30

subota

siječanj

2010

NNNI

Čitam danas i ne vjerujem svojim očima inače odnedavno pojačanim novim (opet)crvenim okvirima i lećama skupljim od samog okvira. Inače, prije nego krenem lamentirati o željenoj temi, ukoliko nosite naočale pa poželite iskoristiti onaj popust (ili kako god to oni zvali) što vam HZZO donira, bolje nemojte. Pita mene optičarka zašto si nisam išla potvrditi taj recept pa sam joj odgovorila da mi se ne isplati uzeti slobodan dan za redove s penzićima i obijati vrata radi 70 kn koliko inače dobijete nazad od drage nam države. Ako je suditi prema povratu poreza kojeg sam i za 2008. dobila pred sam kraj 2009. nakon što su 5-6 puta provjeravali je li stigla moja potpisana povratnica nazad njima i nakon što sam rekla da bi od sredine desetog mjeseca već stigla i u Papua Nova Gvineju, a ne u Aveniju Dubrovnik, platili oni meni konačno moje davno potrošene pare. I usput poslali i porez za auto. Razgovarajući tako s prijateljicom knjigovotkinjom, zaključila sam da ga ne želim platiti. Ne zato jer mi je tih xy stotina kn nedostižna cifra, nego zato jer su smradovi. Ako sam ja u stanju čekati 31.12. da bih dobila svoje pare potrošene za privatne preglede (koje zakazujem jer je zdravstvo takvo kakvo je), osiguranja i slično, čekajte i vi mene ili još bolje, oduzmite mi taj porez za CMV s onog što ćete mi za 2009. uplatiti 31.12.2010. ili koji dan ranije. Slobodno si uzmite i kamatu. I haračite i dalje. To očito jedino znate…Ono o čemu sam htjela progovoriti je jedna skica iz vijesti o poduzetnici iz Rijeke koja je ulupala priličnu količinu novca u otvaranje fast fooda. Pa odmah došli fletni inspektori i zaključili da mora izbaciti pizzu jer ona, eto, prema tamo nekom pravilniku kojeg je smislio Bajs i njegova klika ne spada u fast food, odnosno, kako su to oni formulirali nije „jednostavno jelo“. Kotlovina, kotleti i pržene lignje jesu, da apsurd bude veći. Zanimljivo je isto tako, da većina nas, kad i pojede nešto s nogu, pojede najčešće komad pizze, a ne kotlovinu jer ju baš i ne možeš pojesti s nogu šetajući ulicom, ali ne…Zabrani malom čovjeku da radi ono što će mu donijeti najviše novaca od takvog biznisa. Žalosno, prežalosno mi je to, da kad se i netko odvaži na otvaranje nekog posla u ovom vremenu kada svakodnevno pljušte stotine otkaza da ga srežu u startu. Jer, pobogu, čemu raditi? Čemu zaposliti dvoje ljudi? Zašto da ljudi uopće rade? Bolje je čekati naknadu s burze i socijalnu pomoć. I mlatiti praznu slamu o tome kako je pizza vrlo složeno jelo. Pravi slow food, pače. Još se i jede u slijedovima, krišku po krišku. Taj maestralno složeni prehrambeni artikl se po mogućnosti zalijeva arhivskim barrique vinom iz 1963. Onako s nogu, iz plastične čaše. Mislim da je vrijeme stvarno za jednu drugu vrstu noge. One u dupe dotičnom s prezimenom instrumenta popularnog na veselicama u Zagorju. Eto, svaki put kad pomislim da me više ništa na ovim prostorima ne može iznenaditi, razbiju mi iluzije.

