti pape Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

PLODONOSNO STEPINČEVO UZNIŠTVO

U zatočeništvu i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i crkvenom jedinstvu. I u tim pismima kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav prema svim osobama koje su ga progonile i nepravedno optužile. Molitva za neprijatelje i praštanje stalna je tema njegovih izjava i pisama, kao i triju oporuka.

ZATOČENIČKA SMRT U RODNOM KRAŠIĆU

Od proljeća 1953. kobno su se razvijale, već od Lepoglave, "policitemia rubra vera", tromboza nogu i bronhijalni katar. Bila je potreba sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali on je to strpljivo podnosio do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. joą za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je, kako se to u mučeničkom riječniku kaže, "ex aerumnis careeris"-od zatvorskih tegoba, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: "Oče budi volja Tvoja!"

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i koristio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima.

U bivšem režimu zagrebački nadbiskup Kuharić od 1970. svakog 10. veljače, na obljetnicu smrti kardinala Stepinca, upućivao je poruke sa Stepinčeva groba iznoseći dokaze o njegovoj pravednosti. Bila je hrabrost 10. veljače doći u katedralu, a još je veća hrabrost bila svjedočiti o hrvatskom Thomasu Moreu.

Kardinala Alojzija Stepinca konferencija Svete Stolice za proglašenje svetaca priznala je mučenikom što je uveliko ubrzalo postupak za proglašenjem blaženim i svetim, jer je tako potrebno manje dokaza i činjenica iz njegova života, a kojih je do sada prikupljeno u knjizi na više od 2000 stranica. Postupak za proglašenje blaženim Stepinca započeo je u potpunoj tajnosti 1981. u Rimu. Pokretač kauze bio je nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić, koji je kao posljednji svjedok potpisao svoje javno svjedočenje na javnoj sjednici u zagrebačkoj katedrali 17. veljače 1993. godine.

Prigodom drugog posjeta Hrvatskoj Svetog Oca Ivana Pavla II. bilo je u subotu 3. listopada 1998. pripremljeno veliko euharistijsko slavlje u hrvatskom marijanskom svetištu Mariji Bistrici, gdje je Sveti Otac proglasio hrvatskog kardinala i mučenika komunizma dr. Alojzija Stepinca blaženim.

Za svakog Hrvata bivši zagrebački nadbiskup kardinal Stepinac je bio rodoljub, mučenik i svetac, jer je kao rodoljub pozdravio hrvatsku državnu neovisnost i smatrao je u svim svojim izjavama Nezavisnu Državu Hrvatsku uspostavljenu punom voljom hrvatskog naroda i kao takvu zakonitu u svakom pogledu.

U najtežem času, pred komunističkim sudom, on je svjedočio za hrvatsku državu: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!"


Post je objavljen 25.06.2006. u 11:02 sati.