A kad dođe onaj čas, šampanj oborit će nas...
Saznala sam danas da su među onima koji navrate ovdje ima i onih koji nisu u ovim našim blogerskim sferama, a za koje sam sigurna da bi b(l)og i bogme imali što reći. Moje dvije najdraže prijateljice, prije iz studentskih dana, moje buduće kume. Sad kad znam da me čitaju ovdje mogla bih im pjevati hvalospjeve, ali neću jer znaju one što ja mislim o njima i koliko su mi u životu važne. Cure moje jako vas volim!
Nego, svi nešto oduzimaju i zbrajaju ovih zadnjih par dana. Na poslu sam zaokupljena završnim računima i inventurama, a nemam ni želje ni volje sumirati osobne plusove i minuseve. Još prije par godina odlučila sam za novu da nema više novogodišnjih odluka. I to mi je bila najbolja novogodišnja odluka ikad. Tri dana kasnije sam se probudila bez grižnje savjesti da sam prekršila neku odluku tako brzo. Osim odluke od prije godinu-dvije da ću otići u London što sam nekim čudom uspjela ispuniti, rijetko koja odluka je bila ispunjena.
No, kada bih donosila novogodišnje odluke onda bi one izgledale otprilike ovako:
1. U 2006. ne bih trebala trošiti kao do sada. Znate kako ja volim stare narodne, pa ovdje paše ovako „U postolara su najgore cipele!“. O svojim klijentima znam sve, mogu im gotovo napamet reći prihode i rashode, priljeve buduće i prošle, dobiti i gubitke. O svojim privatnim evidencijama ne mogu reći tako puno, prvo iz razloga jer ih nemam, drugo da ih i imam sigurno ne bih uvodila svaku brojku i onda to opet nema smisla. Dakle, kada bih donosila novogodišnje odluke, onda bih probala malo se kvalitetnije informirati gdje dovraga odlazi sav taj silni novac sa mog tekućeg računa:)
2. U 2006. bih se mogla ponovno malo primiti knjige. Zakačila sam se na blog još tamo negdje u kolovozu i od tada nisam pročitala nešto pošteno, a da je ukoričeno. Ni za opuštanje i razonodu, ni za poslovno usavršavanje, ni za faks. Dakle, kada bih donosila novogodišnje odluke onda bih se svakako potrudila završiti započeto.
3. U 2006. bi si mogla kupiti traperice, što se kosi sa točkom 1, ali oni koji me poznaju, znaju o čemu pričam. Dakle, kada bih donosila novogodišnje odluke, onda bih uz štednju i uz usavršavanje pronašla više vremena koje bih posvetila samo sebi, što bi rekla Oprah i dr. Phil „Stavite prvo sebe na listu“. Kupnja traperica je tu samo šlag na vrhu torte.
Ja nisam mala djevojčica puna velikih želja pa onda kada bih donosila novogodišnje odluke ne bih donosila više od ove tri navedene. No 01. siječanj 2006. pada u nedjelju. Da je bar ponedjeljak. Ponedjeljak je uvijek idealan dan za nove odluke, zar ne?
Postbožićni
Čopila me postbožićna depresija! Nije ni čudo, nisam kontrolirala uživanje jela sa blagdanskog stola, na poslu sam i radim i svi bi nešto radili zadnjih par dana u godini, napadao snijeg a nemam zimske gume...a ovaj me malac baš uveseljava! 27.12.2005. u 13:50 | On/Off Komentari (18) | + | -
Slavlje, fešta, proslava, veselje
Dragi moji sve bih vas pozvala na paprenjake, lincere i vanilin kiflice, medovaču, kuhano vino, sir i domaći kruh, a uz kićenje bora i lijepo druženje, no obzirom da sam ograničenih kapaciteta svakome tko navrati ovdje želim blagoslovljen, miran i daj B(l)ože bijeli Božić...
Vaša Vražja
Prljavi razgovori
Pričala sam već o načinu na koji Pero pere naš veš. I pegla naš veš na poseban način, ali to je priča za poseban post.
Danas tokom dana dobijem od Pere SMS sljedećeg sadržaja:
Pero: "Što imaš obučeno danas?"
Vražja: "Sive hlače, crnu vestu, i malu crnu majicu…o čemu razmišljaš?:))"
Pero: "A donji veš? Koji donji veš?"
