u naručju vremena

Naučila je plakati tiho,bez jecaja,bez glasa.
Naučila je živjeti u svom svijetu,tamo gdje je sve u redu.
Naučila se ponašati prema tome hladno, kao da se ne događa.
Uvjerila se da je sve normalno.
Uvjerila se da je život lijep.
Uvjerila se da nije važno.
Nebrojeno puta,kada je bujica stvarnosti raspršila njen svijet...Naučila je mrziti.

Mrziti ljude, obiteljske veze,predrasude,svađe,zarobljenost,nasilje,zapovijedi,grupna mišljenja,pravila,okvire, lažne osmijehe, i razotkrivajuće poglede u očima ljudi.

Odakle im pravo,što oni znaju?znaju svoje živote, ne znaći da mogu suditi o tuđima.

kasnije se sve vrati u normalu, i da li to znači da možeš zaboraviti?pa opet ode iz normale.

ogorčenost...

Duboko u sebi osjeća da možda nikada neće znati živjeti normalno,bez stresa i napetosti. U njoj diše strah od onoga što bi mogla biti, kakva bi mogla postati.Strah da se ne pretvori uu ono što što ju je naučilo da mrzi. Strah od sebe. I od vječnosti.

post.

ja tipkam...vrlo brzo tipkam .i sve piše krivo..e baš nije krivo.
i smijem se sebi i svima..a najviše onom oko mene i u meni.
Podrugljivo.
onako kako se smiješ onima koje smataš jadnima-a nitko nije jadan na način da zaslužuje podrugljiv osmijeh.a opet svi su različiti-pa ono što nije iz tvog svijeta gledaš podrugljivo.hahaha.a ja baš na sebe tako gledam.i kad završim ležeči u crnoj rupi,sva raščupana i jadna, histerično ču se smijati sebi. glupačo jedna,od početka si znala-jer dovoljno poznaješ sebe- i uživaš u padu. I možeš se mrziti -jer se poznaješ.
Da se barem za nekog drugog upalila svijeća-za nekog tko bi znao to cjeniti,tko bi povečao plamen,zapalio vatru,tko ne ostavlja iza sebe mrak.

Tko želi ovu svijeću?samo bzo,gasi se,a još uvijek ima voska.A kad dogori,dogorit če uzalud.
kako je sve to jadno i glupo...

prolaze me trnci i gađenje...želim da nisam tu,da nisam ja,da



znaš,mrzim što me je briga,i što te nije briga,i što te ponekad ne razumijem,a želim ...i da mi objasniš,i da si tu,i da te poznajem..da se smijemo-i da budemo zajedno ludi. da ne završim u rupi. ali ,možda je i bolje -jer ne želim te ugušiti,ili podrezati krila..jer iza mene ostaje mrak.

kako odvratno...možda nije radi tebe,nego zbog sebe još stojim ispred onih vrata,ako ti zatreba...oprosti.

Da sam stvarno slobodna,popela bih se na te strme,visoke stijene i vikala:'Ja sam kralj.' Osječala bih vjetar visoko gore kako mrsi mi kosu....
Da sam stvarno slobodna,bila bih dovoljno hrabra da se ne bojim igrati s prirodom,da se ne bojim trčati po kamenju i skakati po drveću..dovoljno hrabra da se ne bojim tako zarobljeno za svoj život. Pečorin je rekao:''Ja idem uvije ksmionije naprijed ,kad neznam što me čeka.Ta gore od smrti neće se ništa dogoditi- a smrti nećeš umaći.''


Šetam noći bez zvijezda, i zamišljeno gledam kako dolaze i nestaju svijetla.Kako je srebrn odsjaj na vodi, kako su tamne grane stabla.Kako neprimjetno,hitro poskakuju sjenke,a u umu mi zaiskre misli,pa plešu s osječajima.Taj njihov ples prati pjesmu koju piše život,a možda još više mašta.Ritam je pijani,ubrzan,ponegdje nježan,tužno plače. Da li je lljubav? Kada će pasti u zaborav?Kada če me pustiti? Kada ću ga pustiti?Pa niada me nije držao.

Svaki put dok bi gledala nečije prste kako lako dodiruju žice gitare, javlljala su se u njoj uvije dva jednako intenzivna osječaja-ljubomora i divljenje prema onome što je i sama željela,a doimalo se tako nedostižno, daleko. Kao da su gospodari svijeta, kao da su bogovi- ljudi s gitarom. A melodije koje nastaju kao da su čuda,čarolije. Svi osjećaji, misli,riječi... kao da je sve stopljeno u trzaju žice i noti što odzvanja još dugo,dovoljno dugo da shvatiš onaj osjećajni, a opet odlučan pogled pjesnika što u naručju drži gitaru.-tog sretnika.