Šegrtski zapisi

srijeda, 24.05.2017.

I Bog rekne: „Laku noć, Slavonijo!“


Područje Republike Hrvatske, wikipedija

Unatoč drugoj božjoj zapovijedi - Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud! – ljudi često koriste izraze kao uhvatiti Boga za bradu, sila Boga ne moli pa tako i gdje je Bog rekao laku noć.

S izrazom se Gdje je Bog rekao laku noć često misli na neki zaostali kraj ili jednostavno na zabit. Nažalost, ljudi sve više koriste taj pojam za Slavoniju! Najčešće ljudi koji dolaze iz drugih krajeva, pretežito iz Zagreba, zagrebačke uže okolice, obalnog dijela Dalmacije i Istre. To često iritira Slavonke i Slavonce kada moraju slušati, zar ne?

Ajmo malo o brojkama. Područje Hrvatske koje danas smatramo Slavonijom obuhvaća 5 (PET) županija – Virovitičko-podravsku, Požešku, Brodsko-posavsku, Osječko-baranjsku i Vukovarsko-srijemsku. To su županije koje imaju ukupno 12 486 kvadratnih kilometara ili 22% ukupne površine Republike Hrvatske!

Zašto ljudi iz nabrojanih krajeva Lijepe naše misle za 1/5 Hrvatske da je zaostala, odnosno da izgleda „drugačije“, „zabitije“ nego Metropola ili lijepi naš Jadran suncem i morem okupan? Možda jer nisu naučili na slavonske starinske kuće s dugačkim trijemovima koje se i dan danas mogu pronaći, vidjeti u mnogobrojnim selima?

Možda jer nisu naučili na sela koja se nalaze unutar šuma gdje nestaje mogućnost povezivanja i dopisivanja s ljudima iz Zanzibara, gdje nestaje globalizam jer nema uvjeta za ovisnost 21. stoljeća – internet?

Možda zbog malograđanštine i straha od novoga, drugačijega koji se ne temelji na asfaltu nego na oranici, livadi i pašnjaku?
A možda jer se kroz medije svake godine govori, napominje da taj i taj postotak mladih i starih odlazi iz Slavonije za Dalmaciju i Istru tijekom ljetnih mjeseci, a za Njemačku, Austriju, Švicarsku i obećani otok Irsku (njegov „katolički“ da se razumijemo). I još kada se prikažu stare, tradicionalne kuće zarobljene u korov i „partizanku“ s natpisom za prodaju dobijemo gotov medijski proizvod o zapuštenoj i zaostaloj Slavoniji.

Još kada tijekom predizborne kampanje većina medija samo govori o Metropoli i gdje kojem gradu i gradiću diljem Lijepe naše „zabija se još jedan čavao u lijes Slavonije“ koji čine rijeke Drava, Dunav i Sava. Rijeke za koje se još u 19. stoljeću osmišljavalo i pravilo planove za navodnjavanje zlatne slavonske ravnice. Naravno, ne smijemo zaboraviti niti naš dio Baranje i Srijema koji sam (ne)svjesno stavio pod pojam Slavonije, a za što itekako imaju zasluge „naši“ političari 19. i 20. stoljeća, to jest „naše“ politike.

Dok su se zadnjih desetljeća 19. stoljeća pravili planovi za navodnjavanje Slavonija je ušla u novo stoljeće s 271 poduzećem u kojemu je radilo 23 604 radnika. U isto je vrijeme u Zagrebu i okolici bilo 145 poduzeća s 11 033 radnika (I. Karaman-Iz prošlosti Slavonije: studije o društvenoj i gospodarskoj povijesti 18.-20. st). Pod pojmom okolica mislim na prostor prstena oko Zagreba od Karlovca preko Petrinje, Siska, Daruvara, Bjelovara pa sve do Koprivnice, Varaždina i Krapine. Zašto okolica? Bez omalovažavanja nabrojanih gradova i prostora samo skrećem pozornost na centralizaciju koja vlada Hrvatskom, a koja proizlazi iz svakodnevnih migracija radnika, seljaka i učenika u Zagreb iz navedenih krajeva.