Vražja: "Crni grudnjak i bokserice, crna potkošulja, crne čarape…što, pripremaš nešto kad dođem doma? Sad sam jako radoznala i odmah bih došla doma…"
Pero: "Ne pripremam ništa! Stavio sam u mašinu crni veš, pa je poluprazna, pa ću pričekati dok dođeš doma…"
:) 'ko ga ne bi volio...
Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna…
Zašto ste mi lagali?
Mislim da su me mama i tata gadno sve ove godine varali.
1. Djed Mraz ne postoji. Darove su sve ove silne godine pod borom ostavljali oni, moji najdraži i jedini roditelji dok su spremno, do krajnjih granica cijedili svoje tekuće račune. Da mi naprimjer nisu o tome lagali, možda bih danas bila sposobna othrvati se blagdanskoj šoping groznici i na mom tekućem računu ne bi stajala rupa.
2. Smatram da gimnazija nije bila savršen izbor srednje škole. Trebala sam biti frizerka. Možda nemam prijeko potreban talent za šišanje, ali sam tvrdoglava i bila bih barem donekle dobra frizerka koja cepa barem duplo manje od onoga koliko cepa ova kod koje ja trenutno idem. Sigurno bi se našla neka nezahtjevna mušterija. Da me nisu uvjeravali da je gimnazija najbolji izbor za mene, možda nikad ne bih imala želju za studiranjem, možda bih sad već imala nekakav frizerski salončić, nekoliko redovnih mušterija i dobru zaradu. Bila bi sama sebi šef.
3. Što će mi ljubav u životu? Trebala sam se do sada već bogato udati za nekog bogatog nasljednika ili barem za jednog od onih dečkića koji mi popravljaju auto. Drugi put u tjedan dana moram na servis zbog iste stvari. Dovraga, pa eto i to je dobar posao, malo zakrpaju dok ne izađeš iz radione, zamažu ti oči, masno platiš i provozaš se par kilometara u krug, taman da bi se opet vratio k njima. Eto, da me nisu nagovarali na gimnaziju, možda bih imala frizerski salon i bila udana za automehaničara koji bi redovno, besplatno održavao moj automobil, ili bih bila udana za nekog bogatog nasljednika pa mi redovno održavanje automobila ne bi bilo potrebno ili bih i sama išla u školu za automehaničare ako se frizeraj ne bi pokazao dobrim, pa bih sama popravljala svoje automobile.
4. Kao srednjoškolka, mrzila sam nedjeljna popodneva. Subotom se uvijek izlazilo, nedjeljom se dugo spavalo, i onda bi mi ostao vakuum od onih par sati nedjeljnog popodneva kojeg sam mrzila samo zato što je to par sati prije ponedjeljka. Uvjeravali su me da je groznica nedjeljnog popodneva prolazna, da ću jednom voljeti nedjeljno popodne. Da me naprimjer nisu u to uvjeravali, možda bih danas i dalje mrzila nedjelju, a ipak bila puno spremnija za ponedjeljak. Ili bih cijenila nedjeljno popodne, a iskalila se na ponedjeljak koji i je problem u čitavoj priči…
A ne, mene je danas nakon nedjeljnog popodneva u punom svjetlu dočekao on. Ponedjeljak. Nezgodan kako samo on može biti. Ako išta može poći po zlu, baš će tamo otići, samo zato što je danas ponedjeljak…
Copy/paste
Kako bi rekla naša najdraža Dva nešto iz mog inboxa...
ZNAŠ DA ZIVIŠ U 2005 KAD.....
1. Slučajno uneseš password u brojčanik mikrovalne.
2. Nisi igrao soliter sa pravim kartama već godinama.
3. Imaš listu od 15 telefonskih brojeva kako bi dobio 3 člana svoje obitelji
4. Šalješ e-mail osobi koja sjedi za stolom do tebe.
5. Tvoj razlog zašto nisi u kontaktu sa obitelji i prijateljima je taj što oni nemaju e-mail!
6. Parkiran si u dvorištu vlastite kuće, uzimaš mobitel i zoveš da vidiš ima li koga u kući da izađe i pomogne ti da izneseš namirnice iz auta!
7. Svaka reklama na TV-u ima web adresu u dnu ekrana.
8. Napuštanje kuće bez mobilnog aparata je razlog za paniku (koji nisi imao prvih 10, 20 ili 30 godina života) i razlog da se uzmeš ga.
10. Ustaneš ujutro i ideš on-line cak prije ispijanja prve kave.
11. Počinješ pokretati svoju glavu lijevo desno da se nasmiješ.
12. Čitaš ovo, klimaš glavom i smiješ se.
