"Stvari koje ti mama nije rekla" MCGILVARY, MARION
"Proždrljivost možda i jest grijeh, ali izgladnjivanje do manekenske mršavosti prokletstvo je bez kojeg bismo sve mogle sretno živjeti. Ne bih imala ništa protiv para mršavih nogu, ali nisam spremna jesti rebrasti karton namazan umjetno zaslađenim ljepilom za tapete da bih ih izgradila. Ja jedem da bih živjela, no dobro, nitko me ne prisiljava da se ponudm kanapeima prije večere, dodatnom čašom šampanjca, kruhom, maslacem, predjelima, još trima jelima, desertom i čokoladicom uz kavu. Mogla bih gutati slinu i uzeti tek nekoliko zalogaja. Uvijek tako isplaniram, znate ono obećanje koje si dajete kad idete u restoran, "Naručit ću samo ribu s roštilja i preskočiti vino". Ali, iz nekog razloga, čim stignem, moja je samokontrola uvijek u nekoj drugoj torbici i veselo jedem sve odreda. Zato ću u zemlji u kojoj muškarci štuju debeloguze žene, ja biti kraljica i tko bude htio osporiti moj izbor, morat će poljubiti moju reljefnu kraljevsku kuglu i žezlo. :)
Redovito vježbanje, ključ je uspješnog starenja. Dobro, tako barem kažu. Možda je i to razlog zašto se mučimo s tim. Znam da neke žene u tome uživaju, ali za mene je vježbati u dvorani kao da se bavite sinkroniziranim seksom bez partnera. Razmislite malo, sve to dahtanje i znojenje. Gunđanje i stenjanje, naprezanje i uzdasi olakšanja kada konačno završite trbušnjake. Da i ne govorim o mašineriji koja izgleda kao da ju je osmislio sadistički ginekolog. "Ne možete malo više raširiti noge"?, pitao me nedavno trener u teretani. Posljednji put kad mi je to pitanje postavio neki muškarac, u ruci je držao kopiju Kama Sutre. Međutim, u ovom sam slučaju, sjedila s nogama na kukovima u napravi koja bi trebala vježbati unutarnje bedrene mišiće, ali je meni više izgledala poput srednjovjekovne stolice za rađanje. Tu je i gotovo gola fizička blizina s ljudima koje jedva poznajem. U vrhunskim teretanama postoje tri različite prostorije za vježbanje. Teretana macho muškaraca u koju se žene idu šepiriti, ženska teretana; kamo se natjecateljski raspoložene žene idu praviti važne, te mješovite teretane; za sramežljivce obaju spolova.
Koje li sramote kad idete na spravu za trbušne mišiće nakon djevojčurka od metar i žilet i morate skinuti nekoliko utega. Jednako demoralizira kad se borite da ne padnete s pokretne trake uz nekoga tko, u svojoj glavi, sprinta prema završnoj crti na Olimpijadi. Ona je tamo, jedva je pustila grašku znoja, kosa poskakuje iza nje kao u reklami za najnoviji Schauma produkt, a evo i mene, obavezno uz ventilator, ali usprkos tome izgledam kao zvijezda natjecanja u mokrim majcama, s kosom preko lica, crvenom ko ljuta papričica, poput divljakinje s Bornea. Vježbanje navodno oslobađa endorfine koji stvaraju osjećaj euforije sličan onom koji se doživljava nakon seksa. To je valjda objašnjenje zašto svi odlaze s velikim osmijehom na licu, paleći cigaretu poslije. Iako bi se ja vjerojatno prije skljokala na pod, okrenula i zaspala."
Bas mi se ide u shoping! I kupit cu si ovu knjigu:-)
Bijeli ovratnik? Plavi ovratnik – moj kalibar!
Od doma do posla i natrag moram proći nekoliko raznih gradilišta po gradu. Tako i jučer. Projurimo moj mali div i ja tih par kilometara udaljenosti bez zaustavljanja. No, jučer je bila malo veća gužva (vratili se ljudi s mora) malo smo više stajali na nekim mjestima. Gradilišta svuda po gradu. Bandić skuplja bodove za predsjedničke izbore. Hrpa ljudi u plavom vrijedno radi i trudi se poštivati sulude rokove. Ali što me navelo da ovo pišem - na svakom od gradilišta bio je barem jedan od šljakera u radnim mandurama koji mi je baš morao namignuti ili poslati pusu. Nemoj me krivo shvatiti, nemam ja ništa protiv šljakera (dapače, središe mi Bundek da se mogu šetati, hvala im!, obnoviše most da mi ne otpadnu kotači, vrijedni ljudi vrijedno rade…), niti na bilo koji način dijelim ljude na prave i krive, ali tako bih voljela da se za mnom okrene neki visoki i markantan muškarac, intelektualac, umjetnik…J Zar tako puno tražim?
Oduvijek je baš suprotno. Ja sam očito tip na kojeg se lijepe stariji dedeki (kao Ann Nicole Smith), ili pak muškarci na gradilištima sa velikim trbusima i pivom u ruci, ili oni znojavi perverznjaci u tramvaju, ili oni kolporteri na križanju Vukovarske/Držićeve, ili kamiondžije, ili zetovci ili socrealistički direktori sa kratkim, masnim kravatama dok krkaju janjetinu. Ako si sa mnom, sigurno te tekav neće dopasti, jer će na mene baciti oko. I nekad prije, dok sam izlazila, ne bi prošla večer da mi se jedan takav nije prilijepio. I uvijek baš na mene, od svih žena u društvu, baš na mene. Lijepo bih s čovjekom popričala i dala mu do znanja na fin način da me ne zanima, ali tada mi to i nije bilo važno.
