Melita, Lažeš

Ja nikad ne lažem. Ja ne znam što je laž. To je zato što svi oko mene pričaju istinu.

Tako kažu da je Bosut najbrža rijeka i je, jer ponekad ni ne možemo znati na kojoj smo obali rijeke koliko je brza. Isto tako svi Vinkovčani žive u istoj ulici jer svi sve znaju. Tko bi rekao da je to moguće, ali je, to je jednostavno tako. Grad koji se sastoji od jedne ulice. Zanimljivo je to što ima više trgovina nego stanovnika, da, da.

Uistinu je to specifičan grad. Tako nema kino, ali zato ima festival dokumentarnog rock filma za koji dosta Vinkovčana ni ne zna da postoji ili znaju, ali ne znaju kad je to. Baš čudno, tako mali grad gdje svatko svakog zna i zna se svaki trač,a da to ne znaju. Specifičan grad, nadasve.

Preko ljeta postoje čak i bazeni, da, da. Koji više sliče na neke bazene za protok kanalizacije, ali zato Vinkovci imaju svoje more. Da, tko bi rekao imaju more, a nalaze se duboko u kontinentu. To bi bila Banja, ima tamo jedan morski pas, da, da. Jednog sam baš vidjela prošle godine. Da samo vidite tu veliku ribetinu, divota. Je, da nisam tamo nikad bila, ali znate vidjela sam ju u snu. Pa, što? Zašto bi nešto bilo nevažno ako je to iz sna.

Što još ima taj grad? E, da ima fakultet, ali nitko ne zna da je tamo…Ma znaju, kad netko nekog ubije i slične stvari za crnu kroniku, odmah budemo čak i na HRT programu, i to čak u Dnevniku.

Vinkovci imaju još nešto, a to su Vinkovačke jeseni koje se događaju na jesen, tko bi rekao. Na jesen, eto čuda se ipak događaju.

Ima ovaj grad u sebi i Francusku i Tursku, i tko zna koju još državu. E , da još malo pa ćemo dobiti i Kinesku državu s obzirom na to koliko ima kineskih trgovina, ali zanimljivi su oni ljudi i sve im je povoljno i jeftino i ima rok trajanja od nekoliko sati do jednog dana, a ako potraje samo jednu minutu imate čak mogućnost reklamacije robe, naravno ako niste izišli iz trgovine. I sve to u jednoj, jedinoj dugačkoj ulici.

Ima ovaj grad i tv postaju, novine, radio postaju, ma sve… Samo što su na tv-u svaki put reklame, a u 20:30 Dnevnik, koji je definitivno bolje preskočiti, vjerujte mi, a ima i neka glazbena emisija za djecu i mladež gdje možete čuti aktualne hitove iz devedesetih koji ni tada nisu bili hitovi, ali eto moraju nečime osim reklama popuniti tv raspored. Pored takvog tv programa, nije mi palo na pamet uključiti radio ili kojim slučajem kupiti novine, ali jedanput sam slučajno ipak naišla na jedne pa sam u jednoj anketi za građane pročitala kako jedna građanin ima pritužbi da nemamo čitaonicu u knjižnici, baš čudno, a neki dan sam baš tamo bila na studijskom odjelu. Istina je da je knjižnica u komi, da ako u katalogu imaju sve, a na polici to misteriozno ispari, te da nemaju mjesta, ali bar imaju čitaonicu.

Ima svašta taj grad, pa tako i osmo svjetsko čudo, samo to još nitko ne zna. Da, da to osmo čudo sam ja, ja Melita.


20.04.2008., 23:07 || Komentari (15) || Isprintaj || on/off || ^

KAD MENE VIŠE NE BUDE

Svakog dana sunce zapada. Doći će
Dan od kojeg će se znati: mene
Više nema.
Neće se ništa desiti što nije bilo
Za moga vijeka: mornari će
Ploviti morima, vjetrovi će hujati žalostivo
U granju, savijat će se dozrelo klasje k zemlji.
Voljet će se mladići i djevojke
Kao što se prije njih
Nikada nije volio nitko.
Ujesen, kad voće dozrijeva, kad se beru
Plodovi, prolazit će njih dvoje
Alejom ispred Sveučilišta; zatim će
Šetati pod kestenima na Griču
Držeći se za ruke, dugo, dugo,
Kao što se prije njih nitko
Nije držao nikada. Oni će sjesti na klupu
Starinski i spazit će oboje: na njima leži srebro mjesečine
(Kako je negda počivalo na tebi
I meni, u doba mlade ljubavi). Prije neg se poljube,
Djevojka će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam li
Ili čitam pjesnika
Koji je pjevao o mojoj ljubavi?
Dragutin Tadijanović

Prekrasna mi je ova pjesma i baš me podsjetila na jedno pitanje koje mi je neki dan strelovito prošlo kroz misli, a to je da me sutra npr. više ne bude na ovom svijetu kako bi bilo? Zaključak ništa se ne bi promijenilo, nitko ne bi ni primijetio, možda bi to primijetili samo pokoji pojedinci, samo nekih dvoje do troje ljudi. Sve bi bilo isto, tako to ide. Baš zanimljivo :D

Te onaj bitniji zaključak da pišem ovaj blog kad god sam u nekoj čudnoj fazi, hehehe


14.04.2008., 23:05 || Komentari (10) || Isprintaj || on/off || ^

Sjećanje…

Ne mogu vjerovati da je prošlo petnaest godina, točno petnaest, a još te se sjećam sa suzama u očima, a mislila sam da sam već sve suze isplakala i nije tako strašno bar nitko ne zna plačem li ili ne, nadam se da to ne vidiš negdje odozgor, da vidiš samo kad sam sretna, a sretna sam, trudim se za tebe jer znam. Znam istinu. Neki dan naišla sam na nekoga tko mi je pričao kako si bio sretan kad sam se rodila, kad si me nosio u rukama i hvalio se što me imaš. Osobu koja nikad neće zaboraviti tvoju sreću i riječi „ona mi je sve“. Nisam znala da sam ti baš toliko značila. Kažu mi da sam na tebe, ne samo da ti ličim, nego da čak ponekad i kažem nešto kao što si i ti znao reći. Znam nevjerojatno, možda moje podsvjesno sjećanje na tebe. Možda. Eto, idem malo zeznuti mamu, kao što si ti uvijek znao, a uvijek padne na prvoaprilsku šalu.


01.04.2008., 07:04 || Komentari (7) || Isprintaj || on/off || ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se