13. Čak još gore, točno znaš kome ćeš ovo proslijediti.
14. Tako si zauzet da nisi primijetio da nema stavke broj 9 na ovoj listi!
15. Sad si zastao i provjeravaš da li stvarno nema stavke 9 na ovoj listi.
Sad se smiješ sam sebi:))
Sve vas pusa vaša predbožičnogroznična Vražja!
Godišnji remont
Strah je iracionalan. Dobar je strah kome ga je B(l)og dao. Ne bojim se mraka, ali se bojim onoga sto možda ne vidim u mraku. Ne bojim se visine, nego koliko bi to boljelo kad bih pala, ne bojim se preći preko visoke ograde, nego me strah da neću moći nazad. Ne bojim se doktora, nego se bojim što će mi reći…
Kod posjeta doktoru, moja osobina kampanjca dolazi na vidjelo. I jednom godišnje mi je previše. Pa mlada sam i zdrava, što bih pak trebala tražiti kod doktora. Povremene prehlade i temperature volim rješavati domaćom medicinom. Kad me boli grlo, ništa me neće izliječiti bolje nego čaj od kadulje, kad imam temperaturu podvučem se pod najdeblji poplun i dobro oznojim i prođe. Ako je stvarno visoka temperatura posegnem za čarapama namočenim u rakiju i izvučem temperaturu. Kad me boli glava, za to nema lijeka, pa najčešće lupam glavom o zid. Zaista, nemam neke osobite potrebe za doktorima.
Prije nekog vremena, kad sam promijenila posao, onda su uz plaću došle i različite blagodati novog radnog mjesta, pa tako i dodatno zdravstveno osiguranje, te u sklopu toga sistematski pregled. Jednom godišnje pregled krvi i urina, malo EKG-a, malo ultrazvuka i na kraju razgovora sa internistom. Prošlu sam godinu prošla savršeno. Pomalo aljkavi internist nije se zabrinjavao mojom žalopojkom na glavobolju i protumačio to sa "Ah, imate nizak tlak, sigurno spavate dugo"..na moj odgovor "Ne spavam duže od 6 sati" odgovorio je "Pa, eto onda spavate prekratko...". Ove sam godine na red došla kod malo brižnije internistice koja mi je posvetila čitavih 30 minuta razgovora o mom zdravlju. Nalazi više nisu bili tako blistavi. Ipak sam godinu dana starija nego prošle godine, mislim si. Možda to tako mora biti. Nakon ponovljene žalbe na učestale i svaki put sve jače glavobolje, uputila me dalje - oftamologu i neurologu. Možda zato što je to privatna poliklinika i što ću svaki sljedeći pregled van osnovnog sistematskog pregleda dodatno platiti, ili, vjerojatnije, zbog brige i pažnje dobrog liječnika. I naravno da bih smirila moju majku, na moj upit, uputila me je i na UZV grudi, dojki, cica, kako vam drago. Par minuta kasnije našla sam slobodne termine za sljedeća dva dana.
Sutra dan, nisam stigla na red kod oftamologa, što je u redu, jer sa mojim vidom zaista ništa nije, osim što ga sigurno kvarim provodeći određeni dio dana ovdje...na blogu. I prije naručenog termina odlazim neurologu. Razlog moje glavobolje, pronalazi doktorica, je slaba prokrvljenost vratnih žila, i jedino je rješenje masaža! Oh, sad kad imam liječničku dijagnozu, pa ću malo češće posjećivati salone za masažu, jer bez obzira na cijenu, to moram, to je zbog glavobolje...Ali da budemo sigurni, napraviti ćemo i EEG. Tu se osjećam kao na električnoj stolici. Stavili su mi nekakav gumeni povez na glavu, zavezali ga oko brade, i navlažene komadiće spužve stavljali na točno određena mjesta, na koja su kasnije spojili elektrode. Moji dosadašnji susretni sa strujom, koliko god ona niskovoltažna bila nisu bili ugodni. Prije par godina borila sam se protiv celulita, i kako samo mi žene možemo biti glupe, dopustila sam da me spoje na nekakav aparat na kojem sam mogla određivati jačinu struje koja bi tresla moje noge, i stiskala mišiće imitirajući pokrete. Obzirom da sam to skupo platila (a tada sam si još mogla to i priuštiti) nisam mogla dopustiti da sav taj napon propadne, pa sam se nerijetko tresla od jačine struje. No, za ljepotu treba stisnuti zube:). Dakle, spojena na taj EEG sa komadićima mokre spužve na glavi javljaju mi se dva straha: sigurno će boljeti, znam što mogu očekivati. I drugi, sigurno ću nakon toga izgledati kao Moix nakon sušenja kose fenom:). Naravno, sve je prošlo da nisam ni osjetila. Frizura je postojana. Jedino što me brinulo što piše na tom komadiću papira koji je moj mozak ispisao... Nalaz - OK, samo sam u nekoj milisekundi zaspala i moram nalaz ponoviti za mjesec dana. Nakon toga šalju me fizijatru, ženi koja me proglasila slatko-kiselom ženom, koja mi je posvetila čitavih sat vremena, upozorila na različite probleme i spinklala doma sa preporukom za odlazak na plivanje, prestanak pušenje, te izradom orotpedski uložaka da ispravim platfus.