Slavonija je prije tih stotinjak godina bila oaza za ljude. Dolazili su u nju iz Dalmacije, Like i Hercegovine željni „meda i mlijeka“. Ne smijemo zaboraviti niti na migracije iz Hrvatskog zagorja i Prigorja koje su bile organizirane nakon protjerivanja na desetke tisuća Nijemaca sredinom 20. stoljeća. Sve su nabrojane migracije u bogatu Slavoniju uzrokovale fenomene poput sela Cret u kojemu žive Dalmatinci i Zagorci koji su osmislili zanimljiv naziv za svoj nogometni klub – Hajdin.

U manje je od pola stoljeća Slavonija postala od zemlje meda i mlijeka zemlja stalnih autobusnih linija za bolji zapadni europski svijet koji se sve više predstavlja u medijima kao dio naše planete koji više ne igra važnu vojnu i političku ulogu. Pregaziše ga nekadašnje kolonije, kolonije od prije pola stoljeća-stoljeća. Ne brojeći SAD i Rusiju čije su elite još od Petra Velikog u tom zapadnom europskom svijetu vidjele uzora.

I zato možda ljudi iz Zagreba, zagrebačke uže okolice, obalnog dijela Dalmacije i Istre imaju pravo kada kažu za Slavoniju – gdje je Bog rekao laku noć.

Nastavak čitajte u sljedećem dijelu.

Više na
facebook stranici Šegrtski zapisi

Oznake: danas

24.05.2017. u 16:33 • 2 KomentaraPrint#

petak, 19.05.2017.

S novim izborima dolazi i do novih/starih govora o regijama


Tri regije Republike Hrvatske s obilježenim hrvatskim "povijesnim zemljama" iz ranoga novoga vijeka, predložak s wikipedije

Dolaze novi izbori i samim time se kroz medije provlače mnoga pitanja koja proizlaze iz još mnogobrojnih problema. Jedno je od pitanja vezano uz problem centralizacije države. Unatoč centralizaciji trenutačno imamo 20 županija, 428 općina i 127 gradova pri čemu Grad Zagreb ima poseban status prema kratkom opisu s internet stranice Ministarstva uprave. Zanimljivo je i spomenuti da Grad Zagreb ima veći proračun od svih županija, gradova i općina zajedno što također govori o centralizaciji unatoč prividnoj decentralizaciji kroz nabrojane gradove, općine i županije. O tome se progovara/lo u dosta radio i TV emisija pa se spomenulo prije tri tjedna i u emisiji Otvoreno – lokalni izbori Hrvatske radiotelevizije.

To primjećuju i javne osobe poput političara i stručnjaka iz različitih struka pa predlažu smanjenje broja općina, gradova, regionalizaciju ili ostanak trenutačnog stanja, ali s novim ljudima na čelu pojedinih općina, gradova i županija. Najzanimljiviji je pojam, proces regionalizacije koji često možemo više shvatiti kao apstraktan nego kao jasan proces. Sadašnje ili neke buduće, trenutačno zanemarive regije možemo promatrati i kroz povijest pri čemu moramo napomenuti da se radi povijesnih procesa moramo prisjetiti i regija koje su danas izvan granica Republike Hrvatske jer i danas na različite načine utječu na razvoj Republike Hrvatske. Npr. stanovnici su iz tih regija znali putovati u općine, gradove s područja Republike Hrvatske na jednodnevne izborne izlete.

