Moj ujak je vidio samo mali komadić svijeta.
On ima samo jednu ženu i jednu kuću.
Svaki dan je radio svojim rukama,
a svi ljudi su bili dobro došli
za njegov stol i u njegovo srce.
Kad je imao osamdeset godina,
bio je još toliko pun životnoga poleta
kao jedan dvadestogodišnjak.
On mi je dao vjeru u vječni život.
Pomislio sam:
Kad bi svi ljudi bili zadovoljni s toliko malo,
za svakoga bi bilo dostatno.
Sretni ljudi:
puni su nade na granici života,
slobodni od strahova i pohlepe,
puni radosti zbog zaštićenosti
i sigurnosti u besmrtni život.
Tko želi doći u nebo sam za sebe, nikada neće u njega ući.
Post je objavljen 01.09.2006. u 12:30 sati.