Još jedan dan kasnije odlazim na UZV grudi. Očekujem doktora, jer kad mi već netko mora dirati po cicama, neka bude doktor. Zgodan. Nemam sreće. Doktorica. Nadrkana doktorica. Grubo mi pokaže gdje da se skinem, stavi onaj gel i krene. Do tog trena držala sam se hrabro i nisam bila u strahu. Ali kad se na određenom mjestu zadržala neko vrijeme, i tri puta vraćala istim smjerom popraćeno znakovitim "Hmh..." nije mi bilo svejedno. Dijagnoza nije strašna, ali nije ni bezopasna ukoliko se ne drži pod nadzorom. Kontrola za godinu dana uz redovite samopreglede. I ostade mi knedla u grlu.
Drage moje, što ste vi napravila za svoje zdravlje? Koliko dobro poznajte svoje grudi i da li na njima možete uočiti promjene? Ili možda vaš partner (ica)...
Samopregled
Flekice sa zeljem
Jelo je najintimniji dio osobnosti čovjeka. U velikoj ponudi hrane čovjek može birati, ali dvije osobe nikad nemaju identičan izbor! Razlike postoje čak i u istoj obitelji a kamoli kada na problem gledamo šire. Reci mi što jedeš pa ću ti reći kakav si (Anthelme Brillat-Savarin) - poznata je izreka, kojoj je svaki komentar suvišan. Ono što je nekome smiješno vama je dobro i obratno.
Ja sam čitav život u borbi sa kilogramima, nekad dobijem, nekad gubim. Uglavnom gubim. Rekli su da višak kilograma nije važan, važno je kako se nosiš s tim. Ja smatram da ga dobro nosim. Nisam mislila pisati o tome. Moja borba se dokazala ovaj vikend, moja najbolje prijateljica, kućna vaga, tetoši me brojkama i ja sam jako zadovoljna. Čim se priča o hrani, ja odmah o dijetama, a nije mi to cilj.
Danas se poveo razgovor o jelu, pa mi se to mota po glavi. Ako je istinita ova poslovica, onda sam ja jedna jednostavna osoba jer volim jednostavno hranu. Hrabro i bez srama ću reći da mi je najdraže jelo flekice sa kupusom iliti krpice sa zeljem, kako vam drago. Staro, domaće, jednostavno i što je najvažnije, meni najvažnije ukusno jelo. Mama ga nikad nije pripremala, jer ostatak moje obitelji nije dijelio moje oduševljenje, a sada kad živim s Perom njega dosta često maltretiram time. Danas sam dobre volje i dok ovo pišem kupus se krčka na štednjaku, a Pero će jesti nešto drugo jer sam fest gladna:-)
Volim domaću kuhinju, volim kuhati i volim kad dobijem pohvalu za svoju kuhinju što nije uvijek slučaj:-) i naravno prije svega volim jesti… Iz vremena dok nismo bili posvađani sa našim tekućim računima sjećam se (kroz maglu) odlazaka u fine restorane, sjećam se jela egzotičnih naziva i još egzotičnijih okusa. Nije da ne volim probati nešto drugačije, kušati drugačije kuhinje, ali domaće je ipak domaće. Uvijek mi je od svih kuhinja bila najdraža domaća kuhinja. Pa čak i strana kuhinja na domaći način. Pizza i pasta u Italiji mi ni upola nije tako dobra kao kod nas, njemačke i austrijske kobasice su bolje u našoj izvedbi, mađarski gulaš me se nije dojmio (no rekli su mi da smo jeli na krivom mjestu), jedno su češke knedličke bile jestive u Pragu. Možda sam subjektivna, možda sam bila ograničena na jeftinije restorane, možda nemam tako istančano nepce, ali to je moj dojam ili ja sam ipak jedno jednostavno čeljade kojem na miris flekica (krpica) sa kupusom (zeljem) curi slina…
A koje je vaše najdraže jelo?
