kad se nebo zamraci http://blog.dnevnik.hr/somnus

nedjelja, 21.05.2017.

Naprijed

Idemo polako, Korak po korak brojimo grlati, sareni smijeh. Zovete me Mama i svaku noc zaspem s necijim dahom na prsima. Latice na mom cvijetu...
A onda krenu snovi. Mirisu na kavu, mirisu na tvoje dodire, zbunjuju i strase. Neki bijeli glasovi me tjeraju pronaci Te. Gledam Te u oci. I znam da si dobro, i bude mi lakse.
I dalje idemo. Idemo polako. I zelim ti ispricati cetiri price. Zelim ti pricati o bolovima, i o radosti, o strahu i nervozi, o ljubavi,... Sjecam se Zelje, i vjeruj, nije bila moja i ne znam zasto, ali odjednom ih zeljeh tako snazno, i trebah ih da milovanjima, zagrljajima potjeraju glib, smrad i smotanu zurbu. Idemo polako.Idemo sa gustom. I nadam se, oh toliko snazno se nadam da ides i Ti sa osmjehom u Ocima!

21.05.2017. u 14:11 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 14.01.2014.

...and counting

Crna macka je zasvirala i s proljecem namirisah zvuke violine. U svima nedostupnoj dubini zjenica veselo poskocih nakon sto sam oprezno zamotala moju malu slatku tajnu u morsku maramu. Dugo te vec cekah na istoj gori. Mjenjala su se godisnja doba, padale su teske kise, pokrio me hladan snjeg, grijalo me daleko sunce. Leprsale su moje bijele haljine nosene Vjetrovima. Kose su mi duge i ruke su omrsavile.

Odjelo se promjenilo, lice je isto.Oci postideno vire iza sivih zidova.Tijesno mi je u praznoj sobi i na trenutak se pozeljeh vratiti sedam koraka unazad. Ipak, ostadoh jer ovi udovi koji me zarobise nisu moji. Zbunjeno se ogledavam oko sebe slusajuci zvukove koje ispustas a koje ja ne razumijem vise.Neka tuda Sjecanja pisase po mojoj kozi;necija tuda djeca me razvukose,nanjese mi bol, veliku bol, a sada me tjeraju u neprestan smjeh. Sredina moja se rastegla unedogled i ne razaznajem vise gdje je moj pocetak a gdje kraj. Ostalo mi je samo ime. I moje oci vire kroz mnogobrojne okvire pazljivo rasporedene kroz mnoge prostorije.

Mrvice stakla mi ranjavaju stopala. Krvarim na jesen i u ljeto, i red je moj zacinjen pa se kuha i mjesa u kotlu kojim te pozeljeh iznenaditi. I ostala sam zbunjena jos jednom.

Odlucih biti bolja nakon sto otpetljam i razvrstam masne iz moje prasnjave kutije.Kraj.

14.01.2014. u 14:34 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 08.11.2011.

stella, is masculinum

Ulazim, tiho i na prstima, ne ispustajuci daha u iscekivanju. Nestrpljivo ga cekah grizeci nokte i cupkajuci petama. Znao je i zato je uranio..

Ljubav kakvu je poznah je nestala. Kaze da se najvise voli nalaziti u zagrljaju majke i djeteta. Smije se leprsavo i nestasno i pita me sjecam li se boli. Sa smjeskom odmahujem glavom pritom spustajuci pogled na njegovo usnulo lice, na mekane obraze i crvene usne. Njezno spustam poljubac na njegovo celo. Mirise na moje mlijeko i rucice su mu tople. Tijelo mu raste i sve je tezi, a ja i dalje smeteno stojim pokraj njegove koljevke i zeljno ljubim njegove osmjehe. Ljubav razigrano skace iz njegovih zelenkastih ociju u moje smede. Polako saram svoje lice borama smijalicama dok mu ljubim mala stopala. Skakljem mu trbuscic i uzivam u njegovom smjehu, prozracnom i laganom poput proljeca. Moj je..

Moja staza je posuta ruzama. Hvala Ti!! Cuvaj mi ga Boze, molim te..

08.11.2011. u 11:55 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 24.06.2010.

zaborav...

Dosla sam, a nema nikoga. Ovaj prostor sto me spaja sa prosloscu kroz moje prste je maglovit i tih. Nema vise glasnih bolova i grlatoga smjeha. Sve sto je ostalo su neke mutne boje, neke oci, neka usta, neke tople ruke. I ne znam kako ih spojiti. Kako napraviti od tih djelova osobu koja me nece pitati glupa pitanja? Kako cu promjeniti moju glavu, zakopati moju nestrpljivost i zapaliti cigaretu?
Ne znam gdje si. Ne znam tko si sada. Ne poznajem te vise i gubim tvoj trag. Ne sjecam se tko sam nekada bila. Sto sam ceznula? Sanjam li jos uvjek? I sve odgovore sto puzaju ispod vrata ne zelim cuti.

Dosla sam, a nema tebe. Htjela sam razgovarati s tobom a ti si me zaboravila. Sjecas li se topline moga glasa? Sjecas li se koliko sam te voljela? Sjecas li se kako jako bih te privila k sebi? Cuvala sam te.

Dosla sam, a mogu i otici. Nikoga nije briga. Sjela sam za nas stol i cekala sam vas. Zaboravila sam da nas dijele dva dana vec tri godine. Sjela sam i ocekivala vas. I cekala sam. I jos cekam. I zaboravila sam cije su ove ruke, cije su ovo oci i usta koje se izmjenjuju kao na vrtuljku cim zatvorim oci. Ah, tko to uzdise tako sjetno?

Dosla sam,i vec je kasno. Ustajem i gasim vatru. Dug je put kuci i toliko bih sada htjela da si sa mnom. Mrzim biti sama.
Vani je hladno i dug je put kuci...

***
Have I lost your love?
Why don't you tell me your song?
The unwritten one?
I still remember your taste.

I was ashamed of my thoughts.

24.06.2010. u 16:47 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 08.06.2010.

kazi kako dalje...

kad se rijeci istrose...

Danas izvadih kutiju iz grudiju mojih. Htjedoh pogledati sve slike sto sam ubacila u nju tijekom ovih godina. I sve papirice na kojima je napisamo volim te raznim rukopisima. Dugo sam prebirala po uspomenama. I ucini mi se tada da sam ti cula glas. Smijeh ukusan poput toplog pudinga od vanilije. Zatim dodose i mirisi. Prvo oni slani:miris ribe na gradelama, miris vina, miris pijanstva; zatim oni slatki: miris tvog zagrljaja, miris kave...

Razgovarale smo opet, u mojoj glavi, istina, i to samo na kratak trenutak. Odgurah sve to jer se bojim. Kutija me naljutila. Razbjesnila. Cemu se sada nadati? Gdje trebam gledati? Sto zeljeti? Toliko je razlicitih nacrta naljepljeno na mojim vratima, a iza tih vrata je uvijek ista slika. I sjecam se kako sam nekada imala plan, ali ne sjecam se plana. Oh, moja ti, ... zbunjenost me ogranicava, napada, tjera moje zivce na pobunu. Moja pojava gubi kosu i kvare mi se zubi. Postajem nestrpljiva, gladna i mijesaju mi se okusi. Sve ima okus zeljeza. Kazu kako je to mozda posljedica ljekova, no ja ne uzimam nijedan. Zivo blato je u meni koje guta sve njegove lijepe rijeci. Crvi su u meni. Zohari su u meni. Stakori u meni bjeze. Moj brod tone i pretvara se u balon. Treba mi toplina borova, miris pijeska i tisina zore...

Moji osjecaji ne potraju dugo jer nemam vremena slusati ih. Moj rokovnik je pretrpan obavezama koje vriste na mene, govore mi da sam glupa kad se ne mogu sjetiti prijevoda i prepricavaju mi svoje planove za koje nemam zelje znati. Moje dane provodim u drustvu staraca za koje zamisljam da su djeca i tijesim se nagradom. Ponekad dobijem cokoladu, ponekad pjedem kolac, a ponekad volim osmjehe vise nego ista. Ja gledam ljude koji nemaju vise nista. Ljude koji su izgubili pravo na privatnu golotinju. Trudim se, ali ponekad se izgubim.

Moje tijelo je postalo jedan organ jer nemam vremena za bol. Moja cula su zdruzena poput vojnika. Nemam vise taj dar razlicitog osjecanja. Moji strahovi su se stopili u jedan - strah od vremena. I ceznem samo jedno, jer sve drugo imam... oh, moja ti, ta reci mi hocemo li naci vremena?

08.06.2010. u 08:26 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 26.01.2010.

CRITICAL REFLECTIONS

Vrijeme je za kraj.
Oh, kako me tiho zove.
Ljuljuska moje jecaje.
Njezno puse u moje suze.
Blago odbija moje zagrljaje.

Ja se bojim.
Bojim se otici, a ne mogu te pustiti. Moji prsti snazno grabe tvoje ruke. Bjezis mi poput pjeska.
Ti si moje sunce.
U meni se gomilaju krikovi moji. Gusti poput masti. Nema vise mjesta medu mrsavim rebrima mojim. Cupam kose. Gulim kraste. Prelijepa sam u odvratnosti mojoj.

Sunce je pobjeglo iza groblja.
Prica mi slano more smijehom nasim negdje iz daljina.
Ti mi okreces leda.


26.01.2010. u 02:26 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 25.09.2007.

I sebe najmanje dajem kad mi je najviše stalo!!?

Moja je priča uvijek drugačija nego u onim pjesmama koje slušam. Moja je priča balava, lijena i neprestano se deblja pod utjecajem depresije. Moja priča je pogrbljena, bolesna, žučljiva i prekrivena gnojnim ranama. Ukratko, moja mi se priča gadi! A samo sam ja krivac jer moja duša piše priče.
Govorim da sam zla, jer želim opasnu priču. Nitko mi ne vjeruje. Svi vide moju priču.
Sebično sam htjela sakriti svoju priču, iskoristiti je, uživati u njoj, baciti svoj teret na nju i odbaciti je poput staroga, debilnoga psa. Baš zato jer je bezveze.

...

Ja odlazim kako bih napisala novu priču. U slučaju krajnjeg očaja i nemoći ja ukrast ću tuđu. U pičku materinu! Jednom će biti i po mom! Jednom ću i ja biti nešto više no hladnokrvna glumica. Dobro glumim, svaka mi čast. Ovakav pljesak sam zbilja zaslužila. A što da radim sa svim tim pismima? I toliko pogrešaka...ja se bojim laži. I slutim ih brzo, i zakopavam ih brzo, i izbjegavam to groblje laži jer je ukleto.

...

Ma, priča nije kriva. Ona je samo priča koja je strpljivo čekala pisca. I guši me to...to što mi nedostaje ideja. Možda samo i ja starim...

25.09.2007. u 18:28 • 2 KomentaraPrint#^
< svibanj, 2017  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

***

zabranjeno kopiranje,umnožavanje...bla bla...bez mog dopuštenja!






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se