u naručju vremena

LJudi,odlaze,odlaze i odlaze...Zamisli da imaš prijatelja,a možda ga nikada više nečeš vidjeti. Zamisli da imaš ljubav ,a možda ju nikada nečeš doživjeti. Zamisli da postoji život čiji dio nikad nečeš postati. Jesi li svijestan da smo svi djelovi,djeliči svemira oko kojih se gradi čitav novi svijet?jesi li svijestan da je tvoj život tek bljesak u tami...pa zabljesni jako,da tvoj sjaj putuje milijunima godina kao svijetlo zvijezde. Voliš li?Ili je to tek laž?Možda ti netko nedostaje dok ti svaki trenutak nepovratno odlazi..I jednog češ se dana probuditi....a svi trenutci će proči...Ne dopusti da život živi tebe.Stvari se prelako mijenjaju, najmanja sitniica utječe na sve..zato podari osmijeh svaki dan...i bori se za sebe i svoje snove-budi optimist -ništa te ne košta.

Nikada ne možeš do kraja upoznati ljude,ali to ne znači da ne trebaš pokušati da zaviriš u svačiju dušu-samo nemoj da se preplašiš kad otkriješ ono unutra.Zaviri i u svoju,možda češ vidjeti isto. Mi ljudi volimo pričati priče,zatvoriti oči pred istinom i vidjeti stvari onakve kakve želimo da budu.Tko nas može kriviti? Rijetki su oni koji mogu podnijeti istinu,živjeti kao prije i nakon što vide da svijet nije ružičast...to su patnici ovog svijeta, kojima nitko ne vjeruje,koje nitko ne razumije-a možda upravo oni ostavljaju trag. Blaženo je znanje ,blaženo je neznanje. Najljepše je biti dijete -samo za djecu znate da se uvijek iskreno smiju,da su iskreno sretni.

Često se pitam-da li je važnija istina ili sreča-pa makar u laži,makar u bajci,možda je ipak najvažnije živjeti i umrijeti s osmijehom na licu.

Živjeli čudaci i pametni luđaci....

Peace :)

Kao da su svi odrasli
i svi su ozbiljni,
svi se promjenili.
Ja ostajem sama,
ostajem stalna
(ne,promjena je sigurna,
samo ja ju ne vidim)
Sanjam iste snove,
iste kao prije.
Ljudi su otišli,postali daleki,
postali su drugi
Ljudi.
Slika je postala tamna.
Tko si ti?
Bolje da te ne poznajem.
Tonem,tonem.
Tonem u stvarnost,
razdiru se snovi.
Vuce me svijetlo
i guta tama.
Odlaze ljudi,ostajem sama.

Guši me miris novina....ponekad je najbolje odustati,zar ne?pitam se jesam li luđakinja?osječam se tako sebično.I sad ovo pišem da bi netko čitao...ili da izbacim osječaje,možda?možda zato?kao da sve što kažem neće imati značenje ,kao da su sve misli več odavno smišljene i rečene,stare i prohujale-moje mišljenje nije ništa novo.pa zašto da se trudim,zašto da išta kažem kad če se to utopiti u masi?A gdje bi ovaj svijet otišao kada bi svi tako mislili?pa i ovako je otišao predaleko...Nekad sam pisala pjesme,tekstove čitanja vrijedne.Da?Tko sam da to mogu reči?Netko velik?Sigurno nisam.
Sada sam prazna,bez inspiracije ,bez komentara ili mišljenja.Bez reakcije,bez mene.Nema me,ne postojim,nemam cilja,ni puta.Tko sam,zašto,kamo da idem?Nije to filozofsko pitanje-osobno je.Lutam i tražim odgovor.Predugo več. Možda ga nikad neču naći. Sama sam,i umorna.