Sve te regije možemo nazvati hrvatske povijesne zemlje, a one su poimence Slavonija, Dalmacija, Lika, Istra i mnoge druge. Prije svega je važno spomenuti da su sve regije ili zemlje fluidne kao područja i pojmovi na što utječu politički, vojni i gospodarski procesi. Tijekom srednjega su vijeka pojedine regije obuhvaćale druge prostore nego što ih danas obuhvaćaju. Tako je dalmatinsko ime bilo namijenjeno samo za uski prostor uz Jadransko more, a slavonsko ime za područje između rijeke Sutle na zapadu i rijeka Dunava i Save na istoku. S dolaskom, točnije prodorom osmanske (turske) vojske i vlasti na područje jugoistočne Europe i jačanja kraljeva koji su stolovali na prostoru današnje Mađarske pri čemu su vladali i hrvatskim povijesnim prostorima pomiču se prostori koji su se promatrali kao hrvatski, slavonski i dalmatinski. Tako se povijesno-geografski pojam Hrvatska pomiče na sjever od današnje Dalmatinske zagore i Ravnih kotara preko Like, Korduna, Bihaća do Zagreba i Varaždina. Zanimljivo je ovdje navesti da su zapadni kartografi prije 300 ili 400 godina doživljavali područje oko Bihaća pa sve do Jajca i Banja Luke kao Tursku Hrvatsku. Pojam se Slavonija u isto vrijeme (tijekom protjerivanja osmanske vlasti krajem 17. stoljeća) sužava prema istoku od rijeke Ilove do Dunava, dok se pojam Dalmacije širi na prostor Drniša, Sinja i Knina. S tim procesom dolazi do djelomičnog prostornog poklapanja današnje Dalmacije s nekadašnjom rimskom provincijom Dalmacijom. Unatoč svemu nabrojanom kroz sva su stoljeća postojale tri kraljevine – Hrvatska, Dalmacija i Slavonija. Od 19. stoljeća uvriježio se političko-pravni naziv Kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija, a u čemu bi možda i danas mogli tražiti rješenje problema regionalizacije.

Pri opisanoj i mogućoj regionalizaciji dolazi do zanemarivanja Istre, Međimurja, Dubrovnika, dok o hrvatskom dijelu Baranje i zapadnom Srijemu kao zasebnim regijama u političko-upravnom kontekstu nitko niti ne pomišlja. Srijem je od nekadašnjeg prostora od Vinkovaca i Vukovara do Zemuna (prostor Srijemske županije) podijeljen 1918. i konačno 1945. godine na dva, neprirodna dijela pri čemu je veći – istočniji pripao Vojvodini. Sve u svemu i dijelovi su Baranje i Srijema iz današnjih granica Hrvatske zbog svojeg graničnog položaja izgubile na gospodarskom i političkom značaju, a naročito je nezavidna i demografska slika. O kvadratnim bi se kilometrima dalo raspravljati.

Kada se sve uzme u obzir u devetnaestoljetnim dijelovima Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, odnosno u današnjoj Središnjoj Hrvatskoj, Slavoniji i trećem dijelu koji se rasprostire od rijeke Dragonje u Istri do Prevlake možemo tražiti neke buduće tri regije. Što će biti sa županijama, gradovima i općinama ovisi o gospodarskim studijama pri čemu ne smijemo zaboraviti niti demografski razvoj pojedinih područja. Kao i srednjovjekovne župe Cetina, Bribir, Knin, ranonovovjekovne županije poput Severinske (dio Gorskog kotara), Varaždinske, Virovitičke koja je išla od Virovitice preko Našica i Valpova do Osijeka, vojnokrajiške pukovnije Lička, Glinska, Bjelovarska, Brodska ili općine tijekom komunističke Jugoslavije i županije, gradovi i općine koje su nastale 1990-ih godina proizvod su jednog vremena u određenim okolnostima – Domovinski rat, mlada demokracija, kapitalizam i tranzicija. Jesu li se okolnosti promijenile, to jest treba li se na neke nadodane okolnosti drugačije odgovoriti kroz nove upravne jedinice – vrijeme će pokazati.

Više možete čitati na:

Šegrtski zapisi - facebook stranica

Oznake: povijest, regije

19.05.2017. u 17:55 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 16.05.2017.

Trg maršala Tita – malo sutra!


Nekadašnji Sveučilišni trg u Zagrebu, wikipedia

Historiografija, kao i javnost, jako je dobro upoznata s likom i djelom Josipa Broza-Tita. Ipak, nije naodmet ukratko napisati općepoznate činjenice o jednoj od najpoznatijih osoba s prostora od Vardara pa do Triglava 20. stoljeća, a nakon čega slijede i izjave iz 1940-ih godina.

Tko je bio Josip Broz Tito sredinom 1940-ih godina?