A onda sam se uljuljala u vezu i premda Pero ponekad "fičuka", bilo bi zgodno(isprazno ili ne) da samo ponekad osjetim na sebi „the pogled“ muškarca kojeg sam upravo od glave do pete odmjerila i sa curama zakljucila da je bas onak…Grrr!
Bez naslova
Ponedjeljak. Već me sinoć hvatala panika. Nije da ne volim ponedjeljak, ali nakon cjelodnevnog opuštanja preko vikenda, grozim se ponedjeljka. Npr. cijeli ovaj vikend sam se opuštala u širokoj trenirci, a jutro se me stežu moje zelene hlače. I već sam zbog toga nesretna i nezadovoljna. Subotnje popodne sam provela sa mojim kokama na kavi, u laganim razgovorima, a već jutros dočekao me klasični uredski „small talk“. Danas sam za to nezainteresirana. Došla sam u ured dovoljno rano da bih u miru popila uz ritual – banana, kava, cigareta – pročitala mailove, glumila voajera na omiljenim mi blogovima, pročitala kolumne po portalima…i tako to…
Kao i kod većine, ponedjeljak je izvrstan dan za nove početke – „Od danas krećem na dijetu“, „Od danas krećem na aerobik“, „Od danas ću svaki dan…“. Zašto dovraga ponedjeljkom?! Kao da već dan kao dan nije dovoljno naporan. No, jučer smo ja i On odlučili da ćemo od sada malo više brinuti o sebi. Obzirom da je odluka pala sinoć, idealan početak je danas. Ponedjeljak!?
Što ćeš ti napraviti za sebe danas?
Casual friday
Kako neke stvari postanu moderne? I zašto se onda svi žele imati iste te moderne stvari, ili pak raditi nešto u tom smjeru. Zašto ja ovo ustvari pišem? Teško da će netko naići na ovaj blog, jer nikad ne komentiram tuđe blogove da ih moji komentari ne bi dovukli ovdje.
A ustvari nemam niti što za reći. Nisam literarni tip, niti sam to ikad bila. Sa brojkama mogu čuda, ali riječi...160 slova u sms-u mi je dovoljno. Nemam želju nešto dijeliti sa ljudima. Htjela sam probati. I probala sam. Pametnome dosta. Imala sam ideju voditi "Dnevnik dijete". Već se netko bavi time, i nije mi interesatan taj weight watchers princip ili pak dr. Phil ideja samopomoći - otvoreno svima sve priznaj. Bok, ja sam Lily, i imam 20 kg previše!? ... ne pomaže!
Nemam mudrosti koje bih podjelila sa ostalima, uostalom dovoljno toga već ima na googlu da svaki put kad poželim nekome napisati čestitku za rođendan posegnem za googlom ili pak već izrađenim e-cardsima.
Nisam feministica da se ljutim na neke šovinistčke blogove, nisam kritičarka da krtiziram sve i sva, nemam 16 godina da stavljam slike svojih simpatija po web-u (a i da imam, sigurno te ne bih radila). Nemam nikakvih spekakularnih vijesti koje bih objavila, pa bi mi ih onda pokrali novinari. Nemam neke traume u životu (osim viška kilograma, koji možda i nisu trauma, nego više estetski problem) da o tome pišem. Ozbiljno nemam neki razlog zašto bih ovo pisala. Nisam nikome interesantna.
A zašto onda svako toliko smisljam nesto sto bih napisala?
Prva
Ona se ni u ludilu ne bi mogla baviti diplomacijom. O, ne, ne. Ona je mirne savjesti, bez imalo suosjećanja rekla svoje!?
Jučer sam cijeli dan bila pod dojmom tih riječi. Mislim, sigurno sam negdje duboko bila svjesna prave istine, ali čovjek malo zaboravi kad je na godišnjem. Nije uvijek na oprezu. Kao da nije dovoljno što sam se morala vratiti na posao, i ako ništa drugo osam sati sjediti i izgledati kao da nešto radim. Kao da nije dovoljno što sam morala obući duge hlače i cipele i čarape, i što me u sandučiću dočekala prava lavina računa, i što već cijeli dan kiši… Baš mi je ona trebala. I to prije prve jutarnje kave.
Sanjala sam je noćas, kao veliku, sivu neman koje se skriva ispod mog kreveta. Imala sam neobično velika stopala, i prste na njima kao da nisu moji, kao da su nečiji onako nonšalantno nabacani samo da drže ravnotežu kako bih koliko-toliko ravno mogla hodati. Bježala sam po nekim dugačkim hodnicima, što je bilo teško zbog već spomenutih velikih stopala, a ona me naganjala, brundajući sa svojim oštrim zubima. Na svu sreću zvono me spasilo. Kao i uvijek pet minuta do šest. Pet minuta prerano…Pokrila sam lice dekom i hrabro zavirila sam ispod kreveta, čisto da provjerim da li je tu, laje li na mene. Ona je mirno stajala, na njegovom rubu krevetu, točno tamo gdje sam je ostavila jučer ujutro…
Uh, jutros smo fini!? Trudimo se? Žao nam je zbog onoga jučer?
Odlučila sam, ipak ću joj dati priliku. Bile smo nekad najbolje prijateljice, a onda sam na dvadeset dana otišla na more i ostavila je samu. I ja sam baš nemilosrdna. Pa ona samo radi svoje…ono što joj je napisano u priručniku…