23

subota

siječanj

2010

O čvarcima i modi

Krenula Snule po lijek jer je zaradila dječju bolest. Pa ondak odlučila, kad je već u centru, posjetiti i glavnu tržnicu. Pa je posjetila. Srela par ljudi koje nije željela sresti. Kupila sve što je trebala kupiti, pa i ponešto više od toga. Skontala da su i kumice na placu počele provodit akcije 3 salate za 5 kuna. Viš' ti šta radi konkurencija, još samo fali da uvedu pos aparate i onu napravu za peglat kartice drito uz vagu. Što po meni uopće ne bi bilo loše s obzirom da je cash rijedak gost u džepovima naših sugrađana. Bar dobre većine. U zadnje vrijeme i Aidan i ja imamo neobičan, gotovo trudnički poriv za dobrim čvarcima. A čvaraka nema. Odnosno, ima, ali su po 90 kn na placu. I uglavnom nisu stisnuti kak spada. Ja volim one skroz stisnute, tanke skoro ko čips, ne previše tamne, a takve ne viđam nigdje. Svojedobno je bilo dobrih u jednom trgovačkom centru kod mene u kvartu, ali su ih uvozili iz Njemačke. Smijeh. Očito je dumina napraviti čvarke od hrvatskih svinja. Pa odustah od nabave istih i radije sam si ubola sira i ponešto pršuta za tu lovu, ali i dalje maštam o obroku koji će uključivati te istopljene žlundrice i krupno izrezan srebrenac. Zastranih s teme. Nakon obavljene kupovine, odlučih prošetati par tramvajskih stanica ter primijetih novi, neobičan trend kod ženske populacije-sjajne latex tajice. Majko mila, nisam modno nazadna, ali kako je to grozno! Sveukupno sam vidjela jednu žensku osobu kojoj je to dobro stajalo, ali samo zato jer je imala nožice tanke ko sindikalna drva, a rit ko plivadon. Ostale su izgledale kao da su sišle s trake za proizvodnju kičastih figurica tamo negdje naTajvanu, sve isto obučene i ufurane u film da su urbane domine koje ispod kratke zimske jaknice imaju skriven bič za S/M seanse. Uglavnom su mi djelovale kao da kod kuće nemaju ogledalo jer ti trenovi koje serviraju modni časopisi i nisu uvijek najsretnije rješenje ako odstupaš od građe tijela kakvu ima Katarina Mahovina. Jednako tako, nisam ni fan precijenjenih čizama od australskih ovčica koje mi djeluju na ženskoj nozi kao kopita konja za vuču drvenih trupaca iz šume. Ne mogu si pomoći. Nose naziv kakvog imaju s pravom. Stvarno su ugly. Nadalje, primjećujem čudan trend nošenja cipela/polučizmica/čizama koje imaju višu deblju petu, ali su proširene na dijelu rista, a odnaprijed onako, kao odrezane, obično oble. Ja bi to sve stavila u jedan izlog. Onaj Nove ortopedije, ako nisu propali. Kad već spomenuh čizme, ne sviđaju mi se nimalo čizme koje sežu do pola lista ili prelaze koljena, bilo odnaprijed ili odozada. Općenito se gnušam sintetike, čak i pri kupnji grudnjaka, da je i najljepši na svijetu, ne bih ga kupila ako ima košaricu podstavljenu sintetikom. Jedino je priznajem u onih 5% elastina u trapericama ili pamučnim majicama da se ne razvuku. Od dodataka: rijetko koja pismo torba će mi se svidjeti, jednako kao i krzno, makar oderali i samu tasmanijsku neman, nema šanse da ono ikada ušeta u moj ormar. Ne volim niti šarenilo na maramama, predimenzioniranu bižuteriju, naročito onu plastičnu. Ne volim niti umjetne nokte niti prevelike lemuraste sunčane naočale. Ne volim vidljive natpise brandova robe jer mi je to čisti snobizam. Ako nosiš Armanija, nosi ga za sebe, a ne za selo. Da ne kažete da samo grintam ko onaj koji je izdao vodič za urbane muškiće, eto jedne kombinacije koja mi je nosiva, a da ju fura gore spomenuta Kate i da je od gore navedenog materijala. I da, da, znam da se o ukusima ne raspravlja, ali ovo je bilo jače od mene. Još sam pod dojmom prejedrih bedara i guzica viđenih u tajicama…