„Proučavajući enciklopedije i priručnike saznajemo da je od kraja 1930-ih godina postao generalnim sekretarom Komunističke partije Jugoslavije. Pod njegovim je vodstvom KPJ organizirala partizanski ustanak protiv ustaške vlasti. S vremenom se spomenuti pokret pokazao antifašističkim pa je počeo dobivati pomoć od Saveznika. Jačanjem i unutarnjom kohezijom Tito je s najbližim suradnicima uspio organizirati raznovrsna vijeća koja će kasnije postati politička tijela nove države. Krajem je 1943. godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a izabran za predsjednika Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije, odnosno privremene vlade nove Jugoslavije i proglašen maršalom Jugoslavije.

Kada se početkom 1945. godine u cijeloj Europi pretpostavljalo da će antifašizam pobijediti, sastavio je s Ivanom Šubašićem zajedničku Privremenu vladu Demokratske Federativne Jugoslavije. U njoj je postao premijerom i ministrom obrane. Iz svega navedenoga možemo zaključiti da je do ljeta 1945. godine Josip Broz Tito postao neprikosnoveni prvi čovjek nove jugoslavenske vlasti. U to su se vrijeme donosili svi diskriminirajući zakoni i počelo se provoditi iseljavanje Folksdojčera. Treba još jedanput napomenuti da se iseljavanje nije provodilo pod utjecajem međunarodnih čimbenika, nego samoinicijativno. Da ne bismo ušli u napast i da ne bismo „okrivili“ Tita za iseljavanje i zločine nad Folksdojčerima samo na temelju njegove političke pozicije, u nastavku ćemo ukratko spomenuti neke njegove izjave.

Tito je krajem 1944. godine na sjednici NKOJ-a napomenuo da je potrebno potpuno istjerivanje Nijemaca radi naseljavanja Srba, Crnogoraca i ostalih naroda, jer su spomenuti Folksdojčeri, većinom žene, starci i djeca opasni za buduću vlast. Možda je još zanimljivija Titova zapovijed od 7. svibnja 1945. godine koja naglašava da se svi Nijemci iz logora trebaju koristiti u poljoprivrednim radovima. Uzimajući u obzir činjenicu da nisu bili plaćeni, možemo doći do zaključka da je to bilo pozivanje na robovski rad. O odnosu Tita prema Folksdojčerima i drugim narodnim neprijateljima dovoljno govore i tvrdnje povjesničara Ive Goldsteina. On napominje da se tijekom 1945. godine sve češće u Titovim izjavama javlja riječ osveta, ali da to ne znači da je on osobno poticao masovna ubojstva, krađe i protjerivanje Folksdojčera!? Ne ulazeći u interpretaciju, spominjanje riječi osvete prvog čovjeka političke i vojne vlasti i u isto to vrijeme mnogobrojni zločini diljem Jugoslavije dovoljno govore sami za sebe.“ (Navedeni je dio članka prenesen iz stručnog članka Mihael Sučić: Sudbina jugoslavenskih Folksdojčera-splet nesretnih okolnosti ili plan.)

Zanimljiv je i odnos Josipa Broza-Tita prema Hrvatskoj samo na temelju njegovih izjava, dopisa iz 1944. i 1945. godine. Tako je recimo 7. travnja 1944. godine poslao dopis Andriji Hebrangu kritizirajući ga da nije u jednoj paroli koristio pojam Jugoslavija. Tito je mislio na parolu objavljenu u listu Žena u borbi u kojemu je zapisano Živjela slobodna i ujedinjena Hrvatska u bratskoj i federativnoj zajednici sa slobodnom Srbijom i slobodnom Slovenijom. Na temelju iznesenoga možemo vidjeti da je Tito u svojim mislima imao samo Jugoslaviju. Također je zanimljivo promotriti i njegov odnos prema teritoriju buduće SR Hrvatske unutar komunističke Jugoslavije. Tijekom sukoba između hrvatskog i vojvođanskog dijela unutar KPJ oko granica SR Hrvatske i AP Vojvodine stao je na stranu vojvođanskih komunista pri čemu je otvoreno doprinio davanju povijesno hrvatskog dijela istočnog Srijema SAP Vojvodini.