Krpice sa zeljem
POTREBNO:
1 glavica svježeg zelja
2 glavice luka
sol
papar
ulje
kupovne krpice ili istrgane od tijesta za rezance
NACIN PRIPREME:
Na ulju izdinstati sitno rezani luk, dodati zelje izrezano na centimetar široke rezance i dinstati miješajuci dok zelje potpuno ne omekša i postane staklasto. Zacinimo i pomiješamo s kuhanim krpicama. Ovo jelo pamtim iz bakine kuhinje, a uvijek se prije toga jela gusta domaca juha od rajcice.
Koljem po kućama
U petak dok su amerikanci izvršavali tisućitu smrtnu kaznu, moja tata i njegova braća su u malom slavonskom seocetu ubila 11 komada svinja. Prehrambeni lanac se nastavlja.
Samom krvavom činu nisam prisustvovala. Još kao dijete sam loše primila ciku svinja u dvorištu, iako nikad nisam bila emotivno vezana za te životinje. Zapravo skroz sam ravnodušna prema svinjama, sve dok ne dođe do kulena. E, tu već nestaje sva ravnodušnost i počinjem razvijati izražene osjećaje. No svaka svinjokolja na mene djeluje jednako. Poželim biti vegetarijanac. Odavno se moj želudac odviknuo tako teške i masne hrane, a nos takvih mirisa. Miris masti i bijelog luka pratiti će me još danima. Nakon par dana oporavka i prestanka procesiranja informacija, slika i saznanja zanemarim želju za vegetarijanstvom.
Dok smo bili djeca, svinjokolje su nam zapravo bile zanimljive. Krali smo svježe meso, pekli ga na žari i onda prodavali tatama, stričevima, susjedima, djedovima bilo kome tko se našao tom prilikom s nama u istoj avliji. Onda kada smo porasli dovoljno da bi smo mogli držati nož u rukama, zadaci su nam bili rezanje čvaraka. Beskonačno dosadan posao je izrezati salo od 15 svinja. Hej svinje moje, lipe pa debele…
Onda dođu određene godine kad se dijele poslovi na muške i ženske. Kada smo već dovoljno porasle da bismo vjerno mogle pratiti glavu kuharicu, opsluživati sve te ljude koje vrijedno vani rade. “Može li kava,…može li čaj…treba nam još malo kruha…još soli…kad će džigerice…ima li još češnjaka…gdje je slatka paprika, gdje je ljuta paprika…može li nam netko dati tople vode…“ i tako cijeli dan.
Ovu sam godinu glumila podršku za sve te vrijedne ljudi vani. Ne znam kako izgledaju svinjokolje u ostalim dvorištima, ne znam jedu li svi u selu kao oni koji dođu kod nas…
Subotom ujutro kad bi se skupili oko 7 prvo se popije kava. Muškarci ulaze u kuhinju, svaki sa svojim nožem. Nakon silnih godina i svaki put sve većeg i većeg broja svinja koje su za naše želuce platili životom, a i zbog onih nekih boleština prije par godina, uvriježila se praksa da se dan prije obavi krvoproliće, a sutradan se meso „samo“ obrađuje – čvarci, mast, kobasice, plećke, šunke, rebarca, krvavice, švargl…i ne nužno tim redom.
Kad čitava stvar počne, kad se podijelimo u muške i ženske klanove, u niskom startu krene maraton. Oni vani koji zahtijevaju, izvolijevaju, potražuju i one unutra koje nude, udovoljavaju i pretjeruju. A doslovno je niski start u pitanju. Već se godinama zna točan red kada tj. u koje vrijeme što i kako mora biti ponuđeno. Dakle poslije kave u 7:00, još se jedna kava ponudi oko 8:00, jetrice sa češnjakom u 9:30, kava(čaj) u 11:00, ako je jako hladno i kuhano vino, za ručak-doručak u 12:00 priprema se gulaš i palačinke, krofne u 15:00, večera (juha, kuhano meso, sos, sarma i friška kobasica te sve to popraćeno vinom, salenjacima i sitnim kolačima) u 18:00. A onda red pjesme, red jela, a ovaj put čak i plesa.
I što ćemo onda sa svinjokoljama kad uđemo u EU? Tko nam ovo može platit…:-)