04

ponedjeljak

siječanj

2010

Djedice u crvenim odoricama

Moja zimska hibernacija je na vrhuncu. Totalni vrh doživjet će idućih 7 dana dok se vi, zaposleni (ako imate sreće da još niste dobili nogom u dupe zbog recesije), budete dizali odraditi svoje obaveze. Ja ću imati svoj beauty sleep dok me ne probudi dan, čitati knjige kojim sam se oboružala i biti redovita i dalje na svojim treninzima. Namjeravam dodati njima još jednu aktivnost ovih dana, ali o tom potom, kad krenem. A vrijeme je da se pokrenem jer dani postaju duži. S obzirom da nisam radila rezime prošle godine, a nemam ni namjeru jerbo se izdešavalo dosta toga po čemu je želim što prije zaboraviti, bar što se tiče poslovnog aspekta. Doduše, eto, sunce je došlo na moj prozorčić što se tiče tog dijela bitka tamo negdje pred kraj godine, oko mog rođendana. Nego, eto, u Novu sam uplovila u manjem društvu na otvorenom. I bilo je originalno. Nažalost, još nekima je slična ideja pala na pamet, pa sam skontala da recesija budi maštu i drugima za provod na otvorenom pod kišobranima u brdima. Inače, početak godine kod mene uvijek izaziva pojavu suza u kutu mog zelenog oka. Prvi radni dan mi istječe registracija. I to je prilično tužno iskustvo koje me kasnije još mjesecima gleda s ispisa mog kartičara. Jednog od njih nekoliko. Stvar koja me najviše žalosti su one tzv. cestarine koje plaćamo za pitajbogačijebabezdravlje. Kao da nam u svakoj litri natankanog benzina ne naplate to isto, kao da u svakom kilometru cestarine koju plaćamo na autoputu to ne naplate. Osim toga, ovi veliki dečki koji se igraju tamo u HAC-u znaju kako potrošit pare. Tuđe. Ja samo znam da je u mojoj ulici zadnji sloj asfalta financiran samodoprinosima dok je još Tile bio živ. Druga stvar koja mi je izmamila suzu su naši jadni diplomatski predstavnici. Žale se da i bosanci bolje zarađuju od njih. Baš su me ganuli. Razmišljam da i ja odem kao konzul na Mauricijus. Samo ne znam kak. Akonto mog novog mjesta rada, počinje me umarati to što svaku večer moram izmišljati odjevne kombinacije jerbo moram biti uvijek pic pic. S obzirom da sam se stanjila (nisam se vagala od Božića naovamo pa više nisam toliko sigurna u tu tvrdnju), imam gomilu preširokih hlača koje moram dati na sužavanje. Što podosta košta kad se radi o količini od 20 i više kostima. Pa sam morala u kupnju novih, odgovarajućih. Dva broja manjih. Bravo ja. Zapravo, nisu one SF serije bezveze. Tamo svi hodaju u sintetičkim rastezljivim kombinezonima i svi izgledaju isto, znači furaju se na teambuilding i fit izgled. Kako dovitljivo. Podsjeća me to na vrijeme kad smo svi morali nositi one školske kute ko mali kinezi. Inače, uvidjeh da mi je bolje ne pohoditi rasprodaje po mega shopping centrima nego da mi je bolje mantrati da mi u stvari ta stvar nije potrebna. Jerbo teško da ću tako uskoro obući tu dekoltiranu haljinicu za neki party. Jerbo ih više nitko ne radi. Svi su u raljama recesije, pa doniraju. Kožnjake i ovu modu s rock štihom koja mi se jaaako sviđa također ne mogu nositi na poslu tako da su moje rockerske polučizmice kojih se nijedan motorist ne bi posramio tek ovaj vikend imale premijeru. Doduše, na sajmu antikviteta gdje ima ponajmanje antikviteta. Mislim, nisam neki fan takvih stvari,ali stvarno ljudi izvuku koješta i uvaljuju to zainteresiranima. Isto tako, šetajući kvartom, primjećujem božićne drangulije, što me podsjetilo na jedan davni post. Ovaj. I primjećujem da su leteći Bambiji posustali. Zamijenili su ih Djedice Mrazovi kao na slici iznad. Svaka kuća/stan ima bar jednog. Poneke i više njih. Jedan od susjeda je čak i upalio reflektor i uperio ga u istog da skrene pažnju drugima da mu se mali plastični uljez penje uz balkon. Kič, ali slatko, jedino što ima i onih koji misle da su veći vjernici što im je Djedica veći, pa tako snimih i par kapitalnih primjeraka. Akonto kapitalnih primjeraka, povratniku Ivi posvećujem ovaj pjesmuljak inspiriran jučerašnjim filmom. Budite mi zdravi, dobrih živaca, siti i ušuškani u dekice jer je plin poskupio pa vam je bolje ići ranije u krpe. Divno je živjeti u državi blagostanja. Kissi, kissi.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.