Uloga je Tita u vezi Bleiburga i Križnog puta Hrvatica i Hrvata jednostavno toliko velika da će se zasebno o tome progovoriti nekom drugom prilikom. Za sada je dovoljno navesti Titovu depešu Jugoslavenskoj armiji...

Više možete čitati na:

Trg maršala Tita - malo sutra! - Narod.hr

Šegrtski zapisi

Oznake: povijest, drugi svjetski rat

16.05.2017. u 17:25 • 2 KomentaraPrint#

petak, 05.05.2017.

Što smo naučili od vođa sindikata?!


Više pronađite na facebook stranici Valpovačka baština

Kao i svake godine vođe sindikata organiziraju prosvjede „diljem“ Hrvatske kroz koje progovaraju o problemima radnica i radnika. Kroz različite izjave i parole otvaraju oči ljudima i uvjeravaju ih koliko im je zapravo teško. Iskreno, sve te radnice i radnici itekako znaju, osjete svaki dan koliko im je dobro ili loše iz čega zapravo proizlazi da vođe sindikata zapravo otkrivaju toplu vodu koja je već davno otkrivena i kipi u radnicama i radnicima. Zapravo, dovoljno govori brojka od 8000 okupljenih ljudi na prosvjedu (HRT 1.5.2017.), to jest o (ne)uspjehu prosvjeda.

Tko je za (ne)uspjeh kriv ili zaslužan neka svatko sam procijeni uz jednu malu smjernicu – koliko ima trenutačno Hrvata, Hrvatica i pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj? Pretpostavljam da ima dovoljno za barem malo veću brojku od 8000 ljudi za događaj poput prosvjeda na Međunarodni praznik rada, odnosno blagdan sv. Josipa radnika.

Što smo još naučili?

Naučili smo to da je prije bilo puno više zaposlenih u sada napuštenim, nestalim tvornicama i poduzećima. Zapravo, to već i ptice na grani znaju iz čega proizlazi da se s takvim izjavama, porukama ljude više ne može zainteresirati.

Zbog toga će ljudi radije barem taj jedan dan provesti od jutra do mraka sa svojom obitelji, rodbinom i prijateljima kada već ne mogu nedjeljom jer rade ili tijekom tjedna kada često rade puno više od osam sati nego na prosvjedu na kojemu jedno te isto slušaju već godinama.

U krajnjem slučaju, poželjno je govoriti o jednim te istim problemima, ali ne na jedan te isti, zastarjeli način s jednom te istom terminologijom koju već svi znaju i bez da im se svake godine ponavlja.

Što smo još naučili?

Naučili smo i da povijest radnica i radnika počinje od komunističke Jugoslavije, a da su prije toga valjda postojali sakupljači i lovci s obespravljenim ženama. Kada se uzme malo literatura u ruke možemo uočiti da za divno čudo i za razvoj, postojanje radnica i radnika na ovome lijepom planetu i u našoj domovini vrijedi proces dugog trajanja. Ipak, moramo priznati da proces dugog trajanja razvoja radništva ne traje poput recimo međuodnosa ljudi i okoliša nekoliko desetaka tisuća godina, ali svakako traje duže od šezdeset, sedamdeset godina.

Industrijalizacija Hrvatske počinje u 19. stoljeću...

Više čitajte na:

Narod.hr

Šegrtski zapisi - facebook stranica

Oznake: povijest, sindikati

05.05.2017. u 18:56 • 2 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Travanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (11)
Veljača 2021 (8)
Siječanj 2021 (11)
Prosinac 2020 (15)
Studeni 2020 (11)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Studeni 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (3)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (4)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Šegrtski su zapisi blog o povijesti, kulturi i politici.

Možete čitati komentare i kolumne o svakodnevnim događajima, procesima i osobama koje kreiraju hrvatsku kulturu, politiku i historiografiju.

Autor

Mihael Sučić, doktorand povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Autor knjige o povijesti okoliša, ekonomskoj i socijalnoj povijesti slavonske Podravine pod nazivom Počeci habsburške Valpovštine.