Marketing
KRŠĆANSKA NADA
Biblijska i kršćanska nada ne znači život u oblacima, sanjarenje o boljem životu. To nije samo projekcija onoga što bismo željeli biti ili činiti. Ona nas vodi k otkriću klica novoga svijeta prisutnog već danas, zbog osobnosti našeg Boga, zbog života, smrti i uksrsnuća Isusa Krista. Ta je nada, uz to, izvor snage za drugačije življenje, ne prema vrijednostima društva temeljenim na žudnji za posjedovanjem i nadmetanjem.
U Bibliji božansko obećanje ne očekuje od nas da pasivno sjedimo i čekamo da ostvarenje, kao čarolijom, dođe. Prije izricanja punine života koju mu nudi, Bog kaže Abrahamu: «Idi iz zemlje svoje u krajeve koje ću ti pokazati» (Postanak 12,1). Kako bi ušao u Božje obećanje, Abraham je pozvan svoj život učiniti hodočašćem, započeti iznova.
Slično tome, radosna vijest uskrsnuća nije način odvraćanja naše pozornosti s životnih zadaća ovdje i sada, već poziv da krenemo na put. «Galilejci, što stojite i gledate u nebo?... Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju... Bit ćete mi svjedoci sve do kraja zemlje» (Djela 1,11; Marko 16,15; Djela 1,8).
Potaknuti Duhom Svetim, vjernici žive u dubokoj solidarnosti s ljudima odsječenim od svojih korijena u Bogu. Pišući kršćanima u Rimu, sveti Pavao govori o čežnji stvorenja i uspoređuje ju s porođajnim bolima. Zatim nastavlja: «I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo» (Rimljanima 8,18-23). Naša vjera nije povlastica koja nas izdvaja iz svijeta; mi «uzdišemo» sa svijetom, dijelimo njegovu bol, no proživljavamo to s nadom, znajući da u Kristu «tama prolazi i svjetlost istinita već svijetli» (1 Ivanova 2,8).
Nadati se znači prije svega u dubini naše današnjice otkrivati Život koji nezaustavljivo vodi naprijed. To znači i prihvaćati taj Život čitavim bićem. Upuštajući se u taj Život, navedeni smo na stvaranje znakova drugačije budućnosti ovdje i sada, sred teškoća svijeta, sjemenje obnove što će u svoje vrijeme roditi plodom.
Za prve je kršćane najjasniji znak novog svijeta koji ima doći bilo postojanje zajednica ljudi različitog porijekla i jezika. Poradi Krista su te male zajednice iznicale po čitavom Mediteranu. Prelazeći razlike i svakovrsne podjele koje su ljude dijelile, ti su ljudi živjeli kao braća i sestre, kao Božja obitelj, moleći zajedno i dijeleći što su imali kako bi tko trebao (usp. Djela 2,42-47). Težili su imati «istu ljubav, biti jednodušni, jedne misli» (Filipljanima 2,2). Na taj su način svijetlili kao svjetlila u svijetu (usp. Filipljanima 2,15). Od samoga je početka kršćanska nada palila vatru na zemlji.
Post je objavljen 06.06.2006. u 20:59 sati.