Don't worry...be happy... :)

Ako prihvatiš i nahraniš izgladnjelog psa, pas te neće ugristi. To je najbitnija razlika između čovjeka i psa.
Mark Twain

Zašto sam to napisala? Neznam...jednostavno, kada pročitam nešto takvo uvijek me podsjeti na neke probleme koje pokušavam staviti daleko u sjećanje......

Trenutno sam malo nervozna jer mi dijete ide prvi put na instrukcije iz matiše, neznam kakav je profesor, neznam kako će se ona snaći, kako da to kažem svom suprugu, koji još uvijek vjeruje da sam se ja samo šalila da ću joj platiti insturkcije......Jučer je dijete uzelo neku zbirku zadataka od frendice i on očekuje da ga danas dočeka s rješenim zadacima, pa da onda rade......nadam se da će opet imati puno posla i da će doći kasno doma, pa neće primjetiti da je dijete vani.........Ja sam doduše već rekla tari da neću lagati tati i da on mora znati da smo potražile drugu pomoć, ali da budem iskrena i meni je to teško njemu reći....on to shvaća kao napad na njega, da ga vrijeđamo, a griješi.....on ni sam ne vidi koliko je sj.... od posla i svih problema i teško mu je, kada dođe doma, raditi nešto drugo osim dobro se odmoriti....on očekuje da ga kćer moli da radi s njom, a ona kao i većina tinejđera ga mota oko prsta spikom: umorna sam, ne stignem, ili ono najbolje "evo sada ću"........ znam da bi ona stvarno trebala početi "gristi" i sama puno raditi, ali ja se sjetim sebe u tim godinama i nije mi čudno da ona želi više rješavati svoje ljubavne probleme nego raditi zadatke iz matematike......

tako sam ja, blago rečeno, u govnima........ s jedne strane dijete koje me moli da joj platim instrukcije jer misli da će ju to natjerati da radi i da je bolje da joj pokazuje netko koga ne može vrtiti, a s druge strane muž koji misli da radim protiv njega........

držite fige da sve dobro prođe i da te instrukcije imaju uspjeha i da ona ispravi taj komad, pa onda u drugom polugodištu neka proba ponovno s tatom, a ako to neće ići, imati ćemo "jokera u rukavu".......



A opet da se vratim na prvu rečenicu u postu......danas sam srela u tramvaju prijateljicu koja radi u firmi gdje sam i ja prije radila i odmah je u mene ušao nemir.......tu sada dolazi rečenica do izražaja.....radila sam, nažalost, u okruženju s toliko sebičnih ljudi.....sebičnih do boli........a ja budala sam bila ona koja je "hranila drugog čovjeka"..........uvijek sam bila bedasta po tom pitanju........kako sam već u jednom postu pisala, oduvijek imam potrebu udovoljavati ljudima, a to je loše kada udovoljavaš osobama koje to ne zaslužuju i koje to iskorištavaju.....neki znaju reći NE, a ja u sebi vičem NE, a iz mene izađe tiho i bojažljivo DA.....bljak......koliko sam zbog toga ljuta na sebe, no j.... ga, ipak sam si sama kriva......ili nisam????......odgoj? strah? kukavica?......nije bitno što od toga, samo znam da svom djetetu stalno pokušavam objasniti da se ne treba ubijati da drugima ugađa, neka ugađa onima koji to zaslužuju, a ostali neka se bore na svoj način......ona neka se bori za sebe.....



Neznam kako vi razmišljate o tome i dali ste se uspijeli jako razočarati u osobama, dali se i vama katkad čini da su neke osobe ogromne zvjeri, pohlepne, sebične, agresivne i dali se takvima bojite reći NE....??????

znam da nema baš previše posjetioca na ovom blogu, ali ako tko svrati, neka napiše svoje iskustvo.....