Hej! Vidim te! Masem ti, dozivam te. Resetke vremena nas razdvajaju, mozda me zato ne cujes? A mozda se moj glas promjenio? Oslabio? Ostario?
Vidim tebe, i vidim teret sto nosis na ramenima. Spusti ga na sekundu. Udahni. Izdahni. Nasmjesi se. U meni je Sunce, u tebi su zvijezde. Saljem ti cvijece, daj mi tvoje lisce! Svi mi kopkamo gnjile rane po rukama, i grimasama cjedimo suze sa jastuka; citamo stara pisma dok nam kosa mjenja boju. Slova nam preplaseno bjeze negdje u dubinu. Zatvori oci! Vjetar nas miluje mirisima, zabavlja nas zvukovima, rijecima iz nekih daljina, mozda iz snova? Pustam zmaja u visine. Vjetar ga ljulja, vuce k oblacima, salje tebi. Ljepljivim prstima sam usila djecji smjeh, cupave zgnjecene zagrljaje, milijun dugih skakljivih pitanja, samo jednu napola punu casu vode i trenutke na koje sam vrtoglavo ponosna.
I poljubac u tramvaju.
Post je objavljen 07.09.2020. u 14:41